Rođendanski specijal Poslovnog dnevnika
Biznis počinje od ideje

Razlog što današnji kreatori uspješnih poslovnih priča nisu klasični industrijalci tajkunskog tipa je jednostavan

Kakav je put do sada prošla i kakva je budućnost hrvatske poslovne elite?

Mislav Šimatović
03. svibanj 2024. u 11:50
Foto: Pixabay

Kada je još tamo davne 1990. ambiciozni Dukatov vozač Luka Rajić tukao puste kilometre i mukotrpno opskrbljivao svoje štandove egzotičnim češkim sirevima nabavljenima s one strane željezne zavjese malo je tko mogao pretpostaviti da će se inovator s Dolca za koju godinu prometnuti u hrvatskog kralja mlijeka.

U vrijeme kada se do prvog pravog kapitala dolazilo spretnim slalomom kroz hodnike Fonda za privatizaciju malo je tko čuo za Luku Rajića, a nije tada širi bio ni krug ljudi koji su poznavali Ivicu Todorića, Miroslava Kutlu, Antu Vlahovića, Dragutina Biondića, Gorana Štroka, Darka Ostoju, Goranka Fižulića, Josipa Gucića, Ibrahima Dedića, Anđelka Leku, Branka Zeca, Branka Roglića, Stipu Gabrića Jamba…, da spomenemo samo neke od poslovnih junaka iz doba deindustrijalizacije. Rijetki su i danas u sedlu.

Svi su oni u jednom trenutku izgradili za tadašnje hrvatske kriterije respektabilna poslovna carstva. Postali su ciljano ili stihijski nosioci hrvatskog tranzicijskog puta iz socijalističku u kapitalističku ekonomiju.

Kako se u to vrijeme gradio i politički sustav, biznis od politike bio je praktički neodvojiv, a ta činjenica dovela je nužno do inauguracije ortačkog kapitalizma koja je novopečenim industrijalcima priskrbila epitet “tajkuna”. Premda mnogi od njih to nisu bili u pravom smislu te riječi koja zapravo označava gospodarske moćnike s ključnim utjecajem na društvene i političke tokove.

Iako je Martina Dalić odlazak Todorića iz Agrokora 2017. nazvala ‘krajem ortačkog kapitalizma’, bio je to ipak samo početak/D. Puklavec/PIXSELL

Dividenda u privatne džepove
Problem je bio u tome što je pravni okvir toga doba omogućavao privatnim poduzetnicima da dužnički kapital bez problema pretvaraju u vlasnički pa su tako redom u procesu privatizacije na kredit kupovali tvrtke koje bi te kredite vraćale iz poslovanja dok bi dividenda završavala u privatnim džepovima. Oni koji su doslovno shvatili novu arhitekturu gospodarskog uređenja i nisu se na vrijeme prilagodili, dugoročno se nisu dobro proveli. Kao ni banke koje su to financijski podržavale.

Već do kraja 90-ih godina prošlog stoljeća iz igre je tako otpao dobar dio tajkuna i bankara – neki su se jednostavno povukli, drugi su ubijeni u nikad razjašnjenim okolnostima dok su treći poslovno propali.

Budućnost agrobiznisa

Bit će Podravka plasirana koje mjesto više ako bude pameti s obje strane pregovaračkog stola pa postane vlasnikom Belja i drugih Fortenovinih poljoprivrednih kombinata.

Prva faza prirodne čistke hrvatskih kapitalista koincidirala je s otvaranjem zemlje i njene ekonomije prema inozemstvu. U vrijeme kada je Boro Škegro kovao plan za uvođenje PDV-a, Hrvatska je dobila svoj prvi međunarodni kreditni rejting. Bio je to početak kruga koji je 25 godina kasnije umalo zatvoren ulaskom zemlje u NATO savez, Europsku uniju, eurozonu i Schengen. Crtu bi trebalo podvući za godinu-dvije kada Hrvatska postane članica OECD-a, društva gospodarski najrazvijenijih zemalja svijeta.

Zatvorena ekonomija iz 90-ih godina otvorila je početkom 2000-ih vrata međunarodnim financijskim krugovima pa su tako europske banke ovdje počele otvarati svoje filijale, a domaći kapitalisti, stješnjeni između vlasničkog i dužničkog kapitala, mogli su slobodnije sklapati poslove s inozemnim investitorima. Novi financijski produkti poput investicijskih fondova, financijskih konzaltinga i tržišta vrijednosnih papira sada su bili dostupni i hrvatskim kapitalistima.

Roko Živković, suosnivač i suvlasnik Muzeja iluzija, franšize koja je krenula iz Zagreba i osvojila svjetska tržišta/P. Macek/PIXSELL

Uz političku i društvenu, počela se razvijati i korporativna kultura prema uzusima koje je znatno ranije postavio zapadni svijet. Oni koji tada nisu prodali svoje vlasničke udjele i unovčili dotadašnji trud, već koju godinu poslije našli su se u problemu koji se očitovao u činjenici da se nisu znali ili nisu htjeli izvući iz upravljačke pozicije. Oni koju su poput vlasnika najstarije tvornice kave i snack grickalica imali sreću da im biološki nasljednici imaju dovoljno ambicija i znanja da nastave poslove svojih predaka – bolje su prošli.

Posljednji koji se uporno libio odreći upravljačke pozicije u zamjenu za svježi investicijski kapital bio je ujedno i najveći među njima – Ivica Todorić. Propast njegova poslovog carstva i paralelno svaranje institucionalnog okvira za spas njegovih najvažnijih kompanija postao je izvrstan poučak za sve biznismene, ali i buduće kreatore gospodarskih politika.

Korporativna kultura, koja među ostalim podrazumijeva uspostavljanje i poštivanje zakonitosti upravljanja velikim poslovnim sustavima, danas više ne može biti supstituirana snažnim ličnostima koje s pozicije direktora i vlasnika odlučuju o svemu. Osim toga, egzistiranje heterogenog korporacijskog sustava, kakav je bio Agrokor, nužno dovodi do težnje za zauzimanjem oligopolnih pozicija pogubnih za razvoj tržišta. A kada je tržište slabo, sustav je podložan korupciji, klijentelizmu i ovisnosti o politici.

25

godina prošlo je otkako je Hrvatska prvi put dobila međunarodni kreditni rejting

I dalje smo trgovci
Iako je Martina Dalić odlazak Todorića iz vlasničke strukture Agrokora 2017. godine i stvaranje nove poslovne arhitekture te kompanije nazvala “krajem ortačkog kapitalizma”, bio je to ipak samo njegov početak.

Činjenica je da i dalje imamo tvrtke od “javnog interesa”, kakva je uostalom bio Agrokor, prevelik da padne, a preumrežen da bi opstao. Možda više nema tako nezgrapnih vertikalno integriranih poslovnih sustava, ali još egzistira niz privatnih kompanija pogonjenih javnim investicijama financiranih iz europskog ili državnog proračuna, svejedno. Iako je ovisnost gospodarstva o državi ušla u novu fazu, ona još nije eliminirana.

Zahvaljujući poznavanju tehnologije tvrtkama poput Sofascorea suosnivača Ivana Bešlića, tržište je čitav svijet/D. Puklavec/PIXSELL

Ako se sagledaju poslovni rezultati petstotinjak najvećih hrvatskih kompanija, uočljiv je podatak da su godinama među prvih deset tvrtke iz energetskog i trgovačkog sektora. S obzirom na činjenicu da se od energetičara samo Ina i HEP bave proizvodnjom, a ostali prodajom i distribucijom, ispada da je trgovina i dalje daleko najunosniji sektor u hrvatskom biznisu.

Podravka, najveća prehrambeno-prerađivačka industrija u Hrvatskoj, na top listi kompanija s najvećim prihodima tek je na 35. mjestu, dok su na pozicijama ispred nje sve redom trgovci – Pevex, Studenac, Tommy i, naravno, velika petorka: Konzum, Lidl, Kaufland, Spar i Plodine. Bit će Podravka plasirana koje mjesto više ako bude pameti s obje strane pregovaračkog stola pa postane vlasnikom Belja i drugih Fortenovinih poljoprivrednih kombinata.

35.

mjesto na ljestvici prihoda u RH zauzima najveća prehrambeno-prerađivačka tvrtka

Za razliku od proizvodnje, u trgovini je stvar jednostavna – kupi jeftino, prodaj skupo. Kada je tržište plitko, kao u Hrvatskoj, politika određivanja trgovinskih marži znatno je liberalnija nego u zemljama s izraženom sektorskom konkurencijom. Tu država malo toga može napraviti da spriječi “inflaciju pohlepe”.

Kako je biznis danas teško odvojiv od ekonomskih politika, tako je i razvoj pojedinih branši doživio procvat uslijed “digitalnog” i “zelenog” zaokreta Europske unije. Snažni zamah tehnološkog sektora i s time povezane nove izvore financiranja iskoristili su neki novi klinci, bez iskazanih ambicija – osim možda Mate Rimca – da za razliku od svojih prethodnika snažnije utječu na društvene tokove.

Opći val digitalizacije pogurao je one poduzetnike koji bi u klasično industrijsko doba imali minimalne šanse da se nametnu u radno-intenzivnim industrijama poput prerađivačke, prehrambene i brodograđevne koje su nekad nosile dobar dio domaćeg BDP-a. Valja se sjetiti da je tijekom 90-ih i početkom 2000-ih narudžba i isporuka svega nekoliko tankera iz škvera značila pomak bruto društvenog proizvoda od pola postotnog boda.

Tehnologija i neki novi klinci

Snažni zamah tehnološkog sektora i nove izvore financiranja iskoristili su neki novi klinci, bez iskazanih ambicija – osim možda Mate Rimca – da snažnije utječu na društvene tokove.

Biznis počinje od ideje
Razlog što današnji kreatori uspješnih poslovnih priča nisu klasični industrijalci tajkunskog tipa je jednostavan: za početak poslovnog poduhvata ne treba im poznanstvo u visokim bankarskim i političkim krugovima. Oni biznis započinju od ideje, a ne od postojeće tvornice, a zahvaljujući tehnologiji tržište im je čitav svijet. Stoga je domaća poslovna scena njihovim rastom dobila dvojaki efekt.

Stasala je generacija poduzetnika lišena ovisnosti o politici, koju ni ta politika ne treba jer su vlastitim odabirom društveno neutjecajni. Industrijalci iz 90-ih propustili su priliku – srećom – svoje biznise prenijeti na drugo koljeno i tako dugoročno zacementirati hrvatski biznis u okvirima naslijednih elita. Mudrost kaže: Dok jedna generacija gradi, druga ruši. Stoga, djecu podalje od biznisa. Današnji, mahom tehnološki biznismeni, priliku da im posao preuzmu biološki nasljednici ne žele dočekati.

New Report

Close