Kada me pitaju zašto ne vjerujem u državnu, plansku ekonomiju, uvijek posegnem za anegdotom koja je vezana uz ratnu povijest i nema baš nikakve dodirne točke s gospodarstvom i poslovnim svijetom.
Tog tmastog i olovnog proljeća 1944. godine, kada je saveznička pobjeda u Drugom svjetskom ratu još bila neizvjesna, planirala se danas nadaleko poznata invazija na Normandiju i ključni Dan-D. S obzirom da je u prvom valu operacije bilo potrebno uz što manje žrtve stotine tisuća ljudi zajedno sa stotinama tisuća tona logistike prevesti preko La Manchea, kanala poznatog po nemirnom moru, ćudljivom vremenu i jakim morskim strujama, u planiranje su bili uključeni i meteorolozi.
Kako bi doznali kakve bi vremenske prilike bile idealne za invaziju, razgovarali su s raznim rodovima oružanih snaga. Za divno čudo, doznali su da svakom rodu odgovaraju različite vremenske prilike. Primjerice, mornarica je priželjkivala mirno more i dobru vidljivost kako bi svojim topništvom nesmetano zasipala njemačke obalne baterije. Zrakoplovstvo s tom idejom baš i nije bilo oduševljeno. Očekivano, željeli su nisku naoblaku u kojoj bi se mogli sakriti od protuzračne obrane. Kada su meteorolozi sumirali sve želje različitih rodova vojske i usporedili ih s postojećim vremenskim modelima, zdvojno su zaključili da bi za takvo vrijeme na toj geografskoj lokaciji trebali pričekati od 120 do 150 godina.
Logično, čak i kada su varijable u jednadžbi jednoznamenkaste, radi se o samo nekoliko rodova vojske, kada se radi o vrhuncu ustroja, discipline, uvježbanosti i motivacije jedne od vodećih vojnih sila u najvećem ratnom sukobu u svjetskoj povijesti, teško je ugoditi svima i predvidjeti potrebe svih. Teško je planirati čak i kada je na drugoj strani samo jedna varijabla, a to su u ovom slučaju vremenske prilike.
Možete li zamisliti koliko je danas, 2025. godine, teško isplanirati potrebu tržišta za čak i osnovnim stvarima potrebnim za preživljavanje, poput kruha, mlijeka i jaja? Koliko je realno da to učini neki birokrat, s ne baš velikim poslovnim iskustvom, u uvjetima radnog stola nekog državnog ureda, bez osobnog motiva osim svoje mjesečne plaće i bez posljedica za krive odluke osim eventualnog ukora nadređenog? Prilično male. A posljedice mogu biti teške.
Iz današnje perspektive čudno je da su još relativno nedavnih 80-ih, ljudi sjedali u shopping autobuse za Trst ili Graz 80-ih. Nije baš usporedivo s ratom, no ljudi su spremni na sve ne bi li nabavili čak i naoko banalne stvari poput jeftinih poliesterskih majica, kave ili petardi.
Ekonomist Thomas Sowell genijalno je zaključio: “The first lesson of economics is scarcity.“ (Prva lekcija ekonomije je oskudnost). Kada nečeg nedostaje, u obzir dolaze i napori, odricanja i patnje, a cijenu određuje još jedan temeljni ekonomski zakon, onaj o ponudi i potražnji”.
Ako se u ovom tekstu do sada slažete sa mnom, onda možemo slobodno zaključiti da je slobodno tržište bolje od socijalističke, državne ekonomije.
No, znači li to automatski da je novac zlatno tele kojemu se treba klanjati? Znači li to da je sve na svijetu materijalno i da je život skup metrika i varijabli kao što su ROI i KPI, profit margin i market share? Ne. Kapitalizam je samo praktična, funkcionalna i racionalna odrednica. Datost poput sile teže. Najčvršći temelj zdravog i sretnog društva, a ne konačni i jedini cilj. Pogotovo u društvu poput hrvatskog koje nije nastalo na temeljima protestantske radne etike i koje vode neke druge silnice te mentalitet koji je naš vodeći sociolog Županov nazvao egalitarnim sindromom. Velika očekivanja od države, nesklonost inovacijama i poduzetničkim rizicima, podcjenjivanje stručnosti i znanja te općenita težnja za što većom jednakošću i socijalnom sigurnošću, pa čak i kada to znači nepotizam i klijentelizam, sve to su karakteristike našeg društva.
Međutim, kako je ekonomija interakcija bezbroj vidljivih i manje vidljivih ili shvatljivih silnica, tako i društvo nisu samo novčani tokovi, kupovna moć, profit i novac koji pojedinac drži u banci ili na tavanu. Društvo je i zajedništvo kad pobijedi nogometna reprezentacija, društvo je i sretna obitelj s mamom i tatom, ali društvo je i pripadnik neke rasne, nacionalne ili seksualne manjine koji želi hodati gradom bez straha. Bez svih ovih komponenti teško će doći do sretne nacije i društvene kohezije.
Bilo da se vodim Eurostatovim statistikama ili mojim osobnim, doduše subjektivnim zapažanjem, smatram da je društvena kohezija u Hrvatskoj na visokoj razini. Uz neke ružne iznimke, obitelj je ovdje još temeljna stanica društva, brinemo se za starije, pokušavamo učiniti sve da nam djeca imaju što sretnije djetinjstvo, nekada i malo previše, pa nam smo na začelju europske ljestvice osamostaljivanja mladih iz roditeljskog doma. Svaka društvena pojava ima višestruke, pozitivne i negativne učinke.
U posljednjem smo desetljeću poprilično podignuli standard, uz zadržavanje vrlo jake socijalne kohezije. Bilo bi dobro da sada učinimo korak naprijed i iskoristimo sigurnost koju nam omogućuju relativno visoki standard u paru s visokim stupnjem društvene povezanosti. Nekada mi se, primjerice čitajući komentare na društvenim mrežama, čini kao da većina ljudi i dalje rezonira kao da smo u ekonomski turbulentnim 80-ima, kada su Jugoslaviju morile hiperinflacija, nestašice osnovnih proizvoda, visoka nezaposlenost, slaba kupovna moć i brojni drugi, čak i mladima u današnjoj Hrvatskoj, teško dokučivi problemi.
Iako korelacija nije stopostotna, bogatija društva manje su sklona negativnim pojavama poput korupcije, nepotizma i klijentelizma. Primjerice, u društvu s punom zaposlenošću i relativno visokim standardom, za očekivati je da mamica i tatica za svoju djecu više ne traže siguran posao u nekom proračunskom entitetu već ih ohrabre da s obiteljskim novcem pokrene neku tvrtku ili obrt. Tehnički je i to neki oblik nepotizma, no ne i s moralne strane. U zemljama protestantskog kapitalizma, gdje se djeci već na kraju srednje škole pokazuju izlazna vrata iz obiteljskog doma, to je manje moguće.
U Americi je biti “self made” društveni ideal. Možda bismo od njih mogli uzeti ono dobro, a to je svakako poduzetnički i inovatorski duh, ali zadržati svoje dobre društvene strane, poput povezanosti, zajedništva i brige za bližnjega. Uz državu kao servis, a ne kao toljagu nad poduzetničkim glavama, mogli bismo raditi čuda.
