Svijet, pa tako i Hrvatska imaju velike planove za budućnost, a većina ih se tiče i ovise o klimatskim promjenama. Svi teže klimatskoj neutralnosti, a na konferenciji Poslovnog dnevnika “Zelena tranzicija i održivost 2050” govorilo se o ulaganjima, energetskim rješenjima i infrastrukturi koja je potrebna da bi se to ostvarilo do 2050.

Može li Hrvatska to uistinu dostići, odgovorila je Nina Domazet, samostalna savjetnica za energetiku u sektoru za industriju i održivi razvoj te poslovna tajnica Udruženja energetike i Udruženja OIE u HGK-u.

“Važno je za početak pričati o kapacitetima elektro energetske mreže koja je u Hrvatskoj zastarjela. Veliki dio stariji je od 50 godina, nužni su revitalizacija, obnova i ulaganje. Neki podaci govore da na trećini trafostanica nije više moguće priključenje. Stvar nije bezizlazna, tehnička rješenja to mogu riješiti, ali nužna su ulaganja. To je jedna od poteškoća s kojima se suočavaju investitori, druga je nepoznata razina jedinične naknade za priključenje. Ona je trebala biti donesena, ali nema je.

Prema preliminarnim podacima, cijene priključenja na prijenos bile bi nešto više od 70 eura po instaliranom kilovatu. Kada se to pretvori u megavate, to su visoke cijene. Na tome će značajan dio projekata pasti. Ipak, interesa ima jer je Hrvatska velik uvoznik električne energije. Ako je loša godina, uvozi se od 35 do 40 posto električne energije i u interesu je da se taj uvoz smanji. Ako smo spremi kupovati hrvatsko, u čemu je problem, zašto ne želimo da nam energija bude domaći proizvod? No, nisu to sva uska grla, to su i dozvole, birokratski pregovori…”

Fond ima veliku ulogu

Kada je u pitanju prijelaz na zeleno, govorilo se o razvoju e-mobilnosti u Hrvatskoj gdje je, po nekim podacima, oko 10 tisuća registriranih električnih vozila. Osim toga, imamo i više od dvije tisuće javnih punionica, ali Domazet daje zaključak da nedostaje ultra brzih punionica na autocestama zbog visokih troškova i slabog interesa HEP-a.

Za zelenu tranziciju bitno je i tržište kapitala, o tome prelijeva li se više kapitala u tu sferu ili još uvijek u tradicionalne modele, govorio je Andrija Hren, izvršni direktor za proizvode korporativnog bankarstva i investicijsko bankarstvo u PBZ-u. On kaže da se sve više kapitala slijeva baš u takve projekte.

“Prošle godine su milijarde dolara ušle ili u zelene ili kredite povezane s održivošću. Očekuje se da će to i dalje rasti. Na hrvatskom tržištu kapitala je više od 500 milijuna eura prikupljeno kroz obveznice povezane s održivošću, ali financijski sektor čvrsto stoji iz akronima ESG i vjerujem da će tako biti i dalje.”

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Hren je pojasnio i koji su kriteriji za zelene investicije te naveo da postoje dvije vrste. “Jedno je bazirano na samom projektu, gdje se gleda da projekt ima ili okolišno ili društveno pozitivne efekte koji su mjerljivi, a drugi način je povezanost s održivim načinom financiranja. Kompanije imaju strategije povezane s time, postavljaju si ciljeve i onda je to na kraju financiranje neke općenite namjene. Tržište kapitala u Hrvatskoj ima nekoliko takvih izdanih obveznica.” On kaže i kako klimatski rizici i podaci o klimatskim promjenama sve više ulaze u analize o samom ulaganju.

Kada smo kod ulaganja, veliku ulogu igra i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Žarko Latković, voditelj službe za energetsku učinkovitost stoga je najavio neke javne pozive poput projekta modernizacije i dekarbonizacije toplinarstva (vrijedan 80 milijuna eura), naglasio je da je u tijeku i javni poziv za sufinanciranje izgradnje fotonaponskih elektrana za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora (vrijedan 80 milijuna eura). Slijedi i poziv vrijedan 35 milijuna eura za uklanjanje stakleničkih plinova u području distributivnih centara. Što se tiče javnog sektora, raspisuje se poziv za razvoj zelene infrastrukture (vrijedan 71 milijun eura), a kreće i onaj za obnovu zgrada javnog sektora. Što se tiče prometa, najavio je da se očekuje objava javnog poziva za sufinanciranje vozila na alternativni pogon.

Kada smo kod alternative, HEP je taj koji se sve više širi na obnovljive izvore energije pa se postavlja pitanje kako će to izgledati do 2050.?

“Imamo intenciju rasta ulaganja u obnovljive izvore energije. Ovim tempom, integracijom na distribucijskoj mreži, mi ćemo za par godina praktički postati zemlja bez uvoza. Tu je i važno pitanje daljnje dekarbonizacije gdje smo mi tek zagrebali temelje. Pitanje je i što je s transportom, prometom jer tu postoji ogroman potencijal za dekarbonizaciju”, kaže Petar Sprčić, član Uprave HEP-a pa dodaje da je ta državna kompanija spremna na model gdje kupci postaju proizvođači, ali ističe da su potrebna ulaganja u distributivnu mrežu, ali i da se ona mora digitalizirati.

“Mijenja se paradigma. Mreža je bila pasivna, a sada imamo situaciju da na određenim mjestima energija iz distributivne mreže prelazi u prijenosnu. Na distributivnoj mreži imamo već više od 40 tisuća malih proizvođača, u zadnjih godinu dana 14 tisuća novih se priključilo. Štoviše, svaki mjesec se spaja po 35 megavata novih, stoga vidimo eksponencijalni trend i to je dobra stvar”, rekao je pa dodao kako su ulaganja velika te kako HEP povlači i mnogo europskih sredstava.

Što s konkurentnosti?

Na panelu se povela i rasprava o dekarbonizaciji jer problem je to koji nas čeka, a o njemu je pričala Andreja Pavlović, voditeljica Zavoda za održivost i klimatsku otpornost iz Oikona. Ona smatra da se na razini gospodarstva to tek zagrebalo, a kaže da ako želimo elektrificirati flote, željeznicu… treba nam pouzdana elektro-energetska mreža.

Postavlja se i pitanje koji sektor u Hrvatskoj ima najveći potencijal za najbržu dekarbonizaciju i koje prepreke treba ukloniti.

“Uredba Europske komisije definirala je da postoji šest takozvanih okolišnih ciljeva i navela listu sektora za koje su stručnjaci u tom trenutku procijenili da imaju najveći potencijal za dekarbonizaciju. U tom dokumentu zapravo su navedeni kriteriji za to. No, ono što je bitno u ovoj priči je što mi zapravo želimo? Što Europa želi? Želimo li zaista doprinijeti ostvarenju klimatski neutralne Europe do 2050.? Ako je to slučaj, svi naši napori moraju biti jedna povezna cjelina. Sada smo se usredotočili na konkurentnost, a hoćemo li je postići tako da ćemo se dekarbonizirati ili ćemo kao Trump negirati da postoje klimatske promjene i reći da treba ukinuti obnovljive izvore energije?”, pita Pavlović.

Za kraj se povela i rasprava o višim cijenama električne energije u Europi u odnosu na Ameriku. Ona kaže da je na tom putu bilo puno krivih političkih odluka i da ne postoji integrirano tržište električne energije. Sprčić odgovara da postoje tehnička ograničenja te da svaka zemlja Europe ima neki svoj proizvodni niz pa ni ne možemo uspoređivati cijene, primjerice, na Islandu i u Hrvatskoj, već se mora vidjeti koja je konkretna struktura proizvodnje.”