Ekološka proizvodnja hrane na svjetskim tržištima bilježi snažan rast zbog povećane potražnje za ekološkim proizvodima. Potrošnja takvih proizvoda, primjerice, od 2014. do 2023., je udvostručena.

Ubire li Hrvatska plodove ovih trendova, pita se Goran Buturac, znanstvenik s Ekonomskog instituta, Zagreb u nedavno objavljenoj analizi “Ekološka proizvodnja oraničnih usjeva i trajnih nasada: kuda ide Hrvatska?”. Ne ubire, glasio bi sažeti zaključak analize znanstvenika.

Snažan rast – pa pad

Doduše, Hrvatska, pokazuju analizirani podaci, posljednje desetljeće (od 2013. do 2023.) bilježi rast broja ekoloških poljoprivrednih subjekata i prerađivača. Njihov broj u tom periodu povećan je s 1608 na 6274, dok je broj prerađivača porastao sa 181 na 421. Međutim, s 0,2 kilograma ekološki uzgojenog svježeg povrća po stanovniku Hrvatska je pri dnu europske ljestvice ekoloških proizvođača svježeg povrća (18. smo od 21. zemlje). Usto, pozitivni trendovi u ekološkoj proizvodnji koje smo bilježili u jednom periodu naglo su se strmoglavili.

Buturac objašnjava da se kod ekološke proizvodnje oraničnih usjeva i trajnih nasada izdvajaju tri faze. Kod oraničnih usjeva (ratarskih i povrća) u prvoj fazi, od 2013. do 2019., došlo je do rasta aktivnosti u proizvodnji i površinama. U drugoj fazi, od 2020. do 2023. godine, s druge strane, zabilježen je strmoglavi pad proizvodnje, a u trećoj, 2024. godini, došlo je do svojevrsne stabilizacije, pokazuje analiza objavljena na stranicama Ekonomskog instituta.

Gotovo identični trendovi vidljivi su i u ekološkoj proizvodnji trajnih nasada, odnosno voćnjaka i vinograda. Ova je proizvodnja bilježila rast od 2013. do 2018., da bi od 2019. do 2023. došlo do velikog pada. U trećoj fazi, onoj od lani, dolazi do oporavka aktivnosti. Tako je, primjerice, u proizvodnji ratarskih i povrćarskih usjeva od 2019. do 2024. zabilježen pad proizvodnje od čak 33 posto, uz 17 postotni pad površina. “To upućuje na pad prinosa, pri čemu je došlo do značajnijeg smanjenja proizvedenih količina po jediničnoj površini – s 3,7 tona po hektaru na tri tone po hektaru”, navodi Buturac.

Glede strukture oraničnih usjeva, ona je prilično koncentrirana. Na zelenu krmu s oranica i vrtova otpada čak 50 posto ukupne proizvodnje. Slijede je meka pšenica i pir (12,7 posto), kukuruz, suho zrno, s udjelom od 11,5 posto, suncokret (7 posto)… Ekološkog korjenastog, gomoljastog i lukovičastog povrća, poput mrkve, luka, cikle… te lisnatog i stabljičastog povrća, proizvedemo ukupno tek 0,2 posto od ukupno proizvedenih oraničnih usjeva.

Nepovoljne trendove proizvodnje bilježe i trajni nasadi. Primjerice, 2018. njihova proizvodnja iznosila je gotovo 15 tisuća tona, a 2024. (prve godine od 2018. u kojoj se bilježi rast proizvodnje) nešto više od 11 tisuća tona. Za razliku od oraničnih usjeva kod trajnih nasada distribucija proizvodnje između kultura je relativno ravnomjerna. Ekološki vinogradi čine 35 posto ukupne ekološke proizvodnje trajnih nasada, voćnjaci 33 posto, a maslinici 30 posto. Zanimljivo, i tragično, i ova analiza upozorava na problematičnost sustava poticaja kod ekoloških trajnih nasada.

Sve ‘blagodati’ poticaja

“Nadasve neobična kretanja uočavaju se od 2018. do 2023. godine. U tom je razdoblju, usprkos velikom padu proizvodnje, zabilježen kontinuiran rast korištenih površina. Konkretno, poljoprivredna površina pod trajnim nasadima u razdoblju 2018. do 2023. povećala se za 46,6 posto, dok se ekološka proizvodnja smanjila za 36,3 posto”, upozorava Buturac, dodajući da se takva kretanja samo dijelom mogu objasniti novozasađenim trajnim nasadima kojima treba i nekoliko godina da bi počeli davati plodove.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

“Vrijeme prolazi, a plodova nema. Očito je kako je dio potencijalnih proizvođača namirisao sve blagodati sustava potpora u Lijepoj Našoj te se upustio u ekološku proizvodnju i ne mareći previše o proizvedenim količinama, produktivnosti i širenju proizvodnje”, tumači znanstvenik s Ekonomskog instituta.

Analiza pokazuje, zaključuje Buturac, da politika nije pronašla sustavna rješenja koja bi ojačala ekološku proizvodnju hrane u Hrvatskoj. “Rastuća potražnja na svjetskim tržištima nudi se domaćoj ekološkoj proizvodnji hrane. Preduvjeti povećanja ekološke proizvodnje su znatno veća ulaganja u tom sektoru (ne samo u proizvodne kapacitete, već i u ljudske resurse), zaštita domaćih proizvođača od uvoza sumnjive kakvoće po damping cijenama te primjena najboljih svjetskih praksi u tom području”, poručuje znanstvenik.