Najveća hrvatska sindikalna središnjica SSSH ovih je dana ušla u kampanju jačanja svoje baze i kroz okupljanje stranih radnika i pokušaj njihova sindikalnog organiziranja u Hrvatskoj. Udio te populacije u ukupnom broju zaposlenih je visok, već sada čine više od osam posto, a za razliku od prijašnjih godina kada su dolazili iz nama susjednih zemalja, nova populacija stranih radnika stiže sve više iz područja gdje se sindikalno organiziranje – ne prakticira. Nagla poplava tih radnika na hrvatskom tržištu rada unijela je i nereda, korištenja njihova nesnalaženja u novim uvjetima i sredini, čemu svjedočimo i iz nedavnih prosvjeda dostavljača za platformu Wolt, među kojima je bio i velik broj radnika iz trećih zemalja.
Stoga SSSH provodi projekt “Vrijeme je za radnike”, koji se sufinancira iz Europskog socijalnog fonda plus, kroz kojih ih se prije svega, kažu, želi upoznati s njihovim radnim pravima u Hrvatskoj. Uspostavljen je za to i poseban WhatsApp kanal, zaposlena je jedna djelatnica, kulturna antropologinja Višnja Katalinić, koja će, među ostalim, izlaziti na teren i biti podrška u učlanjivanju stranih radnika te im biti na raspolaganju za sva njihova pitanja.
Kako se nadomješta razlika
Do sada je, kaže Mladen Novosel, SSSH-u pristupilo nešto više od sto stranih radnika, no cilj je okupiti ih u postojeće središnjice i sindikate. Problem u njihovu organiziranju je u tomu što u strukturi hrvatskoga gospodarstva dominiraju mala poduzeća, u kojima ionako nema sindikalnih organizacija, kao i to što mnogi uopće niti ne poznaju sindikalno djelovanje. Mogućnost organiziranja u poseban sindikat stranih radnika nije baš realna, jer za sindikat, kaže Novosel, ne postoje domaći i strani, već samo radnici. No, za strane radnike potrebna je posebna pomoć.
SSSH i ne stavlja u prvi plan plaćanje članarine jer važno im je zadržati važnost i utjecaj sindikata u odnosima s Vladom i poslodavcima, a veliki razgovori o plaćama tek dolaze, i to ponovno o visini minimalne plaće.
Priča o stranim radnicima i sindikatima također je važna jer, suprotno općoj percepciji, ni domaći radnici nisu zadovoljni njihovim statusom. Naime, s rastom minimalne plaće, koja je trenutačno na 970 eura bruto, a koji poslodavci teško mogu pratiti, sve veći je udjel svih radnika koji primaju minimalac, a pritom se domaći radnici osjećaju dodatno zakinutim jer strani radnici, uz minimalac, od poslodavca, prema novom zakonu o stranim radnicima, moraju dobiti i osigurano stanovanje te hranarinu.
“Dogodio se apsurd da su strani radnici postali veći trošak poslodavcu od domicilnog, a k tomu, i da je zbog rasta plaća sve veći broj onih koji su na minimalcu, odnosno taj rast nisu pratila povećanja plaća i na više zahtjevnim poslovima. U nekim djelatnostima poput graditeljstva, čak 70 do 80 posto radnika je na plaći drugog od deset platnih razreda. Slično je i u ugostiteljstvu pa, primjerice, recepcioner i čistačica u mnogim hotelima imaju jednake plaće”, ističe predsjednik SSSH-a Mladen Novosel. Kaže, ni u najvećem komunizmu nisu svi primali jednake plaće.
“Znalo se da neki poslovi zahtijevaju više znanja i odgovornosti i to su plaće pratile. Sada se praktički gotovo svima isplaćuje jednaki bruto, minimalni, a onda se ta razlika najčešće nadomješta kroz dnevnice, terenske dodatke, hranu i slična neoporeziva davanja”, ne krije nezadovoljstvo Novosel.
Taj razvoj događaja, koji je sve izraženiji u takozvanom proizvodnom sektoru, posve je suprotan onome što se trenutačno događa u javnom sektoru, koji je u proteklom razdoblju imao povećanja plaća, ali na svim razinama. U gospodarstvu to nije slučaj i zato, kaže Novosel, sindikati pokušavaju s Hrvatskom udrugom poslodavaca (HUP) ići prema Vladi da se traži rješenje tog problema. To, prema njegovim riječima, ne bi podrazumijevalo smanjenje dosegnutog minimalca, nego drukčije uređenje politike plaća kako bi se osiguralo da ne budu svi na jednakoj plaći.
Iz poslodavačkih redova, pak, imaju nešto drukčije poglede na ovu tematiku. SSSH, tvrde, ima prijedlog uvođenja tri razine minimalnih plaća, što bi, smatraju, tek dolilo ulje na vatru. Gospodarstvo ionako ne može pratiti toliki rast troškova rada i gubi na svojoj konkurentnosti. U Poslovnom dnevniku upravo smo ovih dana imali slučaj jednog od uspješnih brodogradilišta, šibensku Iskru, u kojoj su plaće u prosjeku značajno iznad minimalnih, na razini prošle godine bile su više od 1300 eura neto. Rast troškova rada posljednjih godina, a bio je nužan kako bismo zadržali kvalitetne radnike, u drugim konkurentskim zemljama nisu imali i događa se da u segmentu u kojem djeluje to brodogradilište nema konkurentnost koju je do sada imalo. Morat će, kaže prvi čovjek škvera Roko Vuletić, tražiti neki drugi način kako bi uspjeli doći do novih poslova. Problem je što taj rast plaća u njihovu slučaju, a tako je, prema podacima HUP-a, i na ukupnoj razini gospodarstva, nije pratila i produktivnost.
Stoga fokus u daljnjem određivanju minimalne plaće u HUP-u stavljaju na produktivnost. Sve suprotno može imati kontraefekt, posebice u slučajevima malih poduzeća, koja posluju s manjim proračunima i koja ne mogu apsorbirati veće troškove plaća jednako lako kao velike korporacije.
Produktivnost zaostaje
Glavni ekonomski analitičar HUP-a Hrvoje Stojić upozorava kako su dvije Vladine mjere snažno utjecale na tržište rada i na razvoj i konkurentnost gospodarstva. Jedna je eksplozivno povećanje mase plaća iz državnog proračuna, a druga rast minimalnih plaća.
“U posljednja dva proračunska razdoblja Hrvatska je imala rast mase plaća od 58 posto, najviše u odnosu na ostale članice EU-a”, ističe Stojić, navodeći kako u EU-u u prosjeku udjel plaća iz proračuna na razini 10,2 posto BDP-a, a u Hrvatskoj čak 13,4 posto te veći od toga imaju samo Danska i Finska, razvijene zemlje s kojima se ne možemo uspoređivati. I po eksploziji minimalne plaće Hrvatska je opet u samom vrhu, među top 3 zemlje. Od 2019. do 2025. rasla je 92 posto, a više od toga bilježe samo Rumunjska i Bugarska, čija je početna baza puno niža.
U 2024. ukupna masa u gospodarstvu podigla se na 50 posto BDP-a i prvi put je premašila prosjek EU-a. S tim da se to, upozorava Stojić, događa u uvjetima kada istodobno produktivnost bilježi suprotan trend i da zaostaje za prosjekom EU-a, kao za zemljama srednje i istočne Europe. Hrvatsko gospodarstvo, ukratko, intenzivno gubi konkurentnost, a najave daljnjeg povećanja interventnih mjera, mase plaća iz proračuna i minimalne plaće, nikome neće donijeti korist, upozorava HUP-ov ekonomist.
Umjesto pristupa SSSH i uvođenja više razina minimalnih plaća, kao i predizbornih obećanja da će do kraja mandata ove Vlade minimalna plaća narasti na 1250 eura, HUP predlaže model kojem je pristupila susjedna Slovenija. Njezina razina upravo je na tih 1250 eura, ali daljnje povećanje prati stopu inflacije. Time se, ističe Stojić, omogućuje gospodarstvu da diše, a radnicima zadržavanje standarda. Osim toga, već sada samo Slovenija i Poljska među zemljama EU-a koje su prošle tranziciju, imaju veće minimalne plaće, a u svim gospodarskim silama iz tog bazena poput Češke, Slovačke i baltičkih zemalja, minimalne plaće su manje.
Ključan fokus u daljnjim razgovorima o troškovima rada i minimalnoj plaći mora se po HUP-u staviti na dizanje produktivnosti, a ona nije samo na poslodavcima, kako tomu pristupaju sindikati, nego važnu kariku imaju i sami radnici. U Hrvatskoj su, prema podacima Eurostata, najmanje zainteresirani za dodatnu edukaciju i usavršavanje. Štoviše, za brži rast produktivnosti potrebno je značajno uvrstiti privatne investicije, a za to trebamo nižu poreznu presiju, konkurentnije cijene energenata, kao i predvidljiv investicijski i pravosudni regulatorni okvir.
Kontraefekt većeg troška rada
U Hrvatskoj je, inače, produktivnost na razini dvije trećine prosjeka EU, dok je primjerice u Sloveniji, s čijim plaćama se rado uspoređujemo znatno viša, na oko 85 posto europskog prosjeka. Stavljanje naglaska samo na plaću, smatra Stojić, vodi u slijepu ulicu.
Suprotno percepciji sindikata, daljnji rast plaća s aspekta ekonomista ne znači garanciju za zaustavljanje inflacije, dapače, posve suprotno. Statistika i potvrđuje da upravo u zemljama s najvećim rastom minimalnih plaća inflacija najviše raste, a u tome vide i razloge zašto se ona u Hrvatskoj najsporije obuzdava. Uoči razgovora o politici plaća koji nakon ljetnih odmora slijede među socijalnim partnerima, čini se da jedino oko čega sindikati i poslodavci sada imaju slična stajališta jest neodrživ daljnji rast plaća u javnom sektoru.
Inače, zanimljivi su podaci o povijesti prakticiranja isplata minimalnih plaća. Prvi put se spominju u Novom Zelandu i Australiji, još krajem 19. i početkom 20. stoljeća, i to upravo zbog zaštite domaćih radnika od navale stranih radnika iz Azije. U SAD-u i Europi vlade ih uvode netom prije i nakon Drugog svjetskog rata. Zanimljivo je i da najrazvijenije europske zemlje ni danas nemaju minimalne plaće. Konkretno, nisu ih uvele Švicarska, Švedska, Norveška, Danska, Finska, Austrija, dok je u Njemačkoj uveden tek prije deset godina. Iako ima jaku socijalnu komponentu, ekonomisti su jako podijeljeni oko koristi koje ona pruža i samim radnicima čijoj je zaštiti namijenjen. S jedne strane, veći trošak rada prelijeva se na cijene za potrošače pa ujedno briše željeni efekt, smanjuje zaposlenost, posebno u poslovima koji zahtijevaju niskokvalificirane radnike i ubrzava prelazak na digitalizaciju, čemu, uostalom, i sami sve više svjedočimo.
