Ratarstvo u Hrvatskoj godinama je u problemima, a posljedica je to niza faktora koji uključuju tržišne izazove, regulatorni pritisak, rastuće cijene strojeva, repromaterijala i energije, klimatske promjene i – možda najvažnije – nespremnost za promjene, a spremnost na promjene jedini je ključ oporavka hrvatske poljoprivrede, koja godinama tone gotovo u svim sektorima proizvodnje.
Hrvatski ratari ovih su dana održali dramatično obraćanje javnosti i po tko zna koji put ponovili kako im je voda došla do grla te kako ove jeseni više neće sijati pšenicu kao svih prethodnih godina. No, bi li Hrvatska time nešto izgubila?
Hrvatska je u žetvu pšenice 2025. ušla s procjenom rekordnog uroda od oko milijun tona, što je 24 posto više u odnosu na prošlu godinu, zahvaljujući većoj sjetvi na jesen prethodne godine na čak 145 tisuća hektara.
Otkupne cijene niske
Unatoč dobrom urodu, otkupne cijene pšenice ostale su ponovno razočaravajuće za proizvođače. Dakle, sezona 2025. pokazala je iznimno dobre rezultate u pogledu prinosa pšenice, no problemi s cijenama i dalje su izazov za sektor, odnosno ratari sada u jesen, kada je ta pšenica već smještena u silose, prodana ili već otišla u izvoz, traže da se nešto mijenja jer, kako tvrde, oni tako dalje ne mogu i država im po tko zna koji put treba priskočiti u pomoć – naravno, financijski, kako bi nadoknadili gubitke.
Hrvatskoj je nekada trebalo 600 tisuća tona pšenice, a sada je to palo na oko 300 tisuća tona, što znači da smo i ove godine u ovoj proizvodnji ostvarili ogromne tržišne viškove, što bi samo po sebi trebalo biti dobra vijest jer imamo višak koji se može izvoziti i na njemu zaraditi. Sve bi to bili dobro, da Hrvatska ne izvozi svoju jeftinu pšenicu čija je cijena, kako je na početku žetve izjavio Matija Brlošić iz Hrvatske poljoprivredne komore, ista kao i prije 20 godina, a uvozi gotove proizvode dodane vrijednosti od iste te pšenice te tako samo dalje urušava domaću proizvodnju i preradu i postaje sve više ovisna o uvozu prerađenih proizvoda.
“Usporedbe radi, prije 20 godina saborski zastupnik mogao jekupiti 5000 kilograma pšenice za svoju plaću. Danas, po sadašnjim cijenama, može kupiti 25.000 kilograma pšenice, dakle, pet puta više. Živimo u istoj državi. Jesu li poljoprivredni proizvođači to zaslužili u odnosu na saborske zastupnike? Rade li saborski zastupnici pet puta više u odnosu na poljoprivrednike?”, simbolično se pitao na početku žetve Brlošić.
Zaključio je da su pritom, u odnosu na prije 20 godina, poljoprivrednici razinu svoje proizvodnje podigli barem 35 posto te kako otkupna cijena koja se i ove, kao i posljednjih godina nudila ratarima “apsolutno nije za spomen”.
Hrvatski ratari svjesni su da tako više ne ide. Uporno proizvoditi pšenicu u trenutačnim okolnostima vodi u propast hrvatskog ratara, a domaći ratarski sektor najveći je i najznačajniji sektor naše poljoprivredne proizvodnje pa samo možemo zamisliti što se može dogoditi ako dođe do propasti i ovog sektora, koji još jedini drži neku razinu proizvodnje te kako će se to odraziti na ukupnu, ionako lošu hrvatsku poljoprivrednu priču.
Ogroman uvoz kruha
Iako je ratarstvo možda i jedini sektor u kojem se nečim možemo pohvaliti, na njega naslonjena proizvodnja mlinsko-pekarskih proizvoda (ili, primjerice, stočarstvo) u sve je lošijem stanju, štoviše, dramatičnom. Samo podatak da su kruh i pekarski proizvodi izbili na prvo mjesto, kod uvoza svih roba poljoprivrede u 2024 godini, svakoga bi trebala ozbiljno zabrinuti.
Prošla 2024. godina obilježena je povećanom proizvodnjom pojedinih ratarskih kultura, ali i daljnjim padom industrijske proizvodnje brašna i tjestenine te rastom uvoza brašna i pekarskih proizvoda. Hrvatska tako ima pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu kod pšenice i kukuruza te negativnu kod brašna i pekarskih proizvoda, s osobito velikim deficitom kod brašna, gdje uvoz trostruko nadmašuje izvoz. Vrijednosti izvoza kukuruza i pšenice zajedno su iznosili čak 336,6 milijuna eura, što daleko premašuje uvoz koji je bio 90,1 milijuna eura. Kod proizvoda dodane vrijednosti situacija je potpuno obrnuta – uvezli smo brašna i pekarskih proizvoda u vrijednosti od 364,6 milijuna eura, dok je izvoz bio 214,2 milijuna eura.
Odbor za ratarstvo Hrvatske poljoprivredne komore prošli se tjedan zato obratio javnosti i jasno poručio kako je situacija u ratarskoj proizvodnji neizdrživa. Prije svega, traži se hitna izmjena pravilnika o otkupu žitarica jer, kako su istaknuli, domaća pšenica se tretira kao treća klasa po cijeni od 150 eura, dok je u Italiji, gdje najviše izvozimo ista ta pšenica tretirana kao prva i prva A klasa. Tvrde kako na njoj najviše zarađuju otkupljivači jer domaći ratari za sve ove godine nisu uspjeli sami napraviti skladišta i prodavati pšenicu onda kada je cijena veća.
Narod vidi razbacivanje
Ratari, među ostalim, zahtijevaju uvođenje definicije aktivnog poljoprivrednika. Kako tvrde, od 165.000 gospodarstava stvarno aktivno u proizvodnji njih je oko 20.000, dok preostali dio gospodarstava prima potpore, a poljoprivredna im nije primarna djelatnost.
“Potrebno je jasno razdvajanje takvih gospodarstava radi transparentnosti i pravilnog usmjeravanja potpora. Ne kažemo da manje treba ugasiti, već ih treba razdvojiti jer se tako zamara sustav kod izračuna potpora i razvlače fondovi, razbacuje novac, što narod prepoznaje te na kraju baca drvlje i kamenje na poljoprivrednike i optužuje ih za visoke cijene”, kaže predsjednik Odbora za ratarstvo HPK Petar Pranjić.
Ratari kao poseban problem ističu Zakon o poljoprivrednom zemljištu, odnosno njegove izmjene, te je postavljeno pitanje o rokovima i planovima za njihovo donošenje. Naime, Hrvatska od samostalnosti nije uspjela donijeti koliko-toliko “pravedan zakon” koji će državnu zemlju staviti u funkciju proizvodnje, nego ona i dalje služi za politička potkusurivanja, podjelu po političkoj liniji i služi brojnim “lovcima za poticaje”. To sve više prijeti ozbiljnim sukobima i ratom na lokalnoj razini – jer čim se pokrene na nekoj općini Program raspolaganja, kreću problemi, sukobi, čak i fizički okršaji.
Sadašnjim Zakonom nitko nije zadovoljan i potreban je široki konsenzus te novo mjerljivo vrednovanje i kriteriji kome dati državnu zemlju – onima koji stvarno proizvode i mogu dokazati da su nešto proizveli i stvorili nekakvu vrijednost za državu ili onima koji samo na papiru “imaju lijepu priču” kako bi došli do potrebnih bodova u vrednovanju za hektare i uzimali izdašne potpore. Takvih je, svi znamo, jako mnogo, a kontrole proizvodnje su nikakve.
Ratari traže i financiranje kapitalnih ulaganja - kako bi se povećala konkurentnost i kapacitet proizvodnje, ali i formiranje uzajamnog fonda u koji bi se preusmjerila sva davanja koja trenutačno idu osiguravajućim kućama, kako bi se zbog češćih klimatskih promjena i elementarnih nepogoda pomoglo onima čija proizvodnja strada.
Svi ti zahtjevi nisu ništa novo, oni se ponavljaju iz godine u godinu, ali inertna hrvatska administracija i dalje pronalazi i izmišlja razloge (najčešće kako se nešto ne može zbog EU pravila) zašto te zahtjeve u konačnici i ne ispuni. Većina poljoprivrednika, ali i cijeli državni administrativni sustav, i dalje šuti o tome kako će u novom programskom razdoblju, nove Zajedničke poljoprivredne politike, koja bi trebala početi 2027. godine, biti i manje novca za poljoprivredu, zbog čega bi žurno trebali rješavati sve ove ključne probleme. Kad bude stizalo manje novca nego što je to sada iz EU-a, tek tada će problemi kulminirati i eskalirati svi problemi koji se guraju pod tepih.
Okretanje novim kulturama
Hrvatsko ratarstvo kakvo danas poznajemo očito nije održivo i toga su svjesni i sami proizvođači koji već za ovu jesen najavljuju smanjenje površina pod pšenicom, i to za čak 40 posto. S obične fokus pritom žele prebaciti na durum pšenicu, zahtjevniju u proizvodnji, ali koja ima više otkupne cijene i – najvažnije – sirovina je koja domaćoj preradi nedostaje i zbog čega, na kraju, imamo golem i rekordan uvoz kruha i pekarskih proizvoda, brašna i tjestenine.
Predsjednik Odbora za ratarstvo Hrvatske poljoprivredne komore Petar Pranjić kaže da, primjerice, Podravka ima pogon za proizvodnju tjestenine, ali sirovinu uvozi iz Austrije kamo je trenutačno nekolicina domaćih proizvođača izvozi. Na tom tragu nedavno je i održan sastanak u Osječko-baranjskoj županiji jer, kaže Pranjić, u Baranji, a sigurno i dalje, postoje napušteni mlinovi koje treba opet staviti u funkciju što bi se moglo brzo učiniti kroz EU fondove.
“Cilj nam je zadržati proizvodnju kod nas, nadograditi je te osigurati da se tjestenina proizvodi od hrvatske durum pšenice na hrvatskom tlu”, naglašava, navodeći da su ideju na sastanku podržali i predstavnici Podravke Agri te Osječko-baranjska županica Nataša Tramišak.
Trenutačno mali broj proizvođača proizvodi jedva tri do četiri tisuće tona durum pšenice, a sigurno je da bi se moglo 50.000 do 100.000 tona proizvesti te iz nje kod kuće stvoriti dodanu vrijednost.
Ivan Malić, poljoprivrednik konzultant, kaže da uporno proizvoditi pšenicu u trenutačnim okolnostima vodi u propast hrvatskog ratara, a domaći ratarski sektor najveći je i najznačajniji sektor naše poljoprivredne proizvodnje.
Pred vratima ratara je i jesenska žetva, prvi otkosi suncokreta i soje već su počeli, ali još je mnogo upitnika iznad glava svih aktera. U kojoj mjeri će suša iz lipnja utjecati na prinose i na kvalitetu pitanje je na koje svi s nestrpljenjem čekaju odgovor, a ono što je najvažnije kakve će biti otkupne cijene i hoće li one uspjeti pokriti troškove proizvodnje. Stabilnost proizvodnje žitarica i uljarica svakako je dobra, a stručnjaci ističu kako hrvatsko ratarstvo već danas ima, zbog svoje konkurentnosti, potencijal za podizanje dodane vrijednosti u cjelokupnom lancu vrijednosti u preradi, te bi kao takvo moralo biti temelj za izradu budućih strateških akcijskih planova u poljoprivredi i proizvodnji hrane.
Rezultati najboljih u ratarskoj proizvodnji (velikih koji po prinosima konkuriraju EU ratarima), dodatno pokazuju, da ni ovdje svi potencijali nisu iskorišteni, te da je transfer znanja i tehnologije i ovdje potreban i nužan. Ono što je najviše potrebno je prerada, dakle da od zemlje izvoznice sirovine, postanemo zemlja koja će proizvoditi i izvoziti proizvode dodane vrijednosti, temeljene na domaćoj sirovini.
“Taj kontinuitet najveći je poraz hrvatske poljoprivrede – jer pokazuje da se nismo spremni mijenjati i prilagođavati. Naizgled zvuči paradoksalno da imamo široku sirovinsku bazu i da to ne uspijevamo kapitalizirati u sektoru mlinarstva i pekarstva. Obično je u tim industrijama blizina sirovinske baze jedan od najvažnijih faktora konkurentnosti, zbog nižih troškova transporta sirovine. Trošak transporta ima značajan udjel u cijenama nabave sirovine poput uljarica i žitarica (i može povećati trošak nabave sirovine i 10 – 20%, op. a.)”, ističe konzultant Malić.
Njima pšenica, nama keksi
Dodaje kako Hrvatska ima paradoksalan slučaj - izvozimo sirovinu, pšenicu jeftino u Italiju, oni nam onda prodaju svoje kekse i tjestenine. To posljedično znači da naša pšenica vrijedi manje nego talijanska zbog troškova prijevoza, što u konačnici znači da naš ratar ima oko 300 eura po hektaru manje profita.
Malić ističe da je proizvodnja uljarica i žitarica nisko profitabilan posao koji nosi niske zarade po hektaru, što je dodatno izraženo na manjim gospodarstvima gdje je skuplja proizvodnja zbog niže učinkovitosti. Hrvatski ratari koji imaju u vlasništvu poljoprivredno zemljište ne ostvaruju više od četiri do pet posto prinosa na kapital. Često to nije dovoljno za normalan život i obnavljanje mehanizacije.
“Ratarstvo je u Hrvatskoj loš posao, i to će posljedično dovesti do promjena – muka će ratare natjerati da se ili mijenjaju ili propadaju”, naglašava Malić.
Jedan od čelnika HPK, Matija Brlošić, tvrdi da je ratarstvo definitivno najmanje subvencionirano od svih sektora.
“Moje je mišljenje da će poljoprivrednici i dalje proizvoditi ratarske kulture jer to znaju i rade dobro desetljećima, ali je pitanje zašto sirovinu ne pretvaramo u kruh, brašno, tijesto i druge proizvode nego ih uvozimo. Mislim da smo pogrešno ulagali svih ovih godina jer smo trebali uvjetovati velike industrije da ulažu u preradu. Mi poljoprivrednici to ne možemo i ne znamo”, ističe Brlošić.
Dodaje da nije zagovornik da poljoprivrednici rade i proizvodnju i preradu te da se bore kako da pronađu tržište za svoju proizvodnju. Jako mali broj poljoprivrednika sposoban je sve to raditi.
“Za mene nositelji prerade moraju biti veliki sustavi, koji moraju biti i nositelji ugovaranja proizvodnje, odnosno kooperacije. Uostalom, sve smo to nekad imali sa kombinatima pa smo ih uništili i sad se polako vraćamo na taj stari, provjereni model. Mali poljoprivrednici, koji nemaju profitabilnost u proizvodnji žitarica, možda bi se i okrenuli proizvodnji voća, povrća i drugih kultura kada bi imali siguran otkup, a to je moguće samo kroz organiziranu kooperaciju i stabilan otkup. Inače se teško odlučiti na taj korak”, zaključuje.
