U Hrvatskoj je višak radne snage u drugom kvartalu ove godine iznosio 7,9 posto, što nije jako puno više od stope nezaposlenosti od oko pet posto. Pomniji uvid u brojke pokazuje da osim nezaposlenih ima jedan posto ljudi koji rade na skraćeno radno vrijeme, 0,3 posto onih koji traže posao iako nisu odmah dostupni te 1,6 posto onih koji su dostupni za rad premda ne traže posao.

Na razini cijele Unije 11,7 posto radne snage je višak, prema recentnim podacima Eurostata koji obuhvaćaju 33 europske zemlje. Raspon viška radne snage kretao se od 5,1 posto u Poljskoj do 25,8 posto u Turskoj. U samom EU na vrhu su Finska s 19,5 posto i Švedska s 18,8 posto, a na trećemu mjestu je Španjolska s 18,6 posto. Među najvećim gospodarstvima EU-a Francuska također ima dosta veliki višak radne snage (15,4 posto), a blizu je i Italija s 15 posto. Njemačka tu najbolje stoji sa 7,8 posto i jedina je od četiri najveće ekonomije s brojkom ispod prosjeka EU-a.

U Hrvatskoj stopa od 7,9 posto obuhvaća pet posto službeno nezaposlenih, dok je ostalih 2,9 posto dodana ponuda rada – onih koji rade manje nego žele, aktivno traže posao ali nisu dostupni, i onih koji su dostupni za rad, ali ne traže posao – koja bi se mogla brzo realizirati u slučaju odgovarajuće potražnje. U europskim usporedbama, Hrvatska ima relativno nisku stopu ponude rada koja, međutim, nije rezultirala zapošljavanjem. Na prvi pogled, to je dobra vijest. No, je li to baš tako?

Neiskorišteni radni resursi

“Ono što na prvi pogled djeluje kao jako dobra stvar – jer je nezaposlenost niska tako da većina onih koji žele raditi doista i radi – moglo bi se pokazati kao problem, odnosno ozbiljno ograničenje budućem gospodarskom rastu”, tumači predstojnik Odjela za tržište rada i socijalnu politiku Ekonomskog instituta, Zagreb Danijel Nestić.

Pojašnjava kako je ovaj pokazatelj nerealizirane ponude rada ujedno i mjera dodatne raspoložive radne snage koja se može brzo angažirati u slučaju potrebe. “Taj bazen slobodne ponude rada sada je u Hrvatskoj izrazito plitak i nije čudo da se sve više oslanjamo na uvoz radne snage. Uz to, u takvoj situaciji za privlačenje kvalitetne radne snage potrebno je ponuditi veće plaće pa se stvara dodatni troškovni pritisak, tako da jedno i drugo, manjak radne snage i rast troškova rada, može ograničavati budući rast”, kaže Nestić o posljedicama niske stope viška radnika.

Pogled sa sindikalne scene je nešto drukčiji. Izabela-Delfa Mišić, gospodarska savjetnica Nezavisnih hrvatskih sindikata, tvrdi da višak radne snage stvara strukturni pritisak na plaće i ograničava mogućnost sustavnog rasta dohotka za radnike. Prema posljednjim podacima Eurostata za 2024., Hrvatska već ima niske troškove rada u odnosu na EU. Cijena sata rada lani je iznosila 16,5 eura, dok je prosjek EU-a bio 33,5 eura, a u razvijenijim članicama EU prelazila je 40 eura. “U takvom kontekstu poslodavci nisu prisiljeni povećavati plaće kako bi privukli radnike, što dodatno smanjuje prostor za rast dohotka”, kaže Mišić i dodaje kako je, prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna bruto plaća u Hrvatskoj u srpnju ove godine bila niža nego u lipnju.

“Pad plaće dijelom je posljedica strukture zaposlenih jer je veći udio radnika na niže plaćenim radnim mjestima, a prosječna bruto plaća nalazi se u sedmom decilu raspodjele, što znači da gotovo 70 posto zaposlenih prima plaću nižu od prosječne. Ovo pokazuje da višak radne snage i segmentacija tržišta rada ograničavaju rast plaća za većinu radnika koji često nisu u mogućnosti ostvariti dostojanstvenu plaću”, rekla nam je Mišić.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Višak radne snage problem je i za ekonomiju jer, upozorava, riječ je o neangažiranim radnim resursima, odnosno, gospodarski potencijal nije potpuno iskorišten. Taj pokazatelj nerealizirane ponude rada ujedno je i mjera dodatne raspoložive radne snage koja se može brzo angažirati u slučaju potrebe.

Strukturna nezaposlenost

Nestić podsjeća kako je ne tako davno Hrvatska bila u potpuno suprotnoj situaciji. Još prije deset godina stopa nezaposlenosti iznosila je više od 16 posto, što je bila najviša stopa u EU i puno više od sadašnjih pet posto. Danas je 68 posto radno aktivnog stanovništva u dobi od 15 do 64 godine zaposleno, dok je 2015. zaposlenih bilo tek 56 posto.

“No, usprkos napretku u zapošljavanju, Hrvatskih 68 posto je među najnižim stopama u EU”, ističe Nestić, dodavši kako u usporedbi s drugim zemljama EU-a, u radnoj dobi imamo relativno manje zaposlenih, ali i relativno manje nezaposlenih.

“To onda znači da imamo značajan dio neaktivnog stanovništva i to je problem sa stajališta daljnjega gospodarskog rasta i razvoja”, naglašava. S time se slaže i Mišić koja ističe kako je problem strukturna nezaposlenost koja i dalje postoji u Hrvatskoj, što se vidi iz podataka o višku radne snage i nesklada između vještina radnika i potreba tržišta rada. “Kako bi riješili taj problem poslodavci moraju aktivno ulagati u radnike kroz obrazovne programe, prekvalifikacije i dokvalifikacije, a sve s ciljem stvaranja što kvalitetnijih radnih mjesta”, navodi.

Nestić smatra da Hrvatska teško može u kratkom roku riješiti problem jako sužene ponude rada. Zemlje koje imaju stopu zaposlenosti sličnu Hrvatskoj, kao Francuska, Belgija ili Španjolska, imaju viši pokazatelj slobodne ponude rada i u slučaju gospodarske ekspanzije mogu i bez zahvata u mirovinski sustav i sustave socijalne skrbi pronaći potrebnu radnu snagu.

“Čini se da tu Hrvatskoj u kratkom roku ponestaje izbora jer slobodne domaće radne snage sve je manje. Ostaje uvoz radne snage ili rapidno unaprjeđenje proizvodnosti rada, za što je upitno imamo li znanja i kapaciteta”, zaključuje Nestić.