Zagrebačka odvjetnica Jadranka Sloković, koja je prvog okrivljenika pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju zastupala još 1996., ocjenjuje kako je ICTY, iako se ne slaže sa svim njegovim presudama i pravnim stavovima, donio u svojih 20 godina rada neka zanimljiva pravna rješenja i pokazao je da nitko ne može biti izvan dosega pravde.

"Uspostavom međunarodnog suda nevoljkost domaćih sudova da progone počinitelje najtežih djela a posebno one najviše rangirane postala je manje važna", kaže Sloković u razgovoru za Hinu u kojem je ocijenila doprinos Haškog suda razvoju međunarodnog kaznenog prava te ispunjavanje njegovih glavnih zadaća – progon najtežih počinitelja i doprinos pomirenju u regiji.

Već samim svojim postojanjem ICTY je dao doprinos razvoju međunarodnog kaznenog prava jer se taj doprinos i odvija kroz instituciju i rad sudova, kaže Sloković.

Iako je po njoj Haški sud stvorio neka zanimljiva pravna rješenja, ono najpoznatije – koncept proširenog udruženog zločinačkog pothvata (UZP) – smatra promašenim i drži da taj koncept nema što tražiti u međunarodnom kaznenom pravu jer, među ostalim, nije dio običajnog prava.

Koncept proširenog udruženog zločinačkog pothvata omogućava da se optužena osoba proglasi krivom za zločine koje je počinila druga osoba ukoliko su počinjene u okviru zajedničkog plana čak i u odsutnosti dokaza da je optužena osoba namjeravala te zločine počiniti, ali je mogla pretpostaviti da će se oni dogoditi.

Taj se koncept pojavio prvi puta u presudi Žalbenoga vijeća ICTY-ja u predmetu "Tadić". Žalbeno vijeće ICTY-ja odlučilo je da je UZP utemeljen u međunarodnom običajnom pravu i da je obuhvaćen statutom iako ga Statut ICTY-ja ne spominje izravno.

Stručnjaci kritiziraju koncept zbog dva osnovna razloga – prvi da krši pravna načela jer proglašava optuženog krivim za djelo koje nije sam počinio i nije namjeravao počiniti a drugi je razlog da se ne temelji na međunarodnom običajnom pravu. Kritike su proširene na to da Haaški sud takve osobe tretira ne kao suučesnike nego glavne počinitelje zločina. Njegovi pak pobornici tvrde da koncept omogućava progon arhitekata teških zločina koji bi inače umaknuli odgovornosti.

U pogledu doprinosa ICTY-ja pomirenju u regiji Sloković smatra da Haški sud nije ispunio svoju zadaću i da su njegovi rezultati u najmanju ruku dvojbeni na tom planu.

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Građevinski sektor

Energija sunca za održivu gradnju

"Međunarodni kazneni sud nije dobar mehanizam kojim se može ostvariti pomirenje. Naime, javnosti u regiji nisu prihvatile jedinstveni stav da postoji ratni zločin i ratni zločinci nego se i dalje dijeli na 'naše' i 'njihove' ratne zločine i 'naše' i 'njihove' ratne zločince", kaže Sloković.

"To je teško premostiti i sud to teško može promijeniti".

Po pitanju ispunjavanja zadaće kažnjavanja počinitelja najtežih djela, Sloković kaže kako je početak rada haškog tužiteljstva bio obilježen lutanjima prije svega u vrijeme mandata prvog tužitelja Richarda Goldstonea te dijelom njegove nasljednice Louise Arbour.

Tada se počelo s progonom djela koja nisu bila najteža te s niže rangiranim počiniteljima jer sama institucija nije imala dovoljno političke težine, kaže zagrebačka odvjetnica.

Kao ilustraciju spominje kazneni progon svojih branjenika braće Kupreškić koji su, iako u kontekstu teškog zločina u Ahmićima, bili suđeni kao – seoski stražari. Kupreškići su u Haagu pravomoćno oslobođeni svake krivnje za ratne zločine.

Goldstone je gonio one s minornim ulogama u velikim zločinima a izbor optuženih bio je nerijetko vrlo neobičan, kaže Sloković koja vjeruje da se radilo i o utjecaju "domaćih interesa" na izbor optuženika. Stoga je u početku rada ICTY-ja bilo i dosta obustava postupaka.

"Taj pristup sudu se osvetio i zbog njega oni najvažniji predmeti traju još i danas a neke ICTY nije uspio ni završiti".

Sloković smatra da je tužiteljstvo u pogledu najodgovornijih osoba išlo preširokim optužnicama te da je osobe poput bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, koji je tijekom suđenja za zločine u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu, umro u pritvoru, trebalo suditi za jedan ratni zločin.

Sloković dodaje da je tek pred kraj mandata Arbour a posebno tijekom mandata Carle del Ponte zaživio princip progona najtežih kaznenih djela i najviše rangiranih počinitelja.

Upravo je to po Sloković jedna od najvećih vrijednosti ICTY-ja jer "pred nacionalnim pravosuđem nikad ne bi završili ni Milošević, ni Karadžić, ni Mladić".