Poučak iz razvijenih ekonomija govori kako otpad nije smeće, nego vrijedna sirovina koja uz pravilno zbrinjavanje otvara nova radna mjesta i potiče razvoj ekonomije. No da bi se otpad i tretirao kao vrijedna sirovina, potrebno ga je tako i shvatiti i na razini društva dogovoriti kako će se gospodariti otpadom. Prvi je korak smanjenje i izbjegavanje otpada – kroz ponovnu upotrebu sirovine (nešto što se može popraviti ne treba baciti), dok je drugi korak odvojeno sakupljanje, recikliranje te izdvajanje biorazgradivog otpada. Time se smanjuje količina mješovitog komunalnog otpada i potrošnja energije potrebne za izradu novih sirovina. U tome su suglasni i zagovornici i protivnici spalionica otpada. No kakva je situacija s otpadom u Hrvatskoj?

Količina i odlaganje komunalnog otpada u porastu je i projekcije kažu da će se taj trend nastaviti, osobito daljnjim razvojem turizma. Količine odvojenog prikupljenog otpada također su u porastu, ali odlaganje komunalnog otpada na odlagališta još uvijek je glavna opcija pri zbrinjavanju komunalnog otpada. U Hrvatskoj je 146 aktivnih (službenih) odlagališta otpada, a sanacija je dovršena na 107 lokacija. Prihvaćanjem dogovora razvijenih na nivou Europske Unije, Hrvatska je dužna smanjiti količine biorazgradivog komunalnog otpada na tri četvrtine ukupne količine komunalnog otpada do 31. prosinca 2013. godine, odnosno na samo četvrtinu do kraja 2020. godine.

Ostaje za riješiti 'goruće' pitanje miješanog komunalnog otpada koji ostaje nakon što se izdvoji odvojeno prikupljen otpad. Komunalni otpad (biorazgradivi otpad iz kuhinja i kantina, iz vrtova i parkova, papir i karton, staklo, plastika i slično), koji je ključan kad se priča o spalionicama otpada, osim ogromnih količina, predstavlja i 70% svih emisija stakleničkih plinova iz sektora otpada u Hrvatskoj.

Jedno je od rješenja za zbrinjavanje komunalnog otpada spalionica otpada, čime ostatak otpada koji nije recikliran postaje energent. Danas se tako brojni gradovi griju na energiju spaljenog otpada koja se preko toplovodnih cijevi razvodi po stanovima. Drugi primjeri su spaljivanje goriva u industriji koja treba toplinsku energiju (primjerice cementna industrija), a prednost je smanjenje korištenja fosilnih goriva (ugljena, plina ili loživog ulja). No, spaljivanje otpada u Hrvatskoj je trenutačno na zanemarivoj razini. Stručnjaci iz područja otpada nedavno su se okupili u Ministarstvu zaštite okoliša, u okviru projekta izrade Okvira zaS trategiju nisko-ugljičnog razvoja, ako bi odabrali najučinkovitije mjere u svrhu smanjenja emisija stakleničkih plinova u području otpada, koji ima snažan trend rasta. Mišljenje većine jest da su spalionice otpada prihvatljive mjere koje treba poticati, i to kroz subvencioniranje izgradnje takvih postrojenja te kroz pojednostavljenja u dozvolama za njihovu izgradnju. Naravno, vodeći računa o tome da će s vremenom sve više rasti recikliranje te će otpada biti manje.

S druge strane protivnici spaljivanja otpada imaju svoje argumente: primjeri iz prakse pokazuju kako se prevencijom nastanka otpada, recikliranjem i kompostiranjem čak 70% otpada može smanjiti. Također, recikliranjem se štedi više energije nego spaljivanjem iste količine otpada, a osim toga recikliranje proizvodi manje emisija od spaljivanja ili odlaganja otpada. Nakon spaljivanja, postoji i problem zbrinjavanja pepela koji je opasan po okoliš te o njemu treba povesti računa. Jedan od velikih problema su i otpori na lokalnoj razini jer nitko ne želi potencijalno opasne objekte u svojem susjedstvu. Također, postavlja se i pitanje vjerodostojnosti i transparentnosti mjerenja emisija i jako je bitno razviti i poslije održavati povjerenje između stručnjaka i građana.

Konačni zaključak bio bi kako na zbrinjavanje otpada treba gledati cjelovito, a spaljivanje otpada može biti samo jedna od primijenjenih mjera, zajedno s prevencijom nastanka otpada, njegovim odvojenim prikupljanjem recikliranjem i kompostiranjem.