Građevinski otpad je vjerojatno vrsta otpada o kojoj se najmanje govori. Ipak, riječ je o najvećoj količini otpada u Europi, a istodobno i o onom koji je najmanje vidljiv javnosti. Hrvatska formalno prijavljuje određene količine građevinskog otpada, no struka upozorava da te brojke nisu u potpunosti točne te da su vjerojatno podcijenjene.
Postavlja se stoga pitanje koliko građevinskog otpada zaista proizvodimo i koliki dio tog otpada uopće ulazi u službeni sustav gospodarenja. Na panelu pod nazivom ‘Građevinski otpad: Beton, cigla i gips: najveći tokovi otpada koje nitko ne gleda’ o ovoj aktualnoj temi raspravljali su Snježana Đurišić, ovlaštena za obavljanje poslova ravnateljice Uprave za prostorno uređenje pri Ministarstvu prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Alan Perl, predsjednik Grupacije za gospodarenje građevnim otpadom u Hrvatskoj gospodarskoj komori, te Nina Štirmer s Građevinskog fakulteta u Zagrebu.
Teško predvidljivi
“Ovakva situacija nastaje unatoč tome što je zakonodavni okvir u području gospodarenja otpadom, pa tako i građevinskim otpadom, već godinama relativno dobro uređen i pokriva ovu problematiku. Međutim, problem se javlja u provedbi u samom građevinskom sektoru, gdje je izostala dosljedna primjena pravila. Dodatno, želim naglasiti da su i propisi u području graditeljstva u određenoj mjeri zakazali u dijelu koji se odnosi na građevinski otpad te se u dijelu koji se odnosi na obveze svih sudionika u procesu gradnje, od projektanata i nadzornih inženjera do izvođača, u praćenju tokova građevinskog otpada”, izjavila je Đurišić.
Iz perspektive struke, Štirmer ističe kako Hrvatska, prema direktivi o otpadu, nije značajno zaostajala za europskim prosjekom kada je riječ o recikliranju građevinskog otpada. Podsjeća da je obveza do 2020. godine bila oporaba oko 70 posto građevinskog otpada, što je cilj koji je Hrvatska u određenom razdoblju i ostvarila. Prema posljednjim podacima, razina oporabe iznosi oko 75 posto, čime je, kako navodi, ispunjen zadani europski kriterij iz direktive o otpadu. No stručnjakinja navodi i zemlje koje bi nam mogle biti primjer.
“Ali ako se uspoređujemo sa zemljama sjeverne i srednje Europe, poput Nizozemske, oni već više od deset godina recikliraju preko 90 posto građevinskog otpada. To je, vjerojatno, potaknuto i njihovim prirodnim uvjetima, odnosno ograničenom dostupnošću prirodnih agregata. Zbog toga su još 1980-ih godina uveli zabranu odlaganja građevinskog otpada, a zatim su razvili i niz postrojenja za njegovo recikliranje”, rekla je Štirmer.
“Puno je malih ‘rupa’ u propisima zbog kojeg imamo tako puno građevinskog otpada. Ako projekt u početnoj fazi nije dovoljno precizno definiran i ako investitor angažira projektanta da izradi rješenje, neovisno kod novogradnje ili starogradnje, a projekt ne sadrži jasno definiran tijek kretanja materijala, odnosno što će se od postojećeg materijala moći iskoristiti, gdje će se on dalje upotrijebiti te što će se eventualno odbaciti, takve je procese teško predvidjeti i kasnije ih rješavati u hodu”, pojasnio je Perl. Ipak, postoje projekti u kojima su takvi postupci jasno definirani i propisani te se u praksi i primjenjuju. Odgovornost da sve bude predviđeno i isplanirano kako treba je na projektantu.
Perl pojašnjava kako u sustavu postoje nadzor, izvođači i inspekcija koji sve to kontroliraju i provjeravaju. Međutim, ako projektom određene stvari nisu jasno definirane, od njega se ne može odstupati niti ga se može naknadno mijenjati u provedbi. Đurišić je kazala kako se cijene pojedinih projekata ne mogu uvijek u potpunosti materijalno valorizirati, ali da država mora odrediti smjer u kojem želi ići. Kada razmišlja o građevinskom otpadu, povezuje ga i s otpadom koji nastaje kao rezultat iskopa na gradilištima. To može biti otpad od mineralnih sirovina, ali i višak iskopa.
Polovica zahtjeva oko minerala
Kod nas je, nažalost, zadnjih desetak godina, pa i danas, prisutna praksa da se prema mineralnim sirovinama kao zemlja odnosimo prilično nekontrolirano. Otvaraju se kamenolomi na različitim lokacijama, dok većina država Europske unije ima vrlo ograničen broj kamenoloma i strogo kontrolirane mogućnosti otvaranja novih, za razliku od situacije kod nas. U RH država ima jako nisku cijenu naknade za iskop mineralne sirovine koja je trajni i neobnovljivi resurs.
“Opasnosti su brojne, ne samo one koje mogu dovesti do ozbiljnih incidenata poput onog koji se dogodio u BiH, nego i u smislu nemogućnosti normalnog života u blizini jednog takvog kamenoloma. Nažalost, postupci izdavanja dozvola nalaze se upravo u nadležnosti koju vodim.
Svakodnevno svjedočimo da se radi o najvećem broju zahtjeva u odnosu na sve ostale, a uzmite u obzir da izdajemo i dozvole za državne projekte poput autocesta, državnih cesta i željeznica. Jasno je koliki je to opseg posla. Oko 50 posto svih zahtjeva odnosi se upravo na eksploataciju mineralnih sirovina. Taj broj je zastrašujuće velik i rezultat toga što je izuzetno niska koncesijska naklada. Država daje gotovo pa besplatno svoje rudno blago i ta politika se jednostavno mora promijeniti”, kazala je Đurišić.
