Deset hrvatskih bolnica (jedan KBC, jedna klinička bolnica i osam općih bolnica) trebale bi do kraja godine biti akreditirane odnosno dobiti certifikat kojim se dokazuje da zadovoljavaju standarde kvalitete propisane od Agencije za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu. Akreditacija će biti dodijeljena temeljem raspisanog natječaja, a iako je natječaj bio najavljen za travanj, u ovom trenutku još se ne zna točan datum raspisivanja. Troškove akreditacijskog postupka za koje se procijenjuje da iznose oko 20 tisuća eura po bolnici, trebao bi snositi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.“Akreditacija je postupak procjenjivanja kvalitete rada zdravstvene ustanove na osnovi ocjene sukladnosti njihova rada s utvrđenim optimalnim standardima za djelatnost koju obavljaju. Akreditacija je dobrovoljni postupak koji se obavlja na zahtjev bolnice u skladu sa akreditacijskim standardima koje određuje Agencija”, pojašnjava ravnatelj Agencije Renato Mittermayer dodajući kako se akreditacija izdaje na rok od četiri godine. Osnova akreditacijskog programa su standardi odnosno dokument koji je donesen konsenzusom i odobren od Agencije, a koji propisuje pravila, upute ili značajke za djelatnost ili njihove rezultate s ciljem postizanja najboljeg stupnja uređenosti.

Sudjelovanje svih zaposlenika
“Akreditacija je dokaz da ste osposobljeni nešto raditi. Iako to neki odmah povezuju s kvalitetom, ja bih rekla da je to djelomično tako jer, iako je činjenica da akreditacija pridonosi poboljšanju kvalitete, o tome koliko ste doista dobri govore klinički pokazatelji kvalitete koji se u europskim zemljama javno objavljuju kao što su, primjerice, stopa smrtnost ili postotak bolničkih infekcija. Akreditacijski postupak podrazumijeva da pripremite dokumente i pravilnike temeljem propisanih standarda, ali i da onda sljedom toga provodite sve propisane aktivnosti”, objašnjava Dubravka Čvorišćec, predstojnica Ureda za akreditaciju KBC-a Zagreb. Primjerice, akreditacijski standardi podrazumijevaju sudjelovanje svih zaposlenika u određenim aktivnostima na njihovim klinikama, zavodima ili odjelima. Primjerice, jednom mjesečno moraju pregledavati kliničko-terapijske postupke koje primjenjuju za određenu skupinu bolesnika, koje su postupke koristili, koje resurse, koji su ishodi liječenja. Kirurzi svaki mjesec trebaju analizirati sve svoje slučajeve, uspoređivati pretkiruršku i poslijekiruršku dijagnozu s nalazom patologa, analizirati pojavu bolničkih infkecija, postaviti sustav nadzora potrošnje lijekova i krvnih pripravaka. A Ured bi trebao nadzirati pridržavaju li se doista zaposlenici propisanih aktivnosti. Akreditacija znači da je ustanova sigurna za pacijenta, kaže Mittermayer, a statističkom obradom indikatora kvalitete znat će se tko je najupsješniji u kojem segmentu. “S vremenom će sve bolnice biti akreditirane, a ako je suditi prema zahtjevima ravnatelja, među bonicama vlada velika konkurencija”, kaže Mittermayer. Jedan od razloga leži vjerojatno i u činjenici da će akreditirane bolnice biti nagrađene većim limitom. Iako će u prvom krugu natječaj biti raspisan za samo deset bolnica, Mittermayer kaže kako se sve bolnice mogu javiti na natječaj. No, budući da je riječ o opsežnom poslu, Mittermayer kaže kako će vjerojatno bolje proći one bolnice koje već neko vrijeme rade na usklađenju standarda kvalitete. Bolnice će prvo morati napraviti samoprocjenu onoga što je usklađeno sa standardima, a nakon toga sljedi vanjska ocjena od strane Agencije. Ukoliko se utvrdi da bolnica zadovoljava standarde, dobit će akreditacijski certifikat. Mittermayer ističe kako su iskustva u svijetu pokazala da su se najveći sustavi najsporije uključivali u sustav akreditacije. Naime, akreditacija se izdaje za kompletnu bolnicu, a ne samo za pojedine djelatnosti.

Liječnici svugdje rade slično
“Ustanove koje od 2002. godine imaju pomoćnika za kvalitetu sigurno nisu čekali da mi objavimo standarde već su cijelo vrijeme radile na usklađivanju s inozemnim standrardima, slali ljude na edukaciju i sigurno imaju najviše izgleda da se jave na natječaj”, objašnjava Mittermayer. Na pitanje radi li se u svim bolnicama jednako kvalitetno, Mittermayer kaže kako je, nakon snimanja stanja na terenu, zaključak da liječnici svugdje rade slično ili gotovo slično jer se i iz manjih bolnica liječnici u pravilu specijaliziraju u velikim bolnicama.“Bilo bi dobro, što je i bila intencija Ministarstva, da dio liječnika iz velikih bolnica u dijelu svog školovanja odlazi u male bolnice da bi vidjeli kako liječnici u malim sredinama funkcioniraju i kako su prepušteni sami sebi u donošenju odluka. Neka razlika u kvaliteti rada liječnika nije signifikantna i praktički se isti zahvat isto radi, jer je u pitanju ista škola i medicinska praksa”, kaže Mittermayer. Naglašava kako su deset propisanih generičkih standarda dobar početak za postavljanje organizacije rada upravo u smislu usklađivanja sustava kontrole i praćenja jer danas nemamo standarde temeljem kojih bi mogli reći da netko izvrsno radi jer ne znamo što je izvrsno.“Danas imamo statistiku indikatora koji se prate unutar zavoda za javno zdravstvo, no temeljem njih ne možemo pratiti poboljšanje kvalitete. Uspostavljanje standarda odnosno indikatora kvalitete je važno kako bi vidjeli da li bolnica napreduje ili stagnira u nekoj od svojih aktivnosti”, kaže Mittermayer dodajući kako će uskoro biti donesen i pravilnik o jedinstvenim sustavima praćenja standarda i indikatora kvalitete koji će imati 67 indikatora.

Samoocjena

Nakon dokumenata primjena u praksi
Čvoriščec ističe kako se unutarnja ocjena mora provoditi najmanje jednom godišnje te utvrditi je li bolnica ispunila zadane ciljeve ili nije. Ukoliko nije, mora donijeti mjere za poboljšanje, odrediti prioritetna područja i poboljšati ih kroz određene projekte. “Posla je puno što se tiče dokumentacije, i dosta je nerazumijevanja među ljudima jer misle kada se dokumentacija napravi da je sve riješeno. No, kad napravite dokumente onda sljedi njihova primjena u praksi i provjera radi li svaka klinika na način kako smo to sami propisali”, objašnjava Čvorišćec.