Nakon deset godina predsjedanja Vijećem Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) Olgica Spevec potkraj 2013. otisnula se u privatni biznis osnovavši konzultantsku tvrtku Amplus Subsidum Consult. U prvom intervjuu nakon odlaska iz AZTN-a govori o svom radu te kako sada kao poduzetnica ocjenjuje zbivanja u gospodarstvu i tržišnoj utakmici.  

Kako je protekla prva godina u biznisu, jeste li možda požalili što niste prihvatili ponuđeni treći mandat?
Iz AZTN-a sam odlučila otići odmah nakon okončanja pregovora o članstvu u EU, a najkasnije nakon isteka drugog mandata. Deset godina na čelu te institucije bilo je više nego dovoljno, napravila sam što sam mogla i više nije bilo motiva za ostanak. Usto, htjela sam promjenu iz osobnih i profesionalnih razloga, stjecanje novih iskustava, pa i provjeru vlastitog samopouzdanja u posve drukčijem okruženju. Prva godina doista je bila novi početak u svakom pogledu jer sam se doslovno nekoliko dana nakon odlaska iz Agencije, s koferom u jednoj i laptopom u drugoj ruci, našla u novom gradu u drugoj državi, na novom poslu i s nepoznatim ljudima kojima sam morala dokazati da su dobro izabrali kad su se odlučili za mene kao konzultanta. Posve otvoreno, nisam požalila. Provela sam gotovo godinu dana radeći izvan granica Hrvatske, vrlo često na putu. Susrela sam i upoznala mnoge ljude, doživjela puno toga, pa i naučila, ali vjerojatno se više nikada ne bih odlučila prihvatiti takav tempo i način života.    

Kad na bivši posao gledate izvana, kako ocjenjujete dostignutu kulturu tržišnog natjecanja, imamo li fer utakmicu? Uklapamo li se u EU prosjek?
Sigurno se na hrvatskom tržištu puno toga promijenilo od 2003. do 2013., pa i u protekloj godini. Liberalizacija i smanjivanje trgovinskih prepreka, ulazak strane konkurencije u sve sektore, aktivnosti AZTN-a i drugih regulatora, jačali su tržišno natjecanje, od čega su najviše profitirali potrošači. U tim procesima često se propitivala uloga tržišnog regulatora. Koliko poduzetnika, toliko shvaćanja tržišta, koliko analitičara, toliko teorija o fer tržišnom natjecanju. S iskustvom iz Ministarstva gospodarstva, bila sam dobro upoznata s tranzicijskim i ostalim problemima hrvatskoga gospodarstva i novim izazovima koje nosi ulazak u EU, na jednoj strani, a na drugoj, sa zahtjevima građana i potrošača da im se omogući izbor proizvoda koji su cijenom, kvalitetom i raznovrsnošću trebali biti na istoj razini kakvu imaju potrošači u članicama EU, ali i potrebi da se novim poduzetnicima, osobito malima, olakša ulaz na tržišta koja su uglavnom bila rezervirana za velike i poznate igrače. Polazeći od tih, često suprotstavljenih interesa, uvijek sam se zauzimala za preventivo djelovanje kroz edukaciju, dijalog, upozorenja, u pokušaju da rigorozne odluke budu krajnje sredstvo. Sve je to bilo usmjereno na jačanje kulture tržišnoga natjecanja. Ne treba, međutim, imati iluzija jer, bez obzira na dostignuti stupanj te kulture i svijest o potrebi fer tržišnog natjecanja, uvijek će biti onih koji će namjerno ili iz neznanja kršiti propise koji uređuju to područje. Zato je ustrajan rad na stvaranju uvjeta za fer tržišno natjecanje posao koji nikada ne smije biti doveden u pitanje. 

Osim u Hrvatskoj, angažirani ste i na nekim projektima u zemljama regije. Gdje i što radite?
Svoj put u privatnim vodama počela sam radom na projektima EU i UN-a u susjednim državama, kao konzultantica njihovih vlada, ministarstava ili drugih institucija. Najčešće je riječ o uspostavi sustava kontrole državnih potpora, pravilima konkurencije, industrijskoj politici, regionalnom razvoju ili, pak, pripremama za pregovore. Radim i na bilateralnim projektima pomoći članica pojedinim zemljama regije, ali, srećom, sve je više posla i u Hrvatskoj. Tu se uglavnom radi na izradi planova restrukturiranja, izradi programa državnih potpora, savjetovanju i edukaciji primatelja i davatelja potpora i sl.

Jedna ste od brojnih osoba iz RH čije su znanje i vještine stjecane u višegodišnjim pregovorima s EU prepoznali u susjedstvu. Je li riječ o izravnim pozivima ili prolazite natječaje?
Većinu poslova dobila sam na natječajima, u konkurenciji s konzultantima iz drugih zemalja, ali sada, kada sam ušla u taj konzultanski svijet, sve je više i izravnih angažmana.

Je li se kumulirano znanje svih vas moglo bolje iskoristiti doma, i dalje svjedočimo brojnim problemima i nesnalaženju državne administracije, posebno u kontaktima s EU?
Doista, velik broj mojih kolega koji je sudjelovao u pregovorima sada radi u regiji, susrećemo se u Prištini, Sarajevu, Beogradu. Mnogi više ne rade u državnoj upravi, a mnogi su i dalje zaposleni u raznim institucijama vlasti, ali su aktivni i vani jer je to uobičajeno i u drugim članicama EU. Dakle, niti su svi za stalno napustili državnu administraciju, niti su motivi odlaska isti. No, nesporno je trebalo više poraditi na tome da se u državnoj administraciji što dulje zadrže ljudi sa znanjem i iskustvom stečenim u pregovorima s EU i drugim poslovima vezanim uz prilagodbe tom članstvu te da se njihova struka adekvatno iskoristi, i to ne samo na poslovima vezanim uz EU, već i na drugim poslovima gdje su očiti deficiti u znanju, nedostatak iskustva, profesionalnosti i struke, primjerice, u gospodarskom resoru. No, da bi se to provelo, mora se promijeniti stav prema poslovima u državnoj administraciji, i to najviše u političkim elitama koje o tome odlučuju barem svake četiri godine, ali i šire – na fakultetima, u medijima… To je stručan posao, zahtijeva stalno učenje i usavršavanje, poznavanje procesa i postignuća na raznim područjima, ali i najboljih praksi u drugim državama. U konačnici, on podrazumijeva strpljivost i upornost, predanost i otpornost na razne pritiske ili prijetnje. Zato je odlazak osobe koja ima te osobine iz nekog ministarstva ili agencije gubitak koji se ne može ni brzo, ni lako nadoknaditi. Treba poticati ostanak u državnoj administraciji ljudi koji su dokazali da znaju i mogu pridonijeti radu za opće dobro. No, ako se i u državnoj administraciji, kao što je to slučaj u najuspješnijem dijelu privatnog sektoru, uspostavi sustav stalne brige o kadrovima, odlazak stručnjaka neće predstavljati preveliki gubitak jer će postojati razrađen sustav prenošenja znanja i iskustva.  

Poduzetnici svim vladama zamjeraju preuranjenu i libera-lizaciju tržišta, drže da nisu radile u interesu nacionalnog gospodarstva, kako to sofisticiranim metodama čine mnoge članice EU.
Ne bih se s time složila. Liberalizacija tržišta u Hrvatskoj bila je postupna i trajala je godinama, puno dulje nego u drugim srednjoeuropskim zemljama. Počela je zapravo ulaskom u Svjetsku trgovinsku orgnizaciju 2000., produbljena je ulaskom u CEFTA-u 2003., da bi sklapanjem SSP-a s EU od 2002. počela i liberalizacija tržišta poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, koja je okončana 2013., ulaskom u EU. Međunarodna trgovina nije jednosmjerna, nego dvosmjerna ulica. Glavni cilj ulaska u Svjetsku trgovinsku organizaciju, CEFTA-u, i na posljetku, u EU, bilo je širenje tržišta i olakšavanje izvoza za hrvatske proizvode. No, to se ne može postići tako da drugima sprječavate ulaz na domaće tržište. A što se tiče ostalih tzv. sofisticiranih metoda zaštite domaćeg gospodarstva, odgovorno tvrdim, jer sam u njihovom osmišljavanju i sama sudjelovala, da smo i tu pokazali zavidno znanje i "maštovitost". No, kao i u EU, i u Hrvatskoj je, srećom, sve manje takvih mjera jer one najčešće donose korist maloj grupi poduzetnika, dok ostatku gospodarstva nanose daleko veću štetu.

U Hrvatskoj 10-ak agencija regulira tržišno natjecanje, njihove nadležnosti često se isprepliću, a istodobno zapinje rješavanje problema. Zar svi ne bi mogli djelovati kao jedinstvena agencija sa sektorskim odjelima?
Iskustva su različita od zemlje do zemlje. Koliko je meni poznato, megaagencije postoje kao izuzetak, uglavnom u članicama koje su otišle daleko u razvoju tržišnoga gospodarstva, primjerice, u Nizozemskoj i V. Britaniji. No, zato je česta praksa da se u okviru jedne institucije, primjerice, uz poslove zaštite tržišnog natjecanja obavljaju i poslovi zaštite potrošača ili oni vezani uz javne nabave, nepoštenu trgovačku praksu ili, pak, državne potpore, a ponekad su i svi oni objedinjeni u jednoj instituciji. I sama sam, dok sam bila na čelu Agencije, zagovarala objedinjavanje poslova koji predstavljaju drugu stranu medalje poslova zaštite tržišnog natjecanja, osobito onih koji se odnose na zaštitu potrošača, nepoštenu trgovačku praksu, državne potpore. No, to nije naišlo na odjek, pa su i poslovi vezani uz državne potpore nakon moga odlaska prešli u nadležnost Ministarstva financija.  

Proizvođači tvrde da su uz brojne agencije i inspekcije zapravo nezaštićeni od uvoza po dampinškim cijenama. Nakon ruskog embarga članicama EU pozivali su AZTN neka reagira na prekomjerni uvoz viškova jeftinog voća i povrća. Dojam je da nemamo konkretnu adresu na kojoj bi se povrijeđena prava poduzetnika mogla riješiti. 
Slažem se da treba smanjiti broj ministarstva, agencija i drugih insitucija koje se bave sličnim poslovima. No, ni nadležna ministarstva, osobito ona s područja gospodarstva, malog poduzetništva, poljoprivrede pa i vanjskih poslova, ne bi smjela čekati da im se u kriznim situacijama ili, pak, u slučaju kad se na razini EU pregovara o trgovinskim aranžmanima koji će bitno utjecati na njihovo poslovanje, poduzetnici sami javljaju, već bi trebali preuzeti inicijativu, otvoriti živu komunikaciju s proizvođačima, učiniti im dostupnim sve potrebne informacije. Barem u današnje vrijeme to nije problem. A i sami poduzetnici se moraju bolje informirati i organizirati, ponajviše u okviru komorskih i sličnih udruženja. Pa zašto uopće plaćaju članarinu ako od njih ne mogu dobiti osnovne informacije o tome što učiniti da bi zaštitili svoje interese, kome se obratiti i, ako problem ne mogu riješti doma, gdje pokucati u europskim institucijama. 

EK je lani objavila dokument o rješavanju problema nepoštenih trgovačkih praksi kojim ohrabruje članice na rješavanje te problematike. Poziva ih neka ocijene je li nacionalni regulatorni okvir primjeren. Kako pomoći proizvođačima da se ne uguše u omči trgovačkih nameta?
Da, to je relativno dobro strukturiran koncept za rješavanje problema, s ciljem bolje zaštite prava dobavljača, osobito malih. Zakonska rješenja EU prepušta državama članicama. Zato će se to pitanje prije ili kasnije morati početi sustavno rješavati i u Hrvatskoj. No, nema tu brzih i jednostavnih rješenja, niti treba imati nerealna očekivanja od zakonskog uređenja te materije jer prakse čak i onih država članica koje već imaju propise o tome pokazuju da nema jednostavnih rješenja i da vrlo složene i osjetljive odnose između dobavljača i trgovaca nije lako urediti, a da se to ne vrati kao bumerang na štetu potrošača. Težište treba usmjeriti na zaštitu malih dobavljača i onih oblika nepoštene trgovačke prakse koja njih najviše pogađa.  

Za visoke kazne tu je sud

Poduzetnici su nezadovoljni kaznama koje izriče AZTN zbog ograničavanja tržišnog natjecanja?

Kazne su u funkciji odvraćanja i upozorenja. Ne bih komentirala nijednu odluku jer ih nisam posebno analizirala. Činjenica jest da sva tijela za zaštitu tržišnoga natjecanja globalno, na razini EU, i u članicama, imaju velike ovlasti pri utvrđivanju visine kazni kad utvrde kršenje pravila o tržišnom natjecanju. No, zato postoji pravo na sudsku tužbu, sud je taj koji će preispitati oboje: je li uopće utvrđeno kršenje zakona i je li određena adekvatna visina kazne.