U zdravstvenom sustavu u Hrvatskoj dnevno se nepotrebno troši pet milijuna kuna zahvaljujući nedostatku reforme, a najveći problemi u zdravstvu stvaraju se stoga što se sustav nije promijenio od šezdesetih godina prošlog stoljeća, jer se od onda nije izmijenio način prikupljanja i trošenja novca, upozoravaju stručnjaci za javno zdravstvo. Skupina znanstvenika, među kojima je i Ranko Stevanović, voditelj odjela za primarnu zaštitu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, te epidemiologinja Sanja Musić-Milanović, predlažu vlastiti model inovativne reforme primarne zdravstvene zaštite koja bi se trebala pripremiti i provesti u relativno kratkom roku.“Riječ je zapravo o sustavu u kojem su svi zadovoljni. Doktori stalno negoduju, ali su zapravo zadovoljni jer primaju pristojne plaće, a rade onoliko koliko moraju, trebaju ili hoće, već prema prigodi. Imamo pacijente koji negoduju, a zapravi mogu dobiti gotovo sve što požele. S treće strane, imate vrlo zadovoljan Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje koji završi godinu s gubitkom od milijardu-dvije, pa mu se odnekud prebace novci. Napokon, imate zadovoljnu državu koja na jednom mjestu raspolaže sa 17 milijardi kuna s kojima može upravljati”, ističe Ranko Stevanović, inače jedan od predavača na Visokoj školi za menadžment u zdravstvu. Unatoč neprimjereno visokoj potrošnji, međutim, prosječno očekivano trajanje života u Hrvatskoj je šest do osam godina kraće od zemalja sličnog političkog, ekonomskog, socijalnog i kulturnog okruženja, upozoravaju stručnjaci za javno zdravstvo. Skupina autora predlaže angažman dovoljnog broja “izvršnih producenata”, stručnjaka različitih profila, politički neovisnih, kojima treba dati sto dana da prouče sve o problemu, odnosno dijelu sustava za koji su zaduženi. Nakon toga treba im dati još sto dana da iz toga što su proučili naprave najbolji mogući koncept, pri čemu su osobno odgovorni za ono što predlože. Trećih sto dana ostaje za pokusni rad na manjem području. Treba donijeti odluku o početku reforme, treba tu odluku abolirati od svake politike, imenovati ekspertni tim, ekspertnom timu dati rok, a članove tima požuriti pojasnivši im da jedan dan čekanja stoji pet milijuna kuna.

Autori pritom napominju da bi ukupan trošak za rad takvog tima bio manji od nepotrebnog troška koji nastaje u nereformiranom sustavu, te ističu da je za provedbu reforme vrlo važno osigurati fiksni proračun. Sustav “izvršnih producenata”, međutim, u Hrvatskoj ne postoji i treba ga osmisliti. Hrvatska ima šiljastu organizaciju s ministrom zdravstva na vrhu, što nije dovoljno za pokretanje takvog golemog sustava već menadžment treba postaviti plošno. To znači, recimo, da sedamdeset izvršnih producenata gura svaki svoj komad stijene, oni odgovaraju za sve svoje odluke, ali ih i samostalno donose. Inače, mogu se identificirati najmanje tri kritične točke. Prva su liječnici. Name, imamo doktore koji objavljuju po 60 znanstvenih i stručnih radova godišnje, ali i one koji od kad su završili medicinski fakultet nisu pročitali nijedan izvorni znanstveni ili stručni članak, a njihova praksa je utemeljena na rješenjima starima nekoliko desetljeća. Određeni dio sustava, ničim izazvan, bez ikakvih poticaja, poklanja sve svoje vrijeme i energiju stvarajući oaze vrhunske medicine nastale bez ikakvih ulaganja iz sustava. Druga su lijekovi. Samo na mjestu antibiotika propisanih za običnu prehladu Hrvatska troši oko milijun eura godišnje. Doktor ih propisuje pod pritiskom pacijenata, okoline i farmaceutske industrije. Obična početna hipertenzija u nas se liječi ACE inhibitorima 4. i 5. generacije koji stoje 50 eura mjesečno, dok u Australiji doktor mora 40 posto hipertenzija riješiti diureticima. I to ne samo zato što su diuretici vrlo jeftin lijek (5-10 eura mjesečno), već zato što je to za pacijenta najbolje. Postoji sva sila lijekova kod kojih je pakiranje skuplje od samog lijeka. Plaćamo pakiranje i brend, a ne plaćamo lijek. Treća je kritična točka privatizacija. Naime, privatizacija primarne zdravstvene zaštite nije se uopće dogodila, već samo zakup prostora. “Privatni” timovi primarne zaštite zapravo su godišnji kontraktori s HZZO-om i nemaju nikakvu garanciju da će i iduće godine sklopiti ugovor. Oni su u najmu prostora domova zdravlja, a jedino se po posjedovanju žiroračuna mogu smatrati privatnicima. Da doktori u primarnoj zdravstvenoj zaštiti postanu menadžeri potrebno je regulirati prava vlasništva u ordinaciji i opremi, prava “intelektualnog” vlasništva na popis osiguranika koji su izabrali određenog doktora kao svog, te omogućiti privatnim ugovorenim ordinacijama da postanu društva s ograničenom odgovornošću kako bi mogli raditi poslove izvan ugovora s HZZO, podizati kredite, zapošljavati ljude, biti oslobođeni poreza za investicije i ulaganja.