Zagrebački Ekonomski fakultet nedavno je bio domaćin 8. porezne konferencije, ovaj put radnog naziva “Porezi, državni poticaji i zelena tranzicija”.

Među njezinim sudionicima bio je i dr. Joan E. Madia, viši znanstveni suradnik s Oxforda koji je održao predavanje o tome zašto su intervencijske politike važne za zelenu i održivu tranziciju i u čemu se očituje njihov značaj na primjerima pojedinih industrija.

Kako biste najsažetije objasnili značaj intervencijskih politika?
One su ključne za ubrzavanje zelene i održive tranzicije jer rješavaju tržišne neuspjehe. Ekonomisti često naglašavaju da su štete za okoliš, poput emisija stakleničkih plinova, negativne eksternalije za koje na tržištu nije određena odgovarajuća cijena. Bez intervencija, industrije nemaju dovoljno poticaja za prelazak na održivije prakse.

Mjere poput trošarina predstavljaju ključni alat za internalizaciju ovih eksternalija jer odražavaju stvarne troškove ekološke štete. To potiče proizvođače na ulaganje u čišće tehnologije i inovacije, dok potrošači biraju ekološki prihvatljivije proizvode. Na kraju, intervencionističke politike ubrzavaju strukturne promjene potrebne za ostvarenje političkih ciljeva.

Što u tom smislu podrazumijeva učinkovito dizajniranje i provedba porezne diferencijacije i oporezivanje temeljeno na riziku?
Fiskalna poticajna politika, prisutna u svakodnevnom životu kroz poreze od alkohola do osiguranja, predstavlja univerzalno rješenje EU-a u stvaranju zdravije i održivije budućnosti. Za učinkovitu provedbu porezi moraju odražavati razinu rizika i vanjskih šteta povezanih s različitim proizvodima. Visoke porezne stope trebale bi se primjenjivati na visokorizične proizvode – one koji štete okolišu ili zdravlju – dok bi niže porezne stope poticale usvajanje zdravijih i održivijih alternativa. Ovaj pristup ne samo da obeshrabruje štetnu potrošnju već i potiče inovacije i ulaganja u bolje proizvode.

Kako se te interakcije očituju npr. u automobilskoj industriji? Koliko je (ne)uspješna njena transformacija u EU?
U automobilskoj industriji široko je prihvaćeno da su električna vozila budućnost. No, s obzirom na to da proizvodi (automobili) još nisu na željenoj razini kvalitete i prihvaćenosti kod potrošača, potrebno je dodatno potaknuti potrošače na prelazak na električna vozila. Porezne diferencijacije nužne su za usmjeravanje potrošača prema električnim vozilima ili drugim ekološki prihvatljivijim opcijama, čime se otvara put ka održivijoj budućnosti.

Ali, održiva tranzicija ne može se temeljiti samo na potražnji – cijeli lanac vrijednosti električnih vozila trebao bi biti integriran u europski ekonomski sustav kako bi se osigurali poslovi i plaće koje pridonose gospodarskom rastu. Ljudi trebaju stabilne prihode kako bi mogli priuštiti električna vozila. Stoga bi EU trebala zamijeniti fragmentirane nacionalne subvencije snažnom, jedinstvenom strategijom koja podržava i usvajanje električnih vozila i lokalnu proizvodnju, osiguravajući tako i ekološke i ekonomske ciljeve.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Koja je analogija u slučaju duhanske industrije?
Duhansko tržište suočava se s istim temeljnim izazovom kao i druge industrije u tranziciji. Zaglavili smo sa zastarjelim, štetnim proizvodom – cigaretama – koje dominiraju tržištem iako izazivaju ozbiljnu društvenu štetu i guše inovacije. Situacija je jasna: tržište je već razvilo manje štetne alternative poput e-cigareta, grijanih duhana i nikotinskih vrećica koje mogu značajno smanjiti rizike. No, umjesto da ih prihvate, mnogi donositelji odluka ostaju ideološki ograničeni, odbijaju znanstvene dokaze i drže se zastarjelih uvjerenja.

Odbijanje djelovanja u drugom smjeru vodi nas prema predvidljivim negativnim ishodima, iako su alati za poboljšanje dostupni. Kao i u drugim industrijama, da bismo osigurali promjenu na tržištu i poboljšali javno zdravlje, potrebna je podrška kroz diferencirano oporezivanje. To znači viši porezi na tradicionalne cigarete, a niži na znanstveno potvrđene manje štetne alternative, potičući potrošače na zdraviji izbor i sigurniju budućnost.

Jesu li izazovi vezani uz zelenu i održivu tranziciju teži za male države, poput Hrvatske, ili za velike?
Ne nužno, sve ovisi o kvaliteti politika. Pogledajte Norvešku i njihovu brzu tranziciju prema električnim vozilima. Pogledajte Singapur, izrazito malu državu. Pogledajte Izrael i njegov ekonomski uspjeh. U strogo centraliziranom pristupu, transformacija velikih ekonomija obično je teža zbog jačeg utjecaja industrija koje se opiru promjenama.

No, pristup temeljen na poticanju potrošača da biraju manje rizične proizvode omogućava lakšu tranziciju, bez obzira na veličinu gospodarstva. Primjeri Grčke i Češke u smanjenju pušenja putem diferenciranog oporezivanja pokazuju da se uz pravu strategiju mogu postići značajni rezultati. Hrvatska bi trebala slijediti ovaj primjer u svim industrijama u tranziciji, a njezin napredak, poput razvoja LNG terminala na Krku, pokazuje da je na dobrom putu.

Koliko je, šire gledano, ta tranzicija moguća bez globalne koordinacije?
Postizanje klimatskih ciljeva zajednička je odgovornost svih država, građana i poduzeća. Iako EU ne može samostalno provesti globalnu zelenu transformaciju, može služiti kao primjer implementirajući inovativne i inteligentne pristupe.

To zahtijeva uravnotežen politički okvir koji kombinira ulaganja u inovacije, oporezivanje temeljeno na riziku i poticaje koji podupiru i gospodarski rast i zaštitu okoliša. Regulativa treba omogućiti investicije, a ne ih blokirati. Kroz ovakvo vodstvo, EU može nadahnuti i usmjeriti druge regije prema sličnom napretku, kao što je to već činila kroz osnivanje jedinstvenog tržišta, donošenje Zakona o digitalnim tržištima i uspješne pravne postupke protiv internetskih monopolista.

Dolaskom Donalda Trumpa, SAD se dodatno udaljava od ESG koncepta. Što to znači za Europu?
EU je obećala smanjenje birokracije, a dijelovi ESG koncepta mogli bi postati dio tog procesa. Kako se SAD ubrzano udaljava od ESG koncepta, to će natjerati Europsku komisiju da još brže provede svoje planove. U suprotnom, regulatorne prepreke u EU-u postale bi još izraženije u usporedbi sa SAD-om. Nadajmo se da će EU ovu priliku iskoristiti za osmišljavanje boljih i učinkovitijih politika.

Koji su u tom kontekstu dometi Globalnog foruma za energetsku tranziciju kojeg je predsjednica EK predstavila u Davosu?
Međunarodne suradnje poput Globalnog foruma za energetsku tranziciju ključne su za rješavanje suvremenih izazova. Kroz taj forum Europa surađuje s razvijenim tržištima i onima u nastajanju kako bi povećala proizvodnju obnovljive energije i privukla ulaganja. Iako su ciljane strategije “pametnog financiranja […] i drugih kreativnih rješenja za privlačenje privatnog kapitala” nesumnjivo nužne za zelenu tranziciju, pametne investicijske sheme moraju obuhvatiti sve relevantne industrije u tranziciji. To znači primjenu iste logike na sve industrije, uključujući čak i one koje nisu medijski najatraktivnije.

No, EU bilježi pad konkurentnosti i udjela u globalnom gospodarstvu, a tom problemu pridonose i troškovi zelene/održive tranzicije. Idu li ta dva cilja ruku pod ruku u današnjim globalnim okolnostima?
Za početak, moj odgovor je da možemo postići oba cilja. Povećanje konkurentnosti i zelena tranzicija mogu savršeno ići ruku pod ruku. Štoviše, ako se pravilno provedu, zelena tranzicija može dodatno potaknuti konkurentnost. No, kako bismo to ostvarili, moramo promijeniti smjer. Trenutno se politike EU-a uglavnom temelje na pristupu odozgo prema dolje (top-down). Primjerice, određivanje roka do kojeg proizvođači automobila moraju prestati proizvoditi dizelske automobile ili zabrana određenih proizvoda često su kontraproduktivni i mogu izazvati više štete nego koristi. U stvari, podaci pokazuju da takve mjere mogu uzrokovati više problema nego rješenja.

Kako do boljeg ishoda?
Rješenje su tržišno vođene mjere koje će ubrzati tranziciju i povećati konkurentnost. Tržišno orijentirani pristup temelji se na obrambenom, odozdo prema gore (bottom-up) konceptu, gdje tvrtke same razvijaju najbolje inovacije, a zatim se ubrzava njihovo prihvaćanje među potrošačima pomoću odgovarajućih mjera. Nadolazeća revizija sustava energetskog oporezivanja savršena je prilika za rješavanje strukturnih nedostataka postojećeg sustava te jačanje integracije i ambicija među državama članicama.

Ipak, sve se češće čuje da su koncept ESG-ja i reforme u smjeru kapitalizma dionika (stakeholdera) dovedene pred zid. Jesu li?
Mislim da je riječ o manjoj prepreci, a ne zidu. Koncept ESG-a zahtijeva temeljitu reformu, ali “stakeholder” kapitalizam i dalje ostaje iznimno obećavajući pristup. Taj holistički model koji stavlja odgovornost na same tvrtke omogućuje im dugoročno planiranje i operativnu prilagodbu prema principima održivosti.

Tvrtke su odgovorne za svoj utjecaj na ljude, planet, prosperitet i upravljanje, a zatim djeluju u skladu s time. Javne vlasti trebaju postaviti jasne, lako primjenjive regulative kako bi tvrtkama poslale snažnu poruku i omogućile učinkovito planiranje. U suštini, zadatak je regulatornih vlasti smanjiti prepreke kako bi se omogućilo optimalno funkcioniranje tržišta. No, ako je na snazi previše regulativa, tržište ne može funkcionirati.

Kako EU može pronaći ravnotežu između zaštite domaćih industrija od nepoštene konkurencije, poput kineskih subvencija, i očuvanja načela slobodne trgovine?
Jačanje jedinstvenog tržišta ključ je postizanja te ravnoteže. EU posjeduje nevjerojatno snažnu gospodarsku osnovu, ali je oslabljuje lošim političkim odlukama. Ipak, slobodna trgovina unutar EU, koja se sastoji od mnogo manjih, ali snažnih ekonomija, predstavlja najbolji primjer primjene slobodnotržišnih načela i istovremeno jača europsko gospodarstvo u cjelini.

Sporazumi o slobodnoj trgovini s partnerima poput Ujedinjenog Kraljevstva i Kanade dodatno proširuju ravnotežu na međunarodnoj razini. Pojedine subvencije u ključnim, strateškim sektorima ne bi trebale biti tabu tema, jer omogućuju izjednačavanje konkurentskih uvjeta na globalnoj razini. No, ključno je da te subvencije budu učinkovite i usmjerene, a ne samo takozvani helikopterski novac bez jasne strategije i dugoročne održivosti.