Ivona Šeparović (27) ima cerebralnu paralizu, no usprkos činjenici da invaliditet ima od rođenja, svakodnevno funkcionira samostalno. Ivona živi sama u stanu, kreće se uz pomoć dva štapa, a nedavno je položila vozački ispit te vozi i automobil. Ivona trenutno volontira u Udruzi za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom Zamisli u Zagrebu.

S kakvim problemima ste se susretali tijekom školovanja – osnovna škola, srednja škola, viša/fakultet ?
S obzirom na to da moja majka radi u osnovnoj školi koju sam pohađala, nije bilo posebnih problema. Išla sam u redovitu osnovnu i srednju školu. Kolege i profesori su mi pomagali u svladavanju prepreka poput stepenica. Jedino što je bilo drugačije je da sam umjesto sudjelovanja u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture, pisala seminare o različitim sportovima.

Jesu li vam učitelji/profesori izlazili u susret i kako je to izgledalo?
Moja majka je radila u osnovnoj školi koju sam pohađala, a budući da su osnovna i srednja škola u istoj zgradi i da se, kao što je uobičajeno u malim mjestima, većina ljudi dobro poznaje, profesori nisu imali nikakvih predrasuda prema meni. Ponekad su mi u početku oklijevali pomoći, jer nisu bili sigurni kako mi trebaju pomoći, no ubrzo smo komunikacijom to nadvladali. Ja sam im objasnila kakva mi je pomoć potrebna pri kretanju i oni bi mi tako pomogli. Zapravo, većina njih. Manji broj, svega nekoliko profesora, otvoreno su mi rekli da se boje pomagati mi pri hodu, da ne bih pala, pa su mi kolege pomagali pri hodu, držeći me po jedan sa svake strane.

Kako ste se uspjeli tijekom školovanja prilagodili općenitim školskim ili studentskim aktivnostima?
Moj cilj je bio da jednako ispunjavam sve obveze kao i moji kolege, što samostalnije mogu. Ponekad sam trebala asistente za obavljanje terenske prakse, a također su mi kolege svakodnevno pomagale pri hodu. Ukratko, radila sam sve što i drugi, no ponekad na malo drugačiji način.

Kakve su vam profesionalne ambicije – kakve poslove smatrate da možete raditi?
Moje profesionalne ambicije vezane su najviše uz novinarstvo u tiskanim medijima, budući da sam novinarka. Trenutno u udruzi Zamisli pišem članke za web stranicu i medijski promoviram aktivnosti udruge. To je posao za koji sam se školovala i sretna sam da imam priliku upravo to i raditi.

S kakvim izazovima se susrećete kada se javljate na neki natječaj –  selektirate li natječaje na koje ćete se javiti jer smatrate da na nekima nemate šanse kao osoba s invaliditetom?
To je stvar moje osobne procjene. Po prirodi sam optimistična i ne razmišljam o tome kako i koliko invaliditet utječe na moju šansu da dobijem posao. No, uvijek nastojim biti realna prema sebi. Ako mislim da je riječ o poslu kojeg iz nekog razloga ne bih mogla odraditi najbolje što znam, tada se ni ne prijavljujem.

Navodite li u prijavama na posao uvijek svoj invaliditet?
Da, posebno zato što u mnogim natječajima posebno piše da je moguće zapošljavanje osoba s invaliditetom. Mislim da je to "podatak" kao i svaki drugi, nemam ga razloga skrivati, kao ni, primjerice, datum i godinu rođenja.

Kako na to reagiraju u tvrtkama i institucijama kojima šaljete molbe za posao?
Kao i svima drugima, poslodavci rijetko odgovaraju na molbe, a ako pošalju odgovor, on najčešće glasi: "Ne odgovarate profilu osobe kakvu tražimo."

Marketing sutrašnjice

Panel ‘Mediji i marketing’: Koja su tri najveća pomaka obilježila ovu godinu

alat za uštede i konkurentsku prednost

Svatko tko se registrira do kraja ove godine dobiva 100 besplatnih računa

Zovu li vas često na razgovor za posao ili je to više izuzetak nego pravilo?
To je više izuzetak nego pravilo, ali mislim da to nema toliko veze s mojim invaliditetom, već više s činjenicom da se na svaki natječaj javi mnogo ljudi, a poslodavci samo mali broj kandidata zovu na razgovor.