Jasmina Havranek ravnateljica je Agencije za znanost i visoko obrazovanje (AZVO) i dugogodšnji redoviti profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu, gdje je dva mandata bila dekanica. Bivša je  predstojnica Zavoda za mljekarstvo, autorica više od stotine znanstvenih i stručnih radova te autorica ili koautorica tri udžbenika. S ravnateljicom AZVO-a porazgovarali smo o stanju u hrvatskom obrazovnom sustavu. 

Koliko hrvatski obrazovni sustav odgovara aktualnim potrebama tržišta rada?
Nažalost, vrlo malo. Iako se stvari polako mijenjaju, upisne kvote na našim visokim učilištima još uvijek ne odgovaraju realnim zahtjevima koje naše tržište rada ima za pojedine profile visokoobrazovanih osoba, nego su više stvar pojedinačnih sklonosti samih visokih učilišta. Osim toga, kod nas ne postoji sustavno praćenje zaposlenosti diplomiranih studenata ni na nacionalnoj razini ni na razini samih visokih učilišta, a to je važan čimbenik kojim bi se moglo utjecati na upisnu politiku usmjerenu na potrebe tržišta rada. AZVO se posljednjih godina bavi idejom o razvijanju sustava koji bi se odnosio na praćenje zapošljavanja diplomiranih studenata provođenjem anketa u određenom razdoblju nakon završetka studija. Dobiveni bi podaci bili korisni visokim učilištima za unaprjeđenje studijskih programa tako da bi bolje odgovarali potrebama tržišta rada i samim time bili bi koristan alat Agenciji u provođenju postupaka vanjskog osiguravanja kvalitete visokih učilišta i studijskih programa. Spomenute bi podatke analizirali i interpretirali odgovarajući stručnjaci i objavili bismo ih na mrežnim stranicama Agencije. Na taj bi način i budući studenti koji se prijavljuju na studijske programe na našim mrežnim stranicama dobili potrebne informacije o mogućnosti zapošljavanja nakon završetka određenoga studijskog programa. Na kraju krajeva, analize bi tih podataka poslužile i nadležnim institucijama za planiranje potrebnih promjena u sustavu obrazovanja.

Koliko je hrvatsko visoko obrazovanje konkurentno u odnosu na obrazovanje drugih zemalja EU, odnosno drugih zemalja regije?
Naše visoko obrazovanje i znanost imaju potencijal, ali ih treba dobro usmjeriti i iskoristiti. Govorimo li o regiji, mislim da smo upravo u sustavnom praćenju kvalitete napravili značajan iskorak. Agencija je prije tri godine započela petogodišnji projekt neovisnoga i objektivnoga vanjskog vrednovanja svih javnih i privatnih visokih učilišta, angažiravši pri tome brojne međunarodne stručnjake. Cilj nam je pružiti točnu informaciju o snagama i slabostima toga sustava, što će poslužiti strateškim tijelima kao temelj za donošenje novih politika razvoja te osigurati da sve institucije u sustavu zadovoljavaju minimalne uvjete propisane podzakonskim propisima. Na taj način želimo zaštiti hrvatski sustav visokog obrazovanja od nekvalitetnih visokih učilišta koja liberalnom upisnom politikom i nejasnim kriterijima za napredovanje kroz studij neopravdano privlače veći broj studenata. Time se, dakle, izravno štite studenti jer im akreditacija jamči da studijski program koji su upisali udovoljava minimalnim kriterijima kvalitete te da će završetkom studija moći biti konkurentni na europskom i svjetskom tržištu rada. Koliko je to važno za sustav visokog obrazovanja i koliki je iskorak u tom smislu dosad učinila Hrvatska, najbolje svjedoče primjeri naših susjednih zemalja – Bosne i Hercegovine i Srbije. Zbog inflacije raznih visokih učilišta u tim zemljama i neučinkovitog sustava osiguravanja kvalitete, diplome studenata koje završavanju neakreditirane studijske programe ne mogu biti priznate na području EU, čime je studentima otežana mogućnost daljnjeg studiranja ili pristupa tržištu rada.

Da li je kvaliteta hrvatskoga visokog obrazovanja posljednjih godina smanjena ili povećana?
Agencija na svojim mrežnim stranicama redovito objavljuje ishode provedenih vrednovanja, tzv. sinteze u kojima vrlo jasno upućujemo na konkretne probleme na koje nailazimo u sustavu. Stvari se ipak mijenjaju na bolje. Primjerice, kada smo prije tri godine krenuli s postupcima reakreditacije, mnoga visoka učilišta nisu imala ni dokumente sa strategijom razvoja. Naši su ih postupci potaknuli da počnu dugoročnije promišljati. Međutim primarna je odgovornost za kvalitetu prije svega na samim visokim učilištima. Od presudne je važnosti pitanje kvalitetne uprave na našim visokoobrazovnim institucijama. Rektori i dekani iza sebe moraju imati konkretne rezultate – predan rad, profesionalnu kompetentnost, na dokazima utemeljenu kvalitetu nastave, produktivnost i naravno, kreativan um. 

Koliko je Hrvatska odmakla u informatizaciji visokog obrazovanja i zaostajemo li tu za europskim prosjekom?
Nikako ne bih rekla da zaostajemo. Ne zaboravimo da je Hrvatska prije četiri godine uvela u potpunosti informatiziran sustav prijava na visoka učilišta, što je bio jedan od najsloženijih projekata u novijoj povijesti obrazovanja. Riječ je o transparentnom sustavu s jasnim pravilima, koji na jednom mjestu povezuje milijune podataka o budućim studentima i raspoloživim studijima, pružajući im mogućnost da doslovce doma iz sata u sata prate svoje rezultate, od školskih ocjena do ispita državne mature i mogućnosti upisa na visoka učilišta u cijeloj Hrvatskoj. To je ogroman projekt na kojem se radilo gotovo šest godina i kojim se zaista možemo ponositi u Europi, a i šire. I ono što je bitno – 'čimbenik korupcije' – nula!

Koji bi trebao biti cilj hrvatskih sveučilišta – pozicija među 500 najboljih u svijetu ili bolje od toga?
Sveučilište, osim što ima nastavnu komponentu, mora biti snažno istraživački orijentirano i na taj način doprinositi razvoju društva i gospodarstva. Nedavno sam bila sudionik na jednoj konvenciji na Berkleyju (University of California) i pitanje je istraživačke uloge sveučilišta u nacionalnom i regionalnome gospodarskom razvoju, a prvenstveno pitanje prijenosa tehnologija bila najvažnija tema. Volim reći da bi poduzetnički duh naprosto morao ući u mentalni sklop naše akademske zajednice. U cijelom su svijetu posljednjih desetak godina napravljene velike reforme sveučilišnih sustava, prvenstveno zbog brzih globalnih promjena u socioekonomskom smislu, ali i okruženju vođenja politike sveučilišta. Europska komisija konstantno naglašava važnost uloge sveučilišta, koja moraju doprinijeti razvoju društva i gospodarstva preko triju svojih zadaća: obrazovanje, istraživanje i inovacija. Europska su sveučilišta još uvijek usmjerena na tradicionalno poučavanje s premalo interdisciplinarnih studijskih programa, nisu dovoljno prepoznatljiva u svojoj djelatnosti ni dovoljno uključena u praćenje aktivnosti u visokom obrazovanju. Zbog toga ih se potiče da reformiraju svoje upravljačke strukture i učine ih prilagodljivijim, kvalitetnijim i spremnijim za upravljanje promjenama čime će doprinijeti rastu gospodarstva, jačanju socijalne kohezije, poboljšanju kvalifikacija i povećanju broja diplomiranih studenata. U gotovo su svim europskim zemljama u upravljanje uvedeni i vanjski dionici kako bi sveučilište moglo brže odgovoriti suvremenim promjenama u gospodarstvu, kao i općem društvenom razvoju. 

U Hrvatskoj postoje 122 visoka učilišta – je li to previše ili premalo? Ima li u Hrvatskoj u odnosu na druge zemlje više ili manje privatnoga visokog obrazovanja?
Fokus prvenstveno mora biti na kvaliteti, a ne kvantiteti. Hrvatska je posljednjih desetak godina svjedočila omasovljenju visokog obrazovanja, što je uslijedilo kao posljedica povećane potražnje za visokim obrazovanjem i u tome nismo iznimka u odnosu na ostatak svijeta. Visoka bi učilišta u Hrvatskoj, bez obzira na to jesu li javna ili privatna, trebala intenzivnije promišljati o svojoj strategiji i u okviru toga unaprjeđivati već postojeće studijske programe. Naglasak bi trebao biti na mobilnosti, interdisciplinarnosti, ishodima učenja, suradnji s gospodarstvom te međufakultetskoj i međusveučilišnoj odnosno međunarodnoj suradnji. Isto bi tako sveučilišta trebala potaknuti svoje sastavnice da zajedno iskoriste sve svoje potencijale ustrojem zajedničkih studija i kolegija na razini sveučilišta, razmjenom nastavnika i raspoloživih resursa, a sve u cilju profiliranja sveučilišta kojima bi se stvorila komparativna prednost na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Je li nakon ulaska Hrvatske u EU potpuno pojednostavljeno studiranje na stranim sveučilištima?
Kao građani EU, hrvatski bi studenti morali imati pravo na studij na bilo kojem sveučilištu u Europskoj uniji uz iste uvjete kao i državljani države u kojoj žele studirati. Međutim uvjeti upisa pojedinih država i sveučilišta znatno se razlikuju. Bez obzira na druge upisne uvjete, hrvatskim se studentima ne bi smio uskratiti pristup obrazovanju ili osposobljavanju u drugoj državi članici na temelju državljanstva. U odlasku su naših studenata na školovanje u zemlje EU školarina je veoma čimbenik. Dosad su plaćali i do tri puta veće školarine od državljana zemlje u kojoj su studirali, ali će odsad plaćati kao i svi ostali studenti iz europskih zemalja.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Jesu li se sada povećali izgledi za dobivanje stipendija u drugim zemljama EU?
Financijska pomoć u obliku stipendija, potpora i zajmova u EU ovisi o brojnim kriterijima, ali kao građani EU na studiju u drugoj državi članici hrvatski studenti imaju pravo na iste stipendije za pokrivanje troškova školarine kao i državljani države u kojoj namjeravaju studirati.  

Koliki postotak studenata EU barem dio studija provede u nekoj stranoj zemlji, a koliki je taj postotak u Hrvatskoj? 
Govorimo li o globalnim trendovima i mobilnosti studenata, u svijetu u tome svakako prednjači SAD jer privlači čak 28 posto svih mobilnih studenata u svijetu. Nakon SAD-a slijede Velika Britanija s 12 posto, Njemačka s 11 posto, Francuska s 10 posto te Australija s devet posto inozemnih studenata.  Hrvatska nema posebno visok postotak mobilnosti studenata – prema podacima međunarodnog istraživanja Eurostudenta, Hrvatska je u akademskoj godini 2009./2010. imala svega dva posto studenata s iskustvom kraćeg studiranja u inozemstvu. Ipak, trend je u porastu pa bi prema nekim procjenama ukupan broj mobilnih hrvatskih studenata u akademskoj godini 2013./2014. mogao iznositi oko 4150 studenata, što predstavlja porast od 38 posto na nacionalnoj razini u odnosu na akademsku godinu 2009./2010. 

Kakav je potencijal e-učenja u visokom obrazovanju?
Globalizacija i uvođenje modernih tehnologija donose brze promjene u svim aspektima ljudskog života pa je tako i u visokom obrazovanju. Prijenos znanja postaje brži i fleksibilniji, znanje postaje otvoreno i široko dostupno. Ipak, kvaliteta i dalje mora biti temeljni stup, što znači da učenje na daljinu mora zadovoljavati strogo određene i razrađene kriterije. U suprotnom ono gubi svoj smisao.

Kakva je vaša ocjena bolonjskog procesa?
Ono na što se trebamo usredotočiti sada i u narednom razdoblju, sigurno je pitanje osiguravanja i unaprjeđenja kvalitete studija, budući da upravo to i jest jedan od bolonjskih ciljeva. Nadalje treba precizno odrediti ishode učenja za svaku pojedinu razinu studija. Tu je izuzetno značajan Hrvatski kvalifikacijski okvir kao reformski instrument kojim se uređuje cjelokupni sustav kvalifikacija na svim obrazovnim razinama u RH preko standarda kvalifikacija temeljenih na ishodima učenja i usklađivanju s potrebama tržišta rada, pojedinca i društva u cjelini.

Koji su prioriteti AZVO-a u sljedećem razdoblju?
Agencija za znanost i visoko obrazovanje svakako nastavlja provoditi postupke osiguravanja kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju. To po prvi put podrazumijeva provođenje postupka reakreditacije svih javnih znanstvenih instituta u Hrvatskoj, kao i pokretanje postupka vrednovanja znanstvene kvalitete radi osnivanja znanstvenih centara izvrsnosti. Osim toga Agencija nastavlja postupke reakreditacije svih visokih učilišta u Hrvatskoj. Samo u protekle tri godine proveli smo reakreditaciju 18 visokih učilišta koja izvode studijske programe iz polja ekonomije, zatim reakreditaciju 32 visoka učilišta iz tehničkog područja, 9 visokih učilišta koja izvode studijske programe iz područja biotehničkih znanosti te reakreditaciju 11 privatnih visokih učilišta. U tijeku je i tematsko vrednovanje poslijediplomskih doktorskih studija, a pored toga na visokim učilištima redovito provodimo i audite radi provjere učinkovitosti unutarnjih sustava osiguravanja kvalitete visokih učilišta. Željela bih također naglasiti i naš međunarodni angažman. Budući da smo članica Europskog udruženja za osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju te Europskog registra agencija za osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju, na popisu smo registriranih agencija koje ispunjavaju uvjete djelovanja na cijelom Europskom prostoru visokog obrazovanja (EHEA).