Vupik je do Domovinskog rata obrađivao 17.000 hektara oranica. Danas, dok u neizvjesnosti čeka privatizaciju, ima tek 7500 hektara i to najvećim dijelom u zakupu. A nije nemoguće da ostane i bez njih. Ista dvojba može se preslikati i na 18.000 hektara beljskog (prije rata 36.000 ha) poljoprivrednog kompleksa, koji što u zakupu što u koncesiji drži Agrokor Ivice Todorića te naravno i na ostale poljoprivredne tvrtke.

Jedina decentralizacija
Premda uvodne konstatacije sadrže prizvuk nevjerice, doista je moguće da vukovarska poljoprivredna tvrtka, Belje i ostale kompanije izgube ako ne sve onda veći dio poljoprivrednih površina koje obrađuju. Takav preokret ima izvorište u Strategiji gospodarenja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države i zakonskom okviru, usvojenima od Račanove koalicije tijekom 2001. te u izmjenama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, koje je na prijedlog Sanaderova kabineta Sabor potvrdio u travnju 2005. godine. Prema podacima korištenim za Strategiju, od 3,19 milijuna hektara država je vlasnik samo 36 posto ili 1,14 milijuna ha, dok ostatak drže privatni vlasnici. Glavnina državne zemlje, odnosno oko 700.000 ha, nije obradiva, a čine je pašnjaci, livade i trstike. Ministarstvo poljoprivrede koristi podatak o 439.246 hektara državnih oranica od kojih je 46.377 ha predviđeno za povrat bivšim vlasnicima, 183.085 za prodaju, 110.691 za koncesiju, 88.041 za zakup dok je za ostale namjene rezervirano 11.050 ha. Decentralizacija, o kojoj se i mnogo i često priča, u nas je za sada provedena jedino na zemljišnoj problematici. Naime, ključ raspodjele poljoprivrednih površina, kojima je vlasnik država, u svojim rukama drže (grado)načelnici dislocirani na čak 550 adresa, budući je križaljka ustroja lokalne samouprave složena od 124 grada i 426 općina. I bivša i aktualna Vlada odobrile su lokalnim poglavarima da samostalno odlučuju o zakupu i prodaji državih oranica, što se nalaze na njihovu teritoriju, dok je Vlada preuzela obvezu dodjele koncesija. Pola prihoda, ostvarenog od zakupa i prodaje, ostaje lokalnoj vlasti dok ostatak dijele županije i država. Prihod od koncesije pak ravnopravno dijeli lokalna i državna vlast. Stoga i nije neizgledno da se u predizbornoj kampanji poljoprivredno zemljište svrsta među najjače adute, kako na strani vladajućih tako još više oporbe. Koja na lokalnoj razini, upravo s oranicama, Sanaderovoj ekipi može pomrsiti račune. Općine i gradovi odlučuju o 271.126 ha, što je više od 60 posto svih državnih oranica. Prije godinu dana, 17. ožujka 2006., premijer dr. Sanader je s čelnicima Hrvatskog seljačkog saveza postigao “uvjetovani” sporazum. Seljaci su odustali od traktorskih prosvjeda, a premijer Ivo Sanader obvezao se, uz isplatu 578 milijuna kuna zaostalih poticaja, dati požurnicu za prodaju državnih oranica po beneficiranom cjeniku, kako su i radnici kupovali dionice tvrtki. Poticaji su isplaćeni, no zemljišna se problematika nije pomaknula dalje od obećanja.

Nova nacionalizacija
Dogovor nije realiziran, prozvao je nedavno premijera zbog jednogodišnjeg kašnjenja Darko Grivičić, lider Hrvatskog seljačkog saveza koji je kumovao lanjskom “paktu” s Banskim dvorima. Ta je opomena u međuvremenu donijela samo još jedno istovjetno obećanje. Premijer ga je izrekao vodstvu Hrvatske seljačke stranke. Poljoprivredne su tvrtke do Domovinskog rata držale oko 400.000 ha oranica koje, sukladno ondašnjim zakonima, nisu mogle upisati kao vlasništvo. Premda su bivši PIK-ovi oranice oplemenili infrastrukturom, i zakonodavstvo neovisne Hrvatske odredilo je da su tek vlasnici mreže kanala za navodnjavanje, ali ne i zemlje koju je država stavila u svoj portfelj. I time zapravo provela novu nacionalizaciju. Ako industrijske tvrtke imaju pravo vlasništva nad zemljištem, na kojem su poslovno-proizvodni objekti, pa je u novije vrijeme posebno u Zagrebu sve očigledniji trend iseljavanja u jeftinija područja uz prodaju atraktivnih lokacija za teške milijune, zašto poljoprivredna poduzeća, ističu u HUP-u, ne mogu oranice upisati kao svoj temeljni kapital. Zbog čega Gredelj ili Pastor mogu prodati zemljište, a poljoprivredne tvrtke nemaju pravo vlasništva, što je osnovni uvjet za planiranje strateškog razvoja, pitaju u HUP-u. Poljoprivredne članice HUP-a strahuju hoće li u političkom nadmetanju za novi mandat ostati i bez sadašnjih, u odnosu na prije 15 godina drastično srezanih hektara.

S obiteljskih farmi samo 30 posto proizvoda

Dok se na relaciji Hrvatski seljački savez -Vlada lome koplja zbog neispunjenog jamstva o žurnoj prodaji državnih oranica poljoprivrednim obiteljskim gospodarstvima, u Hrvatskoj udruzi poslodavaca strahuju da će ceh nepravedne raspodjele po drugi puta platiti njihove članice. Upozoravaju da 75 poljoprivrednih tvrtki danas obrađuje oko 150.000 hektara i isporučuju 70 posto tržnih viškova dok s obiteljskih farmi na tržište stiže tek 30 posto proizvoda.