Hoće li izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju kroz saborsku proceduru proći sadržajno neokrznuto u odnosu na konačni prijedlog Ministarstva financija, tek će se vidjeti. Između banaka i ministra Slavka Linića u međuvremenu se putem medija odvija rovovska bitka. Linić se zainatio i uporno stoji iza predloženih rješenja, a Zoran Bohaček je u najnovijem istupu u ime Hrvatske udruge banaka Vladi, među ostalim, poručio da bi “ako se prijedlog izmjena ZPK ne povuče ili bitno ne promijeni, bilo korisno da se u proračunu već predvide sredstva za sudske postupke i odštete”. Kod nas, doduše, to sa sudovima ne ide brzo. Ali cehovi koji se po tužbama ispostavljaju državi jer se pri donošenju pojedinih zakona i odluka politički inati i prelama ‘preko koljena’, a malo brige vodi o pravnim temeljima i utuživosti svakako pozivaju na oprez. Ministar Linić to bi morao znati i iz osobnog iskustva.

Repovi nekih slabo odvaganih slučajeva iz vremena koalicijske šestorke u kojoj je on bio potpredsjednik Vlade vuku se i dan-danas. Ceh izgubljenih sporova koji uvelike nose pečat njegove tadašnje funkcije, a u nekim slučajevima i karaktera, mjeri se milijardama kuna. O preciznim iznosima nemoguće je govoriti, među ostalim i zato što s tim repovima nije gotovo, a i nisu svi pali izavno na proračun, ali iz nekoliko epizoda uz koje su se spominjali i iznosi radi se o minimalno tri-četiri milijarde kuna. 

• Bohaček: Neka Linić osigura novac za odštete!

Najosobnija od tih epizoda je slučaj sukoba s PIF-ovima, no iz tog razdoblja, s početka 2000-ih, datiraju i kasnije odštete po sindikalnim tužbama zbog nezakonito smanjenih plaća i ukinutih dodataka, kao i presude po tužbama nekih kompanija zbog zaštitne kamate na uloženi kapital.

Kuponska privatizacija i PIF-ovi (privatizacijsko-investicijski fondovi) bili su najupečatljiviji trn u oku izu tog vremena, a ima i nešto zajedničko današnjim okršajima s bankama. Za bankama će, naime, kao i svojedobno za ekipom iz PIF-ova, u široj javnosti malo tko plakati što im, eto, ministar nešto uzima.

U široj javnosti, međutim, malo tko i misli hoće li im se kao poreznim obveznicima u drugom koraku, po pravomoćnim sudskim presudama, to vratiti kao bumerang. Dakle, Linić je s PIF-ovima, posebice najeksponiranijim akterima poput Darka Ostoje ili Georga Eltza, zaratio nedugo po preuzimanju vlasti 2000. godine. I njih i prethodnu vladu proglasio je de facto kriminalcima i ignorirao sporazum kojim se, htio to uvažavati ili ne, legalna vlast obvezala na zamjenu lošeg i/li spornog dijela portfelja dionica prosljeđenih fondovima. A činjenica je i da je u inicijalnom prijenosu bilo i firmi mrtvaca. Mada je u to vrijeme taj problem na razini svih PIF-ova bio rješiv s nekoliko stotina milijuna kuna nominalne vrijednosti dionica, Linić je mahao zatvorima, no na kraju su se dogodile samo tužbe i presude u korist fondova.

Ostoja i Eltz, odnosno SN Holding (na koji su prenesena i potraživanja Dom holdinga) na kraju su u drugom nagodbenom pokušaju dobili većinki paket opatijske Liburnije uz obeštećenje sa 162 milijuna kuna keša za prethodnu, poništenu nagodbu. Zanimljivo je da je 2010. Linić čak pozdravio tu nagodbu. Oko 100 milijuna kuna po presudi ishodio je i Milan Horvat, odnosno holding koji je naslijedio PIF Pleter. A u ljeto ove godine, dakle, 13 godina od početka sporenja, jedva je zabilježeno prošla i nepravomoćna presuda zagrebačkog Općinskog suda po još jednoj tužbi (triju bivših fondova) iz paketa kuponske privatizacije. Sud je i u tom slučaju presudio u korist sljednika fondova (Velebita, slavonskog ZIF-a i Proficija), ali je država ulaganjem žalbe odgodila epilog tog odštetnog zahtjeva vrijednog 270 milijuna kuna. Što se tiče ceha po sindikalnim tužbama koje su uslijedile nakon što je 2000. Vlada Ivice Račana išla na smanjenje plaća i ukidanje dodataka, valja reći da je u dijelu javnog sektora (primjerice, obrazovanju) i javnih poduzeća taj problem kasnije rješavan i kroz nagodbe pa ceh nije u cijelosti vidljiv kroz izravne proračunske izdatke. Linić je tada sudjelovao u dogovorima s MMF-om, s kojim su ugovorene uštede na masi plaća, ali to nije ispregovarano sa sindikatima. Ignorirali su ih, a sindikati su potom dobili veliku većinu tužbi, s kamatama. Tako su samo ovrhe nad proračunom, prema izjavama nekadašnje ministrice financija Martine Dalić, dosegnule oko dvije milijarde kuna.

Jedan sindikalac prisjeća se kako je državu najveći trošak sustigao za božićnice i dar za djecu za 2000., ali bilo je tu i tužbi po drugim osnovama, od (ne)uređenja prekovremenog rada do rada na područjima posebne državne skrbi. “Ja sam osobno dobio oko 3500 kuna s kamatama za božićnicu od 1000 kuna i tri dara za djecu od po 400 kuna…”, kaže.

Kompanije su se u slučaju zaštitne kamate pokazale manje revnima pa je država još prošla razmjerno dobro. Odštete se mjere stotinama milijuna kuna jer se mali broj kompanija uopće odlučio na tužbe. Tako je, primjerice, proračun 2010. po toj osnovi olakšan za 130 mil. kuna. Zaštitna kamata se utvrđivala kao fiksni zakonski iznos plus rast cijena proizvođača, a u praksi se ustalilo pravilo da se pritom uzima prosjek godine na prosjek godine. No, tadašnjem ministru financija Mati Crkvencu i Liniću to se učinilo preveliko umanjenje osnovice poreza na dobit pa su za izračun izabrali najniži postotak iz statističkih priopćenja. No, neke velike kompanije u stranom vlasnistvu tužile su državu zbog previše plaćena poreza i dobile pravomoćne presude. Dakako, zajedno sa zateznim kamatama. 

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

promo

A strana band: Poznata lica s malih ekrana pripremaju jedinstveni spektakl – očekuju se i posebni gosti iznenađenja