Primjerice, uljane repice bi trebalo zasijati toliko da se iz nje može proizvesti u elektranama tih 5 milijarda kilovasati, uz stupanj djelovanja tih elektrana od jedno 33%.

Dakle trebalo bi elektrane ložiti s energijom sadržanom u uljanoj repici od 5/0,33 ili oko 15 milijarda kilovatsati. ako znamo da se iz 1 m2 uljane repice dobije 1 kWh, to bi trebalo njome zasijati površinu od 15 milijarda četvornih metara ili 1,5 milijun hektara, sumjerljivo našoj današnjoj ukupno iskorištenoj poljoprivrednoj površini. Uzmemo li da jedan vjetroagregat ima danas prosječno snagu od 2,5 MW to bi u našim prilikama njegova prosječna godišnja proizvodnja bila 5 GWh. Za jednaku proizvodnju poput hrvatskih konvencionalnih TE, trebalo bi uspostaviti 1000 takvih vjetroagregata. Kako Hrvatska ima preko tisuću kilometara autocesta (točno 1273 km), to bi trebalo – slikovito govoreći – na svakih 1,3 kilometra autocesta postaviti jedan vjetroagregat snage 2,5 MW.

Uz još jedan, bitan i nezaobilazni problem pri tome: ukupna stvarna snaga svih tih vjetroagregata varirala bi – ovisno o trenutnim brzinama vjetra – između 5% i 80% od ukupne instalirane snage, dakle između 125 i 2000 MW. Stoga bi trebala rezerva u konvencionalnim elektranama od 2375 MW (da nadoknadi izostalu snagu vjetroelektrana u trenucima kada bi one davale samo 125 MW)! Fotonaponskih modula za proizvodnju 5 teravatsati godišnje trebalo bi izgraditi ukupne snage oko 5 GW ili 5 000 000 kW. Kako za svaki kilovat treba oko 7 m2, to bi njihova površina bila oko 35 milijuna četvornih metara. Ili, na 1,5 milijun naših kućanstava, trebalo bi fotonaponske module instalirati na 23 četvorna metra. Elektrane na biomasu mogle bi se koristiti u ritmu potražnje pa bi njihova ukupna snaga mogla biti sumjerljiva ukupnoj snazi konvencionalnih termoelektrana ili neznatno veća jer bi prosječni stupanj djelovanja elektrana na biomasu bio nešto niži od stupnja djelovanja konvencionalnih termoektrana. Dakle, elektrane na biomasu su zapravo najprivlačnije rješenje u području obnovljivih izvora energije, jedino ograničenje bilo bi u njihovoj snazi: ona mora biti odabrana primjereno razumnoj udaljenosti prijevoza biomase za njezin pogon.

Hidroelektrane bi trebale biti podjednake ili nešto veće snage od tih 1666 MW u konvencionalnim termoelektranama. One bi u naročito vlažnoj godini mogle proizvesti za oko 30% veću godišnju proizvodnju od one koja se ostvaruje konvencionalnim termoelektranama. Ali, u naglašeno sušnoj godini, proizvele bi samo polovinu energije iz naročito vlažne godine. Dakle i one zahtijevaju stanovitu rezervu u konvencionalnim elektrranama. U prosječno vlažnoj godini mogle bi proizvesti podjednako energije kao i konvencionalne termoelektrane iste snage.Što iz toga svega slijedi? Najveće favoriziranje trebale bi doživjeti u nas elektrane na biomasu, a potom hidroelektrane – upravo obnuto nego li to pretpostavlja naša javnost, koja se naglašeno okreće gotovo isključivo vjetroelektranama i fotonaponskim sustavima.