Hrvatska naftna kompanija Ina prije dva dana je objavila svoje polugodišnje poslovne rezultate, no javnost se uglavnom bavila novim nesuglasicama tijekom pregovora između dvaju strateških partnera u kompaniji – hrvatske Vlade i mađarskog MOL-a.

U obje priče jedan od glanvih junaka je isti – Zoltán Áldott predsjednik je Uprave kompanije i član pregovaračkog tima mađarskog MOL-a. U intervjuu govori o trenutnom stanju kompanije, budućim planovima, perspektivi Ininih rafinerija, te odnosima između dva velika dioničara. 

Predstavili ste poslovne rezultate za prvu polovicu 2014. godine. Jeste li zadovoljni trenutnim poslovanjem Ine?
Svaki će vam menadžer reći da tvrtka koju vodi uvijek može poslovati bolje. Tako bi Ina sigurno mogla biti još i bolja, no rezultati jasno pokazuju kako smo u dobrom stanju. U pet godina uspjeli smo temeljito stabilizirati kompaniju. Dakle, novčani tok je snažan, nakon višegodišnjih napora u proteklih pola godine uspjeli smo postići rast domaće proizvodnje nafte – nešto što se nije dogodilo u proteklih deset godina. Usprkos vrlo teškom poslovnom okruženju i padu prodaje povećali smo profitabilnost – što svjedoči da smo bili vrlo uspješni u poboljšanju učinkovitosti. Na koncu, samo u prvih šest mjeseci ove godine povećali smo kapitalne investicije za trećinu, dok smo istovremeno smanjili i zaduženost na razinu od samo 24 posto kapitala u usporedbi s opasnih 44% u 2010. Kada se sve to sagleda jasno je da je Ina danas spremna za novi veliki iskorak u poslovanju.

Koji bi to iskorak trebao biti?
To je zasigurno najvažnije pitanje vezano za Inu i upravo ono za koje smo se nadali da će se raspraviti i kroz pregovore. Naprosto, strategija Ine za buduće razdoblje trebala bi biti, u najvećoj mogućoj mjeri, posljedica suglasnosti svih vlasnika kompanije. Neke buduće investicije, kao što je ulaganje u postojeće kompanijske resurse u segmentu proizvodnje, očiti su izbor. Neke druge, koje su nužne za dugoročan razvoj Ine, znatno su neizvjesnije i tu je potrebno donijeti stratešku odluku. Svjestan sam da Vlada RH tu može imati neke druge kriterije od komercijalne kompanije poput MOL-a. Upravo zato je važno da se postigne dogovor oko strategije. Meni se čini da je model upravljanja kompanijom tu od sekundarne važnosti, ali zasad Vlada RH inzistira da se pregovara isključivo o njemu. Vjerujem da ćemo s vremenom doći i do pitanja strategije.

U Vladi kažu kako žele da Ina investira više. Zar se oko toga ne može postići konsenzus?
Često nas pitaju zašto ne investiramo više. Dakako, mi bismo voljeli investirati mnogo više no za to moraju postojati preduvjeti. Općenito govoreći, ne možete, kao nekad, primjerice investirati četiri milijarde kuna ako vam je EBITDA dvije milijarde kuna. Odnosno, možete nekoliko godina, ali onda ste "mrtvi". To se Ini gotovo dogodilo 2009. godine. Od onda radimo na tome da smanjimo razinu duga kompanije, a istovemeno i ostvarimo investicije koje su bitne za rast. U načelu smo smatrali da bi Ina svake godine trebala investirati 50 do 60 posto svog operativne dobiti. Trenutno smo na toj razini. Za više nam treba i više prihoda.

Ima li u takvim okolnostima poslovne logike za nastavak ulaganja u modernizacije hrvatskih rafinerija?
To je pitanje na koje tek treba dati odgovor. Evidentno je da u današnjim okolnostima nekadašnji planovi modernizacije rafinerija nisu primjenjivi, jer za to nema tržišta. Mi smo otišli vrlo daleko u pripremi za realizaciju projekta druge faze modernizacije riječke rafinerije, no konačnu odluku o investiciji tek moramo donijeti. To ulaganje donijelo bi nam brojne koristi, no koštalo bi minimalno 400 milijuna eura. Da bi iskoristivost novih postrojenja bila adekvatna riječka rafinerija bi morala raditi kapacitetom od 4,5 milijuna tona nafte. To je znatno više nego danas i treba vidjeti je li to realno ostvarivo, odnosno je li ta investicija rentabilna. No, odluka o tome, kao niti o budućim planovima za rafineriju Sisak, tek treba biti donesena.

Hoće li biti donesena u Zagrebu ili Budimpešti?
Često čujem te priče o tome kako se sve odluke u Ini ustvari donose u MOL-u. To nema veze sa svarnim stanjem. Ina je samostalna kompanija s vlastitim menadžmentom koji njome upravlja u skladu s vlastitim odgovornostima.

Ali i strategijom MOL Grupe…
Pa neosporno je da je Ina dio MOL Grupe, ali, kao što sam već istaknuo, odluke vezane uz Inu se donose u Zagrebu 

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

No, hrvatska vlada tvrdi da Ina mora biti samostalna, vertikalno integrirana kompanija.
Ina je vertikalno integrirana kompanija i bit će to u budućnosti. To nitko ne osporava. No, što znači samostalna? Ako se to odnosi na sustav upravljanja i donošenja odluka, onda to Ina i danas jest. Odluke o njezinom poslovanju donose njezini menadžeri koji sjede i rade u Zagrebu. Ako samostalnost gledamo kao poslovanje izvan okvira MOL Grupe onda ne vidim zašto bi to nužno bilo dobro za kompaniju.

Pa, primjerice, tvrtka bi onda mogla ući na neka tržišta gdje je sad nema jer ne može konkurirati MOL-u?
Činjenica je da Ina danas ima jasno zemljopisno određena tržišta gdje posluje, a dio posla ostvaruje unutar MOL-a – primjerice snabdijevajući MOL-ov Tifon u Hrvatskoj. S druge strane, ima i cijeli niz koristi od poslovanja unutar tako velikog sustava kakav je MOL. Naftni biznis je igra gdje je veličina vrlo važna. Kad ne bi bila dio MOL-a, tih koristi ne bi bilo. Pretpostavljam da bi se Ina pokušala širiti na područje južne Mađarske, no i MOL bi jače krenuo u osvajanje ovdašnjeg tržišta. Sve u svemu, vjerujete li da bi Ina danas bila uspješnija da joj je MOL konkurent, a ne saveznik?

MOL se često žalio na prespori tempo pregovora, a stječe se dojam da su pregovaračke strane sve udaljenije. Vidite li uopće trenutno mogućnost postizanja konsenzusa?
Da ne mislimo kako je dogovor moguć, ne bismo pregovarali. Problem je vrijeme. U kontekstu naftne kompanije godinu dana ne znači puno, tri godine već je značajniji rok, a pet godina razdoblje u kojemu se može izgubiti kompetitivna prednost. Dakle, problemi oko Ine traju već dugo i počet će se sve jače očitovati na poslovanje kompanije. 

Optimističan

Kako postići konsenzus u Ini s obzirom na donesene pravosudne presude?

Ne smatram da one utječu na trenutne odnose u Ini. Pitanje arbitraža i presuda je pravno pitanje. To će riješiti sud. Mi moramo dogovoriti kakva bi kompanija Ina trebala biti. Iako se možda čini kako pregovori ne idu dobro, ja sam poprilično optimističan o ishodu. Pamtim puno teže situacije i goru atmosferu oko Ine otkad sam u Hrvatskoj.. Tvrtka danas, usprkos nekim nesuglasicama strateških partnera, operativno posluje normalno.