Od špiljskog slikarstva, antičke mitologije, do suvremene filmske industrije, priča je u biti ista: konji nas fasciniraju cijelom svojom pojavom. Otkad je čovjeka, i konj je uz njega kao radna snaga, prijevozno sredstvo, izvor hrane ili zarade u sportskim arenama. Za one izvan okvira troškova i koristi, konj je divan kućni ljubimac, doduše ponešto nestandardne veličine. Uronjenima u virtualni svijet mobitela, tableta, laptopa i ostalih ‘gadgeta’, priroda nam je danas gotovo egzotika, a životinjski svijet maltene divljina. Ne čudi da je baš na takvim marketinškim porukama posljednjih godina sve popularnije jahanje konja, a škole jahanja i terenski izleti u šumu sve brojniji. Zahvaljujući holivudskoj mašineriji i filmovima poput “Ratnog konja” Stevena Spielberga ili “Šaptača konjima” Roberta Redforda, te plemenite životinje dobile su bajkovitu, gotovo fantastičnu reputaciju. No, i bez filmskih mitova konji su veličanstvene životinje od kojih zastaje dah, iako su u stvarnom životu kao i sva druga bića, uključujući i prosječnog homo sapiensa; imaju jedinstven karakter, osjećaje, strahove, oblikuju ih prethodna iskustva, bila ona dobra ili loša.

Dva konja u istoj staji nikad nisu ista; jedan može biti poslušan i dobričina, a drugi tvrdoglavac i svadljivac, koji opet bude kao kruh ako ima dobar dan… (Ako ne, nije nemoguće da tijekom čišćenja stražnjih kopita, kad ste bokom uz bok s konjem i gledate u stražnji zid boksa, dobijete ugriz u stražnjicu…) Premda se za svaki sport (s pravom) može reći da je poseban, jahanje je u mnogočemu specifično. Dok se u ostalim sportovima uz snagu volje pouzdajete u opremu, od tenisica, bicikla ili reketa, tajna jahanja je neopipljivoj vezi jahača i njegovog konja. Kvaliteta i užitak jahanja, a nerijetko i sigurnost tog sporta, ovise o tome koliko je dvojac povezan. Konja ne možete jednostavno ostaviti ispred vrata ili parkirati u garaži do idućeg vikenda. Možete ga ostaviti na brigu nekom pansionu, projahati sporadično, no takvim pristupom ostajete stranci što možda nije problem u biciklizmu, ali jest kad ovisite o stvoru od 500 i više kilograma. Drugim riječima, jahač mora voljeti životinje. Da bi jahač “kliknuo” s konjem treba razumjeti njegov mentalni sklop: konji su životinje krda. Kao biljojedi u prirodi lovina su predatorima i na strah reagiraju bijegom, a sigurnost traže u stadu na čijem je čelu vođa. Mnogi se iznenade koliko su zapravo plahe životinje koje prestraši banalno šuškanje lišća, automobilska truba ili nepoznati zvuk iz okoline. Tajna jahanja je da vas konj prepozna i prihvati kao svojeg vođu, odnosno alfu. To se postiže međusobnim razumijevanjem za koje je potrebna dobra volja, vrijeme, strpljenje i odlučnost jahača, a nikad ne grubost i batine.

Trenerica u konjičkom klubu Mirnovec i hrvatska reprezentativka u preponskom jahanju, Tamara Pađen se u konje zaljubila kao mala u zaprešićkom klubu Trajbar.  “Moji roditelji mislili su da ću jednom, dvaput, na jahanje i da me proći. Ali, kad sam imala 13 godina svaki dan bih iz Zagreba sjela na autobus za Zaprešić i pomagala oko timarenja, a zauzvrat su mi vlasnici davali da jašem”, kaže Tamara koja je s vremenom otkrila da ima osjećaj za rad problematičnim konjima. “U želji za zaradom često se konji prebrzo ujahuju pa mnogi nose traume koje se kasnije ispoljavaju kao problemi u ponašanju. Takve životinje trebaju strpljenje, ali im se mora pokazati autoritet, da ih se nagovori na suradnju s jahačem”, ističe. “Zločesti dečko” bio je i 14-godišnji kastrat Garibaldi, od milja Gari, s kojim se danas uspješno natječe. “Školski konji su naučeni da ne reagiraju naglo na svako nespretno zatezanje uzdi i pokretanje nogu kakvih je na početku mnogo. Zato se u školi jahanje može naučiti do određene granice nakon koje, ako želite napredovati, je potrebno iznajmiti konja i s njim specifično raditi ili kupiti vlastitog”, dodaje. Škola je u pravilu individualna, nekome je potrebno desetak sati da pohvata osnove, a nekome 30-ak i više, a prvi sat obično je probni da osoba ocijeni je li jahanje uopće za nju. Počinje se s teorijom, uči se konju pristupiti, kako tumačiti govor tijela, posebno zašto biti na oprezu kad konj uši drži okrenute prema natrag. Prvi sati provode se “s poda” u štali u kojoj uvijek vrijedi deviza “red, rad i disciplina” kako bi se izbjeglo da se životinje ne sapletu o opremu i eventualno ozljede. Zlatno pravilo je nikad ne trčati iza konja, uvijek mu dolaziti s lijeve strane i otuda ga uzjahivati, životinju dodirivati prilikom kretanja oko nje, a u sedlu uvijek držati pete prema dolje! Ako jahač drži pete opušteno, prema gore, u slučaju pada s konja, noga u uzengiji (metalni dio u koji se gurne stopalo) bježi naprijed pa noga može zapeti. Pravilo ”pete dolje” toliko je bazično da je njegova engleska inačica ‘Heels down’ poslužila kao inspiracija imenu za jedan od poznatijih svjetskih jahačkih magazina, a zagriženi jahači nerijetko ga i tetoviraju upravo na svojim petama. Jahanje zahtijeva aktivni angažman svih mišića u tijelu za održavanje balansa jer dug je put s 2,5 metra visine do tla. Kad su godine u pitanju, u jahačkom sportu u pravilu nema gornje granice, bitan je entuzijazam i opća fizička sprema. Uz dobro zdravlje nije kasno započeti ni u zlatnim godinama, s pedesetak i više.

S druge strane, većina škola postavlja najnižu dobnu granicu za djecu na sedam godina uzimajući u obzir sigurnost i psihičku spremnost najmlađih za interakciju s konjima. Prije jahanja ključno je konja dobro otimariti, iščetkati blato iz krzna te očistiti kopita od nečistoća i kamenčića. Svaki jahač sam brine za svog konja, mora poznavati dijelove opreme, od uzdi do podsedlice i sedla, kao i sve ono između (žvale, dizgine, martingal, kolan,..) i kako pravilno osedlati konja jer je to također neizostavni dio ‘bondinga’. Iduća faza je izlazak u manjež, ograđen prostor za jahanje, kada je konj na “lonži”, dugačkom povodcu i pod kontrolom trenera dok jahač u sedlu radi vježbe zagrijavanja i ravnoteže.  “Najbitnije je dobro zagrijati sebe i konja jer se samo tako mogu izbjeći ozljede, a to se kod nas dosta zapostavlja”, kaže Tamara koja je i sama pripremajući se za natjecanje reprezentacije platila cijenu nezagrijavanja puknućem mišića stražnje lože. Nakon zagrijavanja, rade se vježbe na konju u hodu, a s vremenom kontrolu preuzima jahač i lonža više nije potrebna. Niz je vježbi na repertoaru za savladavanje: veliki i mali krug, promjena kruga, prelazak iz hoda u kas i obrnuto, vježbe polusjedećeg stava, lako jahanje i mnoge druge, a tek kasnije dolazi šećer na kraju i – galop.

Tijekom trajanja škole jahanja rade se vježbe za poboljšavanje stava jahača na konju jer su samo u pravilnom stavu jahač i konj u balansu. Jahač mora sjediti uspravno, da su mu ramena, laktovi, kukovi i pete u jednoj liniji, dok su noge opuštene bez grča. U jahanju se rukama tek lagano pridržavaju uzde, sve ostalo radi se nogama i ostatkom tijela. Zato je uz pravilan stav neizostavan dobar mišićni tonus, ponajprije bedara. Snažni mišići omogućuju pravilno izvođenje kretnji u sedlu kojima se neće vršiti pritisak na konja. Tu se lako prepoznaju početnici koji, zbog slabijih mišića, kod podizanja iz sedla kompenziraju povlačeći uzde i uzrokujući štetu ustima, vratu i leđima konja. Kad se savladaju osnove jahanja i stekne sigurnost, otvaraju se vrata različitim disciplinama; terenskom jahanju, dresuri, preponama… Svaka od njih je potpuno različiti vid tog raznovrsnog sporta, no za potrebe teksta ostat ćemo na terenskom jahanju. Izlazak iz manježa u prirodu je tren kad na scenu stupa zabava. Boravak u prirodi, istraživanje s konjem koji čita govor tijela, neprocjenjiv je užitak momentalnog otapanja stresa. Uz društvo terensko jahanje postaje čudesno iskustvo druženja uživo, umjesto u virtualnim bespućima društvenih mreža. Bez obzira na disciplinu, svima je zajedničko da uspjeh u jahanju ne ovisi samo vama, već je ishod sinergije s drugim bićem. Misao da ste pridobili povjerenje nekoga tko vas nadmašuje težinom i do 10puta, ulijeva samopouzdanje, ali zdravu dozu respekta.