Velik podbačaj interesa sadašnjih i bivših zaposlenika za kupnju dionica HT-a pod povlaštenim uvjetima žestoko je posvađao Vladu i sindikate HT-a o alokaciji upisanih dionica. Kako do zaključenja broja Poslovnog dnevnika nije završen sastanak na kojem se trebalo iznjedriti rješenje problema raspodjele, nije poznato jesu li se strasti smirile i kako će na koncu izgledati podjela.

Naime, zbog uvjerenja da će zaposleničke dionice HT-a planuti u procesu upisa nije bilo nikakvog ograničenja – ni na broj dionica ni na uplaćene iznose (izuzetak su bili samo zaposlenici s jednom godinom staža). Upravo zato se i dogodilo da su se u igru, posve očekivano, ubacili torbari pa su se pojedini bivši i sadašnji zaposlenici pojavili kao optanti na iznimno visok broj dionica vrijednih više milijuna kuna. Upravo je činjenica da je odaziv bio daleko ispod svih očekivanja (i procjena) dovela u pitanje alokaciju prodanog broja dionica prema određenom ujednačenom kriteriju. Poslovni dnevnik neslužbeno doznaje da je Vlada upravo zbog pojedinačno prekomjernih upisa i sumnje u torbarenje zatražila ograničenje prodaje na prosječan broj upisanih dionica po osobi u postupku prodaje (500), ali i da su sindikati inzistirali i na deset puta većoj brojci. To je bio i razlog zbog kojeg se alokacija nije zaključivala, a partneri su sastančili kako bi iznašli prihvatljivo rješenje. Potpredsjednik Polančec navodno je zbog torbarenja zaprijetio poništavanjem procesa i vraćanjem postupka na početak uz, naravno, drukčije postavljene početne kriterije. Vlada je inzistiranjem na institutu prosječnog broja upisanih dionica pokušavala ustanoviti princip pravednosti jer ne želi dopustiti veliku socijalnu neravnopravnost u projektu u kojemu je ona prodavatelj i u kojem se zbog svih odobrenih benefita za radnike odriče i dijela svoje zarade. To što na kupnju nije uspjela animirati velik broj građana u nekim se krugovima tumači kao politička pljuska, pa prešutnim prelaskom preko evidentnih makinacija pri upisu Vlada jednostavno ne želi dodatno otvarati bokove. Osim toga vezivanje prodaje na prosječan broj upisanih dionica najlakše je pravno utemeljiti iako je i to diskutabilno jer se upravo zbog nedefiniranih pravila u startu procesa ne može isključiti mogućnost tužbi nezadovoljnih sudionika.

Sindikati pak svoj zahtjev za visokim gornjim limitom dionica pravdaju činjenicom da će tako i oni zaposlenici koji nisu imali svoga novca za sudjelovanje u kupnji dionica posredno, preko torbara, nešto ipak zaraditi. Sistem je više-manje poznat: pojedinci s novcima vezali su uza se više imatelja prava, što starijih, to bolje, zbog većeg bonusa, dali im novce za kupnju, s tim da pakete i dividendu koja buduće dioničare čeka na posebnom računu zauzvrat dijele u dogovorenom omjeru. Kako na taj način do novca dolaze i oni koji to nisu bili u mogućnosti, u sindikatu su na takve akcije skloni zažmiriti na jedno oko. Osim toga dodatan argument sindikata protiv prihvaćanja Vladina prijedloga je da je njoj zapravo u interesu da u svoj portfelj vrati što je veći broj dionica kako bi ih u nekom trenutku utržila po punoj cijeni umjesto ovako, s popustima. Međutim, u kuloarima se može čuti upravo suprotno – vrlo teške kvalifikacije na račun predstavnika radnika koje čak idu do toga da su, navodno, oni upleteni u gomilanje dionica pri upisu te da je razrezivanje velikih paketa zbog toga primarno u njihovu interesu. Neslužbeno se saznaje da je od 5,370.000 ponuđenih dionica HT-a prodano njih 3,700.000, a da je u upisu sudjelovalo oko 16.000 građana.