Nakon što je bivši glavni državni inspektor Andrija Mikulić u razmaku od nekoliko sati prošlog četvrtka smijenjen i uhićen, krenula su paralelna propitivanja što mu se stavlja na teret u USKOK-ovu uhidbenom nalogu te je li Vladina odluka o razrješenju došla zbog saznanja o toj akciji. Vlada nije znala za USKOK-ovu istragu, rekao je predsjednik Vlade Andrej Plenković. Na istoj sjednici uz Mikulića je razriješen i ravnatelj još jedne državne institucije, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, podsjetio je ističući kako su obojica razriješena iz drugih razloga.

Novi krakovi?

Na pitanje o njima tek je općenito naveo nezadovoljstvo radom DIRH-a. I dodatnim odgovorom kako je “bilo niz situacija gdje je Vlada očekivala agilniji i učinkovitiji rad Državnog inspektorata” teško da je otklonio sumnje. Fokus javnosti trenutačno je ponajprije na tijeku istražnog postupka i otvaranju mogućih novih krakova te koruptivne afere. Šire gledano, međutim, ona je samo najnoviji podsjetnik na pitanje kvalitete institucija koje je prema mnogima zapravo i krajnje ishodište brojnih drugih razvojnih ograničenja hrvatskog gospodarstva i društva. O vezi institucionalnih slabosti i percepcije korupcije, investicijske klime, kao i ekonomskog rasta u cjelini, napisane su brojne studije. S obzirom na širinu djelokruga Državnog inspektorata, on je svakako jedna od značajnih institucija. Osim što smo u proteklih 15-ak godina svjedočili olakim poigravanjima politike oko njezina ustroja, i pristup kadroviranju DIRH čini dobrim primjerom zašto se u raznim izvješćima o Hrvatskoj među ograničavajućim faktorima ističe upravo problem kvalitete institucija i načina upravljanja u javnom sektoru.

Mikulić je na čelo Državnog inspektorata imenovan kad je Plenkovićeva Vlada krajem 2018. odlučila da se razni segmenti inspekcijskih poslova koji su za Vlade Zorana Milanovića 2014. razasuti u niz ministarstava od travnja 2019. ponovno objedine pod jednu kapu. Odluka prethodnika o raspršenosti inspekcijskih poslova ocijenjena je neuspješnim eksperimentom. Za takav stav u smislu funkcionalnosti nije manjkalo objektivnih argumenata, iako je u to vrijeme bilo i spekulacija da je za vraćanje na stari model ustroja bilo i motiva druge naravi. Tvrdilo se, naime, da je to bio “dva u jedan” potez koji se povezivao i s unutarstranačkim preslagivanjima odnosa snaga na razini zagrebačke organizacije HDZ-a, dio kojih je bilo i “rješavanje” Mikulića čije su ambicije zadovoljene zbrinjavanjem u DIRH, a pritom ga se maknulo iz gradskih stranačkih tijela. Za to mu nisu bili prepreke neki prijašnji repovi i kontroverze koje su ga pratile još iz vremena kad je bio glavni državni inspektor za rudarstvo (povezivanje sa “sumnjivom rudarskom ekipom”).

Upitan izbor

Zbog njih je za Vlade Ive Sanadera bio smijenjen s tog mjesta, ali koju godinu kasnije, kad je Vladom predsjedala Jadranka Kosor, osvanuo je u tadašnjem Ministarstvu poduzetništva (kao član stručnog povjerenstva za dodjelu rudarskih koncesija), a nešto kasnije, za SDP-ove Vlade, povjereno mu je bilo članstvo u više nadzornih odbora državnih tvrtki.

S takvom karijernom popudbinom ne čini se baš najprimjerenijim izborom za vođenje DIRH-a, institucije pod čijim okriljem posluje niz inspekcijskih službi raspona od sigurnosti hrane, trgovine i zaštite potrošača, turizma i ugostiteljstva, pa do šumarstva, lovstva, rudarstva, inspekcije rada, nadzora građenja, zaštite okoliša….