Posljedice za političke aktere u Hrvatskoj povezane s odlaganjem ilegalnog otpada u Gospiću sekundarne su, bolje reći beznačajne su, u usporedbi s težinom problema koji daleko nadilazi Hrvatsku, ali kojeg je Hrvatska dio. Kontekst, dobro poznat onima u tom biznisu i ekspertima, a skoro nepoznat javnosti, fascinantan je.

Generalno, poznato je da se na ovom biznisu može dobro zaraditi, da se legalna trgovina otpadom smatra poželjnom i da se potiče zato što je cirkularna ekonomija cilj i bilo bi rješenje mnogih sadašnjih teškoća, a i da je lobiranje u europskim institucijama za ovaj sektor vrlo jako. Svatko, primjerice, nateže na svoju stranu kako će biti definiran dio zelenih politika koji se tiče otpada.

Također je poznato i zbog čega su u Bruxellesu nervozni. Crno tržište otpada, tj. trafficking otpada kako to nazivaju dokumenti UN-a, razvijeno je, teško ga je razotkriti, a zarade su velike. Uz to, regulativa, to jest zakoni, jesu na europskoj razini, ali progon i kažnjavanje tog kriminala prvenstveno je u domeni zemalja članica.

Sugestije za Jakuševac

Eurostat navodi da se godišnje se u EU proizvede 2,2 milijarde tona otpada, što je oko pet tona po stanovniku. Od toga, 64 posto spada u tzv. veliki mineralni otpad, pod čime Eurostat razumije otpad od građevine i rudarenja, a to su iskopana zemlja, cigle, šuta, kamenje ili pak, kad je riječ o rudnicima, jalovina. Statistički ured Europske unije ima sve podatke – ne samo o ukupnoj količini, nego po postocima koliko se otpada i koja se vrsta proizvede u kojoj zemlji.

Veliki dio građevinskog otpada se zakonito zbrinjava, no znatan dio odlaže se na divlje, ili se pak standardi recikliranja kreativno tumače od zemlje do zemlje i prilike do prilike. U Finskoj, Danskoj, Švedskoj su doslovni oko procedura, a kako idemo prema jugu, sve je labavije.

Što podrazumijeva kad se kaže recikliranje, također je podložno lokalnom tumačenju i često umekšavanju prvotne zamisli.Tako, drobljenje asfalta ili betona kao podloge za gradnju cesta je uobičajeno i poželjno, štoviše, to je pravi primjer cirkularne ekonomije na djelu, no recikliranje takvog materijala prema svim pravilima je skupo i jako bi poskupilo radove. Zato se dosta često u gradnji cesta nabija slabo ili nikako recikliranom šutom u kojoj je pomiješan azbest, katran, teški metali, kemijski tretirano drvo i slično. Što se tiče jalovine, glavni problem je istovarivanje u riječne tokove i posljedično jako zagađenje.

Kad se pak od ukupne količine otpada oduzme veliki mineralni otpad, ostaje 36 posto, tj. oko 800 milijuna tona posebno problematičnog otpada. U tu skupinu spada komunalni otpad, onda industrijski otpad tipa ambalaža, kemikalije, metalne strugotine, u kojem je također mnogo plastike, zatim ono što preostane poslije legalnog zbrinjavanja otpada, a uz to i nešto na što vjerojatno nikad ne mislimo, kao što je mulj iz pročistača voda. Tih 36 posto tog tipa otpada podliježe strožem nadzoru i postoje procedure koje se uglavnom poštuju u EU, makar i to zavisi od zemlje do zemlje.

Ljetna ponuda

Lexus donosi više od automobila: ljetna ponuda koja pretvara svako putovanje u iskustvo

Hibridni razvoj

Učinkovitost više nije dovoljna: novi hibridni sustavi moraju se prilagođavati stvarnim uvjetima vožnje

Što legalno, što nelegalno, Europom se cestovno, željeznicom, rijekama, morem, stalno prenaša i prevozi otpad, najviše iz zemlje članice u zemlju članicu. Kamioni zuje, i godišnje se preveze impresivnih 67 milijuna tona otpada. Zemlje članice i uvoze i izvoze međusobno, pa su tako Švedska i Danska velike uvoznice otpada koji im služi za proizvodnju energije.

Iz Europske komisije svojedobno je bilo sugestija da Zagreb iskoristi brdo Jakuševac za proizvodnju toplinske energije za kućanstva jer je takva praksa provjerena i raširena u mnogim europskim gradovima. Time bi se ubile dvije legendarne muhe, tvrdio je stručnjak iz Europske komisije: brdo Jakuševac bi se smanjivalo i bilo na korist građanima koji bi imali jeftinije grijanje i hlađenje.

Promet otpadom, prema tome, vrlo je gust, a glavna odredišta su lokacije gdje su veliki reciklažni kapaciteti, u prvom redu Njemačka, ali i Nizozemska. Primjerice, Njemačka ima visoko razvijena postrojenja upravo za reciklažu plastike. Nijemci uspijevaju reciklirati oko 70 posto svog komunalnog otpada i plastike, a to je izvanredno visok postotak i još im ostaje kapaciteta da pružaju tu skupu uslugu i drugima. Nisu eksperti samo za plastiku, nego i za druge nepoželjne vrste otpada, na primjer obrađuju 45 posto zemlje i kamenja zagađene opasnim tvarima i 33 posto europskog, iz industrije čelika, pepela s dna, tj. krutog otpada preostalog od obrade plina.

Nijemci recikliraju i šalju dalje. To je golemi i uspješan biznis koji se neće smanjivati, nego će rasti jer sada, nakon 20-ak godina debata kristaliziralo se da, iako prigovaraju na neke aspekte zelenih politika, raspoloženje građana u Europi takvo je da se apsolutno favorizira čišći, a ne zagađeni okoliš. To će uskoro postati, a već je i sada jasna, demarkacijska linija između bogatih i siromašnih, razvijenih i nerazvijenih, naprednih i zaostalih, pametnih i glupih. Oni prvi živjet će u čistom okolišu, oni drugi u zagađenom.

Njemačka je također i najveći proizvođač otpada u Europi, ali kako vidimo, rješava svoj problem. U Nizozemskoj, prema Fairsource Foundation platformi, u najvećoj europskoj luci Rotterdam punkt je za prikupljanje pošiljki onog što se u EU ne reciklira, ili što ostane poslije reciklaže, a nepoželjno je. Dosta je plastike. Golemi kontejneri iz Njemačke, pa Francuske, Belgije, također, iz Britanije, pune se tim, sad možemo reći smećem, i šalju prema Turskoj ili jugoistočnoj Aziji, gdje to primaju i naplaćaju.

To što se izvozi nosi oznaku da se radi o materijalu koji je moguće reciklirati. Navodno, prema raznim ekološkim udrugama i stručnjacima, oko 60 tog što se šalje van EU-a ipak nije moguće reciklirati ili se niti ne očekuje da bi se netko time bavio, nego se šalje da se negdje ukopa, a u Turskoj obično prema granici sa Sirijom. Zamislimo to područje u Turskoj, zamislimo kampove u kojima su nastanjeni migranti što ih je Europa vratila i koji su tamo već godinama i pored njih, odlagališta otpada. Jednog dana nije nemoguće da sve to eksplodira, slikovito rečeno. Ukupno je iz EU-a izvezeno u zemlje izvan EU-a, oko 33 milijune tona.

Talijanska ‘receptura’

Od mase otpada koja kruži po Europi, nelegalno je, prema Europskoj komisiji i Vijeću, od 15 do 30 posto, a neki tvrde i do 35 posto sadržaja. Godišnja zarada kriminalaca koji sudjeluju u tom poslu, u Europi, a prema platformi za kazneno pravo EUCRIM-u, je 10 milijardi eura.

Ove kriminalne radnje odnose se “na neovlašteno rukovanje, prijevoz, trgovinu ili odlaganje otpada kojima se krše europski zakoni”. Europska agencija Europol, kojoj je svrha pomoć policiji u državama članicama u borbi protiv organiziranog međunarodnog kriminala, upozorava da je kriminal vezan za otpad “najbrže rastući” u EU jer je rizik za počinitelje nizak do nikakav, a profit golem. Kad se usporedi s drogom, trafficking otpada siguran je gospodski posao.

Razvoju traffickinga otpadom najviše pogoduju pravne rupe i nejednako nacionalno zakonodavstvo. Radi se o tome da je ovaj kriminal brzorastući i da zakonodavstvo zemalja članica nije dovoljno pripremljeno.

Organizirani kriminal koji se u EU bavi otpadom ciljano bira zemlje koje imaju slabije zakonodavstvo u ovom području, a i inače slabije pravosuđe, pa se tako okrenuo prema istočnoj Europi, uglavnom Rumunjskoj i Bugarskoj, ali i Poljskoj, kako stoji u izvještaju Europe’s Wastelanda iz 2021. Godine. Posebna pažnja ipak je na Rumunjskoj. U Europe’s Wastelandu, istraživački novinari detaljno su opisali lokaciju veliku 10-ak hektara, nedaleko od Bukurešta, gdje se istovaruje otpad koji je u zemlju ušao pod naljepnicom rabljene robe za reciklažu.

Lokalno stanovništvo pali taj otpad na toj, i prema ovoj publikaciji, stotine sličnih lokacija, jer time ostvaruje sitnu zaradu. Istina je da otrovni spojevi truju zemlju i podzemne vode, da je zrak pun teških otrova, da težak oblak i smrad pokriva površinu od oko 30 kilometara samo na toj lokaciji, ali pravna država tamo je jednostavno preslaba da nametne iste standarde koji postoje u zapadnoj i sjevernoj Europi.

U Bugarskoj, pak, Europol je otkrio da se toksični otpad brodovima i željeznicom dopremao iz Italije i spaljivao u bugarskim termoelektranama i tvornicama cementa, ali na način koji je bio izrazito toksičan za okoliš.

Najveći kriminal oko rukovanja otpadom, već legendaran, ipak je u Italiji, gdje organizirani kriminal dugi niz godina vodi poslove s otpadom, ilegalnim, a onda, kako je vrijeme prolazilo, i legalnim. Neki talijanski zastupnici u Europskom parlamentu govorili su i o tome kako je mafija, prava mafija, vrlo uspješna i korištenju europskih fondova. Imaju stručnjake, koriste pogodnosti, sad kad su velikim dijelom legalni.

Najgore pogođeno područje u Italiji, i za koje se često govori da je najveće ilegalno odlagalište otpada u EU, i to uglavnom toksičnog otpada, je u pokrajini Campagna, na samo 30-ak kilometara od Napulja. Napuljska Camorra je još od 1980-ih u biznisu s otpadom. Što sve nisu tamo bacali! Tu lokaciju obično zovu Terra dei fouchi (zemlja vatre, op.ur.) jer stalno gore neke vatre, stalno bi se nešto “zapalilo” samo od sebe. Činjenica je da se više od 40 godina tamo odlaže i pali i radioaktivni i toksični otpad prikupljan primarno iz sjeverne Italije, ali i zapadne Europe.

U najsitniji detalj opisano je i skoro svima poznato kako su ugledne tvrtke i Camorra međusobno kontaktirale, kako su ugledni poslovni ljudi iz Napulja pružali usluge posredovanja, dokumentacije, organizacije, kako su preko fiktivnih tvrtki dobivale certifikate da je sve po zakonu i kako su svi u tom krugu smatrali kako je to sve jedna ‘win-win’ situacija. Tvrtke bi, i kad bi se naplaćale, i Camorri i posrednicima i dalje ostvarivale enormne uštede time što su zaobilazile europske propise u svojim zemljama. Šteta za okoliš i za zdravlje ljudi, njih oko 250 tisuća koji žive u toj regiji također je poznata i velika, a neki misle da je za dugo vrijeme i nepopravljiva…

Bez obzira na vlade koje se smjenjuju i policijske akcije, na javna priznanja mafijaša pokajnika o tome kako su doslovno desetljećima potplaćivali cijele zgrade i odjele, na detaljne medijske izvještaje i knjige, tamo se i dalje pali i gori.

No, kako je ipak malo previše reflektora na tom kraju, mafija je ipak odlučila zadnjih desetak godina da svoj poslovni model proširi s Italije drugdje. Tako su i oni počeli gledati prema istočnoj Europi. To se intenziviralo pogotovo nakon 2018. godine kad je Kina zabranila uvoz određenih vrsta otpada iz Europe. Negdje ga je trebalo istovarati, a istočna Europa, bez obzira na to što se radi o članicama, markirana je kao – idealna.

Tada je, tko zna sve kome, postala zanimljiva i balkanska ruta za trafficking otpada.

Jedan dio završio je i u Gospiću. Koliko se zna, ovi naši uzimali su samo sto eura po toni. Iako su godine tekle, a i tonaža bila velika, pa su si fino pomogli, ipak je to za one koji emitiraju otpad vrlo jeftina korupcija, gotovo dampinške cijene. Negdje drugdje u Europi bi firme koje bi se htjele riješiti otpada, morale mnogo dublje zagrabiti u džep.

Bez obzira na to što će istraga ustanoviti u konkretnom slučaju u Lici i Primorju, pažnja oko infiltracije međunarodnog kriminala iz Italije u Hrvatsku trebat će se jako pojačati, od medija i građana do institucija.

Vjerojatno smo u Hrvatskoj više zgroženi oko skandala s otpadom u Gospiću, nego što je to javnost u Rumunjskoj oko svojih stotinjak lokacija, gdje stare auto gume pale Romi ili u Italiji gdje u Campagni stanovnici desetljećima žive i razbolijevaju se na pozadini smrada otpada koji svakih toliko plane.

Netaknuta priroda?

Mi ovdje Liku doživljavamo kao netaknutu jezgru zemlje, gotovo simbolički, kao sublimaciju čiste prirode, a ne kao koordinate koju bi itko smio upisati u europsku kriminalnu strukturu i infrastrukturu toksičnog otpada. Apsolutno nema mrvicu razumijevanja u javnosti da Lika, Primorje, Zagorje, ma bilo koji dio, postane tuđe smetlište.

Nekoliko je mjera koje se u EU poduzimaju kako bi se ograničio trafficking otpadom. Jedna je zamjena papirnatih potvrda elektronskim, druga mnogo strože praćenje ruta legalnog otpada, i vrlo zanimljivo, zabrana izvoza plastike u zemlje koje nisu članice OECD-a.

Kako je u Lici istovarena baš plastika, podsjetimo da je ilegalna trgovina plastikom biznis globalnih razmjera, u koji su uključene velike tvrtke, mali trgovci, posrednici, razne državne agencije i institucije. U 2023. godini, prema Fairsourceu, koji citira antikorupcijski think tank Basel institute on governance, ta je trgovina premašila šest milijardi dolara i tamo je uspoređuju s traffickingom ljudima. Govori se samo o plastičnom otpadu, no evo, i mi se upisali s našim dijelom u taj krug.

Također, sada su donesene mnogo oštrije direktive. Prema jednoj od njih, od zemalja članica tražit će se da teška kršenja ekoloških zakona tretiraju kao kaznena djela, a ne samo kao prekršaje s novčanim kaznama. Ministar Habijan u Saboru je na izvanrednoj sjednici najavio mnogo strože kazne za ovu vrstu kriminala i nadajmo se da će se u tom smislu i postupati i da tako izgledati i sudska praksa.

Neki budući Šinceki moći će, kad se otkriju, računati, možda ne s doživotnim zatvorom, ali s desetak godina svakako, a tvrtke uhvaćene u ovom ilegalnom poslovanju moći biti kažnjene s pet posto ukupnog godišnjeg prometa i oduzimanjem dozvole za rad.