Za štediše nekadašnje Ljubljanske banke kojima je ušteđevina više od dva desetljeća zarobljena u pravnim zavrzlamama i političkim eskivažama pravda se pokazala jako sporom, no prema svemu sudeći ipak – dostižnom.

Europski sud za ljudska prava jučer je prvostupanjski donio dalekosežnu presudu po tužbi troje državljana BiH (Ališić, Sadžak i Šahdanović) u kojoj se polazi od toga da je posrijedi sustavni problem i koja bi kad postane konačna (kad je drugostupanjski potvrdi Veliko vijeće) trebala u roku pola godine rezultirati isplatama svih štediša u sličnoj poziciji. Među poznavateljima slučaja Ljubljanske banke, ta se presuda tumači kao težak poraz Slovenije koji će u konačnici jako opteretiti državni proračun. Spomenuta trojka državljana BiH pokrenula je spor protiv pet država bivše Jugoslavije sa zahtjevom da se utvrdi odgovornost za neisplatu tzv. stare devizne štednje.

Njihov zahtjev odnosio se na štediše podružnica Ljubljanske banke izvan Slovenije, kao i onih Invest banke izvan Srbije. Sedmeročlano sudsko vijeće, u kojemu su uz po jednog suca iz Slovenije, Srbije, BiH, Makedonije i Hrvatske bili i jedan Poljak te predsjedavajući Britanac, rezultatom 6:1 (slovenski je sudac ostao usamljen) presudilo je da je Slovenija odgovorna za povrat tzv. stare devizne štednje štedišama Ljubljanske banke izvan teritorija Slovenije (isto vrijedi i za Srbiju kod Invest banke). Ukratko, teritorijalno načelo na kojemu slovenska strana stalno inzistira, više ne prolazi, kao ni manevri sa 'starom' i Novom ljubljanskom bankom. Sud je utvrdio njihovu odgovornost za povredu prava na mirno uživanje vlasništva i prava na učinkovito pravno sredstvo. Propuste dviju zemalja da (i) štediše podružnica s teritorija drugih nekadašnjih republika uključe u sheme povrata te štednje ocijenio je sustavnim problemom pa im je u rješenju presuđeno da u roku od šest mjeseci od trenutka kad presuda postane pravomoćna omogući podnositeljima tužbe, ali i svim drugim štedišama u istom položaju, isplatu stare devizne štednje, i to pod istim uvjetima kakvi su omogućeni domicilnim štedišama.

Slovenija je svojima štednju isplaćivala od 1993. do 1998. u deset obroka. Što to znači za oko 130 tisuća hrvatskih štediša koji su vjerovali Ljubljanskoj banci i ostavili u njoj oko 312 milijuna tadašnjih DEM, odnosno oko 160 milijuna eura? Jedno od pravno osjetljivijih pitanja svakako je pitanje kako riješiti pitanje kamata. Ili, npr. je li realno za razdoblje nakon 1998. polagati pravo i na zatezne? Uz pretpostavku da jučerašnja presuda postane i konačna, dio stručnjaka oprezno će reći kako treba očekivati da će slovenska politika pokušati nuditi razne modalitete jer su posrijedi veoma značajni iznosi. Uz to, ostaje za vidjeti i hoće li se ova presuda odraziti na odvojene pregovore o tzv. prenesenoj štednji koju je Hrvatska preuzela u javni dug, i kako će utjecati na stavove vezane uz ratifikaciju hrvatskog Pristupnog ugovora s EU.

Skupa europska pravda 

Treba računati i na kamate

Postane li presuda Suda konačna, za slovenske javne financije to će biti velik teret. 'Stara štednja' deponirana je uz kamate koje su dosezale i blizu deset posto, pa bi ceh i prema konzervativnim procjenama mogao biti desetak puta veći od glavnice, ako ne i veći. U računice se nikako ne bi upuštao ni bivši guverner Željko Rohatinski kojega je vijest jako razveselila, a javno je znao isticati kako najviše žali što za mandata nije uspio u želji da se riješi pitanje štediša Ljubljanske.