Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Reforma zdravstva neće približiti Hrvatsku standardima Unije

Autor: Marija Crnjak
12. veljača 2007. u 06:30
Podijeli članak —

Hrvatska odskače od prosjeka EU po nesrazmjerno velikom udjelu državnog zdravstvenog osiguranja

Najnovija reforma zdravstvenog sustava neće ostvariti bolji rezultat od prolaznog rasterećenja troškova u zdravstvu, a izmjena strukture prihoda Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i uvođenje plaćanja participacije za svakog pacijenta među najvažnijim su mjerama dobre reforme. Tako bi se mogla sažeti poruka Dubravka Mihaljeka, višeg ekonomista u Monetarnom i ekonomskom odjelu Banke za međunarodna plaćanja u Baselu čija je analiza zdravstvene politike u Hrvatskoj jedno od poglavlja novog izdanja Instituta za javne financije, “Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji: izazovi sudjelovanja”. Hrvatsko zakonodavstvo samo djelomično pokriva pravnu stečevinu EU (acquis) u raznim segmentima zaštite potrošača i zdravstvene zaštite, a Ministarstvo zdravstva nije nositelj nijednog od poglavlja acquisa, stoga je glavni cilj Mihaljekova rada poticaj domaćim stručnjacima na istraživanja na području ekonomike zdravstva. Kako ističe, to je područje prilično zanemareno i većina ekonomista zaobilazi ga u velikom luku, što u konačnici i dovodi do problema s kojima se zdravstvo u praksi susreće. Hrvatska godišnje troši otprilike 8 posto BDP-a za zdravstvenu zaštitu, po čemu je između prosjeka za 15 starih članica EU (8,8% BDP-a u 2003. godini) i deset novih članica (7,1%). Oko 84 posto troškova pokriva se sredstvima javnoga sektora, a 16 posto privatnim sredstvima. Unutar javnog sektora na HZZO otpada više od 95 posto potrošnje opće države na zdravstvenu zaštitu.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Hrvatska odskače od novih i starih članica EU po nerazmjerno velikom udjelu državnog zdravstvenog osiguranja (80% ukupnih izvora financiranja) i po istodobno nerazmjerno malom udjelu proračunskih sredstava (samo 3%) u financiranju ukupne zdravstvene potrošnje. Druga očita neravnoteža jest neznatan udio privatnih osiguravajućih društava u financiranju troškova zdravstva. Te se neravnoteže moraju približiti europskim prosjecima, zaključuje Mihaljek nudeći rješenje – prva neravnoteža može se promijeniti u sklopu godišnjega proračunskog procesa i ne mora se uopće zvati reformom. Glavni bi zahtjev bio utvrditi koliki postotak zdravstvene potrošnje dvije trećine stanovništva koja ne plaća doprinose treba financirati iz proračuna, a koliki dio iz doprinosa, s tim da će se stopa doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje s vremenom smanjiti radi smanjenja troškova rada i time omogućivanja većeg zapošljavanja. Prva preporuka za reformu bila bi stoga promijeniti strukturu prihoda HZZO-a povećanjem iznosa poreznih prihoda koji se prenose iz državnoga i lokalnih proračuna. Mihaljek primjećuje da se strategija razvoja zdravstva ne bavi makroekonomskim aspektima financiranja zdravstva, a ne pridaje pozornost ni uklanjanju mikroekonomskih iskrivljenja u financiranju zdravstva (osim djelomično). Štoviše, već i sama najava mjera štednje u potrošnji lijekova naišla je na jak otpor javnosti i nekih interesnih skupina, stoga se može osnovano sumnjati da će najnovija reforma ostvariti neki veći rezultat od prolaznog rasterećenja troškova u zdravstvu. No još je znakovitiji propust najnovije strategije što ne pokreće pitanja vezana za ubrzano starenje stanovništva, upozorava Mihaljek. Sudeći prema istraživanjima provedenima za druge europske zemlje, naime, troškovi zdravstvene zaštite i dugoročne skrbi za starije osobe uvelike će porasti u idućih nekoliko desetljeća. Ako glavna industrijska gospodarstva ne poduzmu odgovarajuće mjere, javna potrošnja za zdravstvenu zaštitu i dugoročnu skrb mogla bi u prosjeku porasti sa 7% BDP-a u 2005. na 13% u 2050. godini, a iz takve dugoročne perspektive sadašnji su “vatrogasni” napori zdravstvene vlasti u Hrvatskoj potpuno zanemarivi.

Najnovija reforma zdravstvenog sustava neće ostvariti bolji rezultat od prolaznog rasterećenja troškova u zdravstvu, a izmjena strukture prihoda Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i uvođenje plaćanja participacije za svakog pacijenta među najvažnijim su mjerama dobre reforme. Tako bi se mogla sažeti poruka Dubravka Mihaljeka, višeg ekonomista u Monetarnom i ekonomskom odjelu Banke za međunarodna plaćanja u Baselu čija je analiza zdravstvene politike u Hrvatskoj jedno od poglavlja novog izdanja Instituta za javne financije, “Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji: izazovi sudjelovanja”. Hrvatsko zakonodavstvo samo djelomično pokriva pravnu stečevinu EU (acquis) u raznim segmentima zaštite potrošača i zdravstvene zaštite, a Ministarstvo zdravstva nije nositelj nijednog od poglavlja acquisa, stoga je glavni cilj Mihaljekova rada poticaj domaćim stručnjacima na istraživanja na području ekonomike zdravstva. Kako ističe, to je područje prilično zanemareno i većina ekonomista zaobilazi ga u velikom luku, što u konačnici i dovodi do problema s kojima se zdravstvo u praksi susreće. Hrvatska godišnje troši otprilike 8 posto BDP-a za zdravstvenu zaštitu, po čemu je između prosjeka za 15 starih članica EU (8,8% BDP-a u 2003. godini) i deset novih članica (7,1%). Oko 84 posto troškova pokriva se sredstvima javnoga sektora, a 16 posto privatnim sredstvima. Unutar javnog sektora na HZZO otpada više od 95 posto potrošnje opće države na zdravstvenu zaštitu.

Hrvatska odskače od novih i starih članica EU po nerazmjerno velikom udjelu državnog zdravstvenog osiguranja (80% ukupnih izvora financiranja) i po istodobno nerazmjerno malom udjelu proračunskih sredstava (samo 3%) u financiranju ukupne zdravstvene potrošnje. Druga očita neravnoteža jest neznatan udio privatnih osiguravajućih društava u financiranju troškova zdravstva. Te se neravnoteže moraju približiti europskim prosjecima, zaključuje Mihaljek nudeći rješenje – prva neravnoteža može se promijeniti u sklopu godišnjega proračunskog procesa i ne mora se uopće zvati reformom. Glavni bi zahtjev bio utvrditi koliki postotak zdravstvene potrošnje dvije trećine stanovništva koja ne plaća doprinose treba financirati iz proračuna, a koliki dio iz doprinosa, s tim da će se stopa doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje s vremenom smanjiti radi smanjenja troškova rada i time omogućivanja većeg zapošljavanja. Prva preporuka za reformu bila bi stoga promijeniti strukturu prihoda HZZO-a povećanjem iznosa poreznih prihoda koji se prenose iz državnoga i lokalnih proračuna. Mihaljek primjećuje da se strategija razvoja zdravstva ne bavi makroekonomskim aspektima financiranja zdravstva, a ne pridaje pozornost ni uklanjanju mikroekonomskih iskrivljenja u financiranju zdravstva (osim djelomično). Štoviše, već i sama najava mjera štednje u potrošnji lijekova naišla je na jak otpor javnosti i nekih interesnih skupina, stoga se može osnovano sumnjati da će najnovija reforma ostvariti neki veći rezultat od prolaznog rasterećenja troškova u zdravstvu. No još je znakovitiji propust najnovije strategije što ne pokreće pitanja vezana za ubrzano starenje stanovništva, upozorava Mihaljek. Sudeći prema istraživanjima provedenima za druge europske zemlje, naime, troškovi zdravstvene zaštite i dugoročne skrbi za starije osobe uvelike će porasti u idućih nekoliko desetljeća. Ako glavna industrijska gospodarstva ne poduzmu odgovarajuće mjere, javna potrošnja za zdravstvenu zaštitu i dugoročnu skrb mogla bi u prosjeku porasti sa 7% BDP-a u 2005. na 13% u 2050. godini, a iz takve dugoročne perspektive sadašnji su “vatrogasni” napori zdravstvene vlasti u Hrvatskoj potpuno zanemarivi.




Mihaljek također upozorava da je plaćanje participacije kao simbol sudjelovanja svakog pacijenta u financiranju zdravstvene zaštite prvi istinski korak u reformi zdravstva. Zdravlje nije besplatan resurs i ne može se održavati bez izlaganja troškovima, a društvo nema koristi od nepotrošenih lijekova ili nepotrebnih odlazaka liječniku. Ako ljudi shvate da svaki put kad idu liječniku netko – uključujući njih same – treba platiti troškove pruženih usluga i lijekova, takvo se rasipanje resursa može smanjiti, kaže Mihaljek, što je i bilo na tragu želja domaćih reformatora, no ni koalicijska ni aktualna HDZ-ova Vlada nije smogla snage za takav rez koji bi je mogao stajati gubitka vlasti. Mihaljek upućuje na Slovačku čije je iskustvo pokazalo da su ljudi spremni prihvatiti ideju da svaki pojedinac treba sudjelovati u financiranju zdravstvene zaštite.

Autor: Marija Crnjak
12. veljača 2007. u 06:30
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close