Proteklih dana ponovno svjedočimo hapšenjima i mutnim poslovima oko drvne sirovine u Hrvatskim šumama. Vrijedno blago i njegova raspodjela uvijek su bili osjetljiva tema, a tek će to postati jer kroz dvije godine istječe desetgodišnji rok primjene Pisma razumijevanja kojim su državna tvrtka i Udruženje drvno-prerađivačke industrije pri HGK utvrdili pravila za raspodjelu nešto više od dva milijuna kubika drvnih trupaca koliko se godišnje posiječe u državnim šumama.

Različiti su pogledi oko toga treba li nastaviti s primjenom takvog modela, a Goran Petranović, financijski direktor tvrtke RST Pellet iz Delnica, koja je inače lider na hrvatskom tržištu proizvodnje peleta, među onima je koji smatra da je to potrebno i već inicira okupljanje oko prijedloga novog modela s kojim bi išli prema Vladi RH. Točnije, startali su s prijedlogom za svoj problem, ali su se ubrzo projektu pridružili i ostali zainteresirani proizvođači.

Najavili ste nedavno na konferenciji poduzetnika iz drvne industrije da s Ekonomskim fakultetom u Rijeci radite na prijedlogu novog modela raspodjele drvne sirovine u Hrvatskoj, o čemu se radi?

Mi smo se obratili Ekonomskom fakultetu u Rijeci za pomoć jer smatramo da je potrebno tražiti novo rješenje za raspolaganje drvnom sirovinom, koji bi se odnosio na našu proizvodnju. U međuvremenu, povezali smo se s HUP-ovim udruženjem drvne industrije, s ciljem da se fokus stavi na cjelokupni sektor, te je od Fakulteta naručena dodatna studija. Postoji zabrinutost u cijeloj djelatnosti koja prolazi ne baš pozitivno poslovno razdoblje. S druge strane, postojeći model raspodjele drvne sirovine je u zadnjoj fazi, za dvije godine prestaje vrijediti i već sada bi iz branše htjeli pokrenuti razgovore za nastavak, odnosno pripremu novog rješenja o tome kako osigurati pristup sirovini i sigurnost tvrtkama.

Koliko se sjećam, rečeno je 2017. kada je potpisivano Pismo razumijevanja s HŠ, da je s EK-om dogovoreno da je to iznimka i posljednji put da se primjenjuje taj oblik potpore sektoru. Tada se izašlo u susret zbog toga što je sektor bio ranjiv i nalazi se dominantno na slabije razvijenim područjima Hrvatske, te je zaključeno da mu treba dati određeno tranzicijsko razdoblje. Znamo li hoće li se moći uopće razgovarati o ovakvom modelu?

O tome zasad komuniciramo na razini strukovnih udruženja pri HUP-u i HGK, te Drvnog klastera i CROBIOM-a. Svi smo svjesni da ovaj model uskoro istječe, 31.12.2027., svakako bismo željeli da se on unaprijedi i da i dalje drvni sektor konzumira određene mjere potpora, kao što uostalom i razne druge strateške industrije konzumiraju u drugim zemljama članica EU. Zato smo i na razini HUP-ova udruženja naručili dodatnu studiju koja će upravo ići u smjeru da se analiziraju najprije pokazatelji za drvni sektor u Hrvatskoj, te napravi usporedba po svim relevantnim pokazateljima drvnog sektora u odnosu na neke druge djelatnosti u Hrvatskoj kao što je poljoprivreda, metalna industrija, itd., da se sagleda sve u omjerima od novostvorenih vrijednosti, investicija po zaposlenom, izvoza, EBITDA marže i da se sve stavi u kontekst, uzimajući u obzir potpore koja država daje svakom od tih sektora. Primjerice, u 2024. razina potpora na razini Ministarstva poljoprivrede je bila oko 1,4 milijarde eura, što je velik iznos kojim raspolaže to ministarstvo i svi sektori unutar tog ministarstva bore se za svoj dio kolača.

Što su vaše polazne točke?

Mi smatramo da bi ovaj model trebao opstati, ali na jedan modificiran način.

Što to znači?

Polazimo od činjenice da su šuma, šumsko zemljište i drvna masa u Hrvatskoj jedan od strateških resursa. Mi, nažalost, nemamo nekih rijetkih minerala, ali imamo šumski fond iz kojega treba izvući najveću moguću vrijednost. Ne mogu se svi u tom sektoru, a ima nas oko 700 poduzetnika, baviti namještajem ili pločama i peletima, no potrebno je snimiti postojeću situaciju i napraviti balans, utvrditi što želimo postići u određenom vremenu. Kroz tu novu studiju koju smo naručili od Ekonomskog fakulteta u Rijeci namjeravamo to postići, kako bismo s činjenicama mogli doći pred vlast.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Kažete bila bi to modifikacija, vjerojatno već imate obrise, u kom bi smjeru ona išla?

Svakako bi postojeći model bio baza, jer je on, prema viđenju većine subjekata koji sudjeluju u raspodjeli, dobar, no ima mana koje su se kroz ovih osam godina pojavile i koje smo uočili. Imamo argumente kako kreirati model koji bi dao određenu dinamiku da svi subjekti koji koriste ovaj model osiguranja povoljnije sirovine mogu planirati poslovanje i mogu poboljšati svoje vlastite kapacitete. To je važno, jer kada gledamo pokazatelje drvne industrije, primjerice po neto plaći, ona je među posljednjima lošija, po EBITDA marži je također u donjem dijelu, zaostaje i po novostvorenoj vrijednosti.

Sve to i unatoč činjenici da ima osiguranu sirovinu s povoljnijim cijenama. To de facto znači da ovaj model nije dao rezultat koji je očekivan?

Na prvu bi se moglo tako reći. Tako podaci pokazuju. Ono što smo kroz analizu dosad utvrdili jest da je potreban model koji će potaknuti sve koji egzistiraju i konzumiraju tu vrstu pomoći da unaprjeđuju sve te pokazatelje. Nije tu problem samo sa stupnjem finalizacije proizvoda, nego i novostvorenoj vrijednosti po zaposlenome. Jednostavno, model mora biti proaktivan. Naša produktivnost po zaposlenome u drvnom sektoru je u usporedbi sa zemljama u okruženju značajno niža. Postavlja se pitanje jesu li se kompanije dovoljno tehnološki digle kroz fondove kojima se sufinanciralo energetsku učinkovitost, jesu li bili dovoljno fokusirani i koristili ta sredstva kako bi unaprijedili i modernizirali svoju proizvodnju.

Po svim pokazateljima, i tu je izostao iskorak. Upravo zato sljedeći model za drvnu sirovinu treba imati dinamiku i postavljene ključne pokazatelje koji će definirati postotak potpora ili, ako neki od kriterija ne bude ispunjen, da se predvidi ostanak bez potpore ili u suprotnom, postigne netko veći rezultat, da mu se omogući i nagrada. U tom smjeru bi trebale biti postavljene potpore, da one i indirektno potaknu vlasnike i sve koji egzistiraju u drvnom sektoru da unaprjeđuju proizvodnju i ulažu u tehnologiju, u poboljšanje produktivnosti i u ljude. Dobar primjer je uredba o plaćanju umanjene naknade za OIE, koju provodi HROTE. Jedan od uvjeta i jedna od mogućnosti je bila uvođenje ISO certifikata.

Vi kroz tu mjeru iz godine u godinu morate dokazivati da provodite mjere energetske učinkovitosti. Pokazatelji potrošnje energije moraju svake godine biti unaprijeđeni i poboljšani, a to nisu mala sredstva. U slučaju naše tvrtke to je na godišnjoj razini između 100 i 120 tisuća eura državne potpore. To su značajni novci. S takvim budžetom imate prostora unaprijediti poslovanje. Dakle, ako model nije dinamičan, kao što postojeći desetgodišnji model definitivno nije, poduzetnik će ostati tu gdje jest, stagnirati, koristit će benefite tog modela i tu priča završava. Ali ako ga se na neki način tjera da ulaže i promišlja kako poboljšati pokazatelje koji će biti ključni kako bi i idućih godina imao tu potporu države, bit će puno aktivniji.

Jedna od mana koju se i iz redova samih proizvođača najčešće čuje jest da je ovaj model uglavnom ‘zaledio’ stanje raspodjele kakav je utvrđen 2017., kroz okvirne i godišnje ugovore, a zbog čega novi ‘igrači’ imaju blago rečeno otežan pristup sirovini i ostaje im jedino kupovina na licitacijama po tržišnim cijenama. Tih okvirnih ugovora više ne bi bilo?

Mislim da je potrebno imati i okvirne ugovore, koji daju sigurnost na duže razdoblje, ali ako radiš i opravdavaš sirovinu. U sadašnjim okvirnim ugovorima nije definirana cijena i HŠ tu ima fleksibilnost, no jamči određenu količinu sirovine, što daje sigurnost poduzetniku. Takav način trebao bi i dalje egzistirati. No, 2017. godine se također na razini udruženja razgovaralo, tražila su se rješenja i došlo do ovog modela koji je bio prihvaćen na razini 90 posto poslovnih subjekata. Uvijek će, naravno, biti i netko nezadovoljan, no to je visok stupanj prihvaćenosti modela. To što su se okolnosti kasnije mijenjale, pa su neki novi subjekti ulazili na tržište, a taj model nije predvidio tu mogućnost, to je sad drugi problem koji se, na žalost, nije rješavao.

I vaša tvrtka je jedna od tih novih na tržištu?

Da, mi smo u ušli 2018. kao praktički nova investicija u Delnicama i s oko 20 milijuna eura ulaganja 2019. smo pokrenuli proizvodnju peleta. U sustav ugovora s HŠ ušli smo 2020., ali po kriterijima i količinama značajno ispod onih koje je imala naša konkurencija u proizvodnji peleta. Kroz sve ove godine smo pokušavali i na razini udruženja, ministarstva i HŠ pronaći rješenje kako bismo poboljšali svoju situaciju. No, u tom trokutu – HŠ, postojeći ugovorni partneri i mi – jednostavno smo u situaciji da će netko biti zakinut, da se jednome mora uzeti da bi drugi dobio, jer je drvna masa na razini godine unaprijed definirana.

Tu je i krenula naša suradnja s Ekonomskim fakultetom u Rijeci oko mogućnosti kreiranja rješenja koje u tom trokutu neće nikoga zakinuti, a opet će poduprijeti i one koji su naknadno ušli na tržište raspodjele sirovine. Analizu smo počeli raditi prije godinu dana i Fakultet je ponudio nekoliko rješenja, jedno od kojih je “triple win” situacija, u kojoj nitko u tom trokutu nije zakinut. Poanta je da postoje rješenja, koja ponekad ni mi poslovnjaci ne vidimo jer smo zaokupljeni našim poslovima i ne vidimo šumu od stabla. Kada smo počeli razgovarati na strukovnim udruženjima, dobili smo pozitivnu reakciju i interes da možemo svi sjesti za isti stol i definirati realne okvire za novi model jer je sirovina ograničena.

Kako mogu svi biti zadovoljni, bez da se poveća količina sirovine?

Pitat ću vas znate li kako Kina podupire svoju drvnu industriju?

Kako?

Potiče uvoz. Ima, dakle, više modela. Ako definiramo da drvni sektor mora težiti finalizaciji, oni koji rade najvišu finalizaciju, kako u preradi pilanskih trupaca, tako i u preradi industrijskog drva, zašto ne poticati ih i na uvoz sirovine.

U EU to nije praksa?

Sve zemlje koriste neke potpore, neke više, neke manje, neke prikrivene. Stalno čujemo tezu da smo u EU i da sve mora biti otvoreno, no sve zemlje štite svoje resore, i to ne samo de minimis potporama. Uredba o umanjenom plaćanju naknade za OIE na razini EU je dopuštena, ta potpora nije nešto što se vidi u obliku novca, ali se implementira na način da od vašeg opskrbljivača na računu mjesečnom ne plaćate puni iznos. Ne dobijete novac na račun, ali ako ste potrošili 100 tisuća kilovata ne plaćate 10 tisuća eura, nego dvije tisuće. Razlika je ta potpora. Još je tu različitih opcija koje se mogu koristiti. Austrijanci daju jednu vrstu potpore kroz ugrađeni kubik drvne sirovine i gotovog proizvoda, primjerice, ugrađenog parketa. To će se u hodu sve definirati.

Nama je ključno obraniti zašto drvni sektor i dalje treba poduprijeti. To je ključno, a drugo je i vjerujem lakše pitanje na koji način će se to i provesti. Najjednostavnije je to provesti kroz jednu vrstu kompenzacijske mjere kao što je uvoz drvne sirovine, ali to ne mora biti jedina, ima niz drugih mjera koje se može inkorporirati. Ono što je ključno za model je da bude dinamičan, da se iz godinu u godinu nivelira s nekim postotkom, da tjera na ulaganje i unapređenje pokazatelja. Jer, ako konzumiraš potporu red je da je na jedan način vratiš, da daš nadogradnju. Postojeći model to nije dao, kako pokazuju podaci iz analize, ali iako nije napravljen iskorak to ne znači da sve treba ukinuti i da baš sve ne valja.

Sličan pristup koji spominjete vladao je i kada se radio aktualni model, utvrdilo se da će se iz godine u godinu poticati i povećavati količinu onima koji podižu stupanj finalizacije i vrijednost proizvoda. Podaci govore da i dalje u strukturi prevladava manje prerađeno drvo. Kako ponovno dati povjerenje?

Slažem se potpuno da primjena u praksi nije postigla ono što se očekivalo, ali ne znači da nužno treba sve ostaviti i pustiti tržištu. Prije nego se u to upusti valja se pitati i što je interes države, je li to samo profit od sirovine. Naša drvna industrija je mala, no ima 30 tisuća zaposlenih, to su poglavito ruralna, manje razvijena područja. Mi smo akvizirali jednu tvrtku u Udbini, koja je do prošle godine bilo potpomognuto područje, ali baš taj slučaj je praktičan primjer što jedna takva tvornica s 50-ak ljudi znači za takav kraj. Ona na sebe veže i niz obrtnika, kooperanata, ona razmišlja o svom razvoju, uvodi inovativna rješenja. Plaće u ovoj industriji u pravilu su niske, no naš je slučaj drugačiji, plaće su iznad državnog prosjeka.

Neki poduzetnici, koji nemaju pristup značajnijim količinama iz državnih šuma, kažu da ih je upravo ta činjenica natjerala na veću aktivnost, kvalitetnije upravljanje poslovanjem i da je ovaj model koji primjenjujemo loš, da je de facto sve koji su u njemu uspavao?

Ta opaska stoji, ali rekao bih i da je uska. Ako imate situaciju da ste aktivni na tržištu i snalazite se, te još imate poticaj od države, gdje bi vam bio kraj. Bili biste još veći. Možda najbolje da govorim kroz primjer naše tvrtke. Kroz ovaj model od našeg ulaska do sada došli smo do 25 posto drva od naših ukupnih potreba, a 75 posto nabavljamo na otvorenom tržištu. Dio nabavljamo od privatnika u Hrvatskoj, dio u Sloveniji, a dio uvozimo iz Austrije i Italije. Da smo imali 100 posto drvne sirovine osigurane putem ugovora s HŠ, povrat investicije bi bio u roku 5 godina, a ovako još traje.

Ne dijelite, dakle, mišljenje da bi tržište bilo rješenje za sve?

Mi smo nekad također gledali kao poduzetnici koje ste spomenuli, no shvatili smo da gledajući samo svoj primjer i problem teško možemo doći do njegova rješenja. Ali, veću šansu za to imamo pristupom traženja rješavanja sveobuhvatnog problema za drvnu industriju. Zato, valja gledati širu sliku, a ona je unaprjeđenje modela s dinamičnim pokazateljima koji se iz godine u godinu moraju potvrđivati kroz jasne parametre i jačina potpore na taj način nekada će biti nula, nekada 100, ovisno o tomu koliko se pokazatelji poboljšaju.

Još jednom kažem, o sektoru se svih ovih godina prilično negativno pisalo, što opravdano, što neopravdano. No, brojke govore jedno, a to je da drvni sektor treba poduprijeti. Drvni sektor je strateški resurs Hrvatske, čuva radna mjesta u ruralnim sredinama, generira multiplikativne učinke i doprinosi zelenoj tranziciji. Zato zagovaramo zadržavanje modela uz dinamične uvjete – potpore se vežu uz mjerljive pokazatelje rasta produktivnosti, ulaganja u tehnologiju, višu finalizaciju i bolje plaće.

Takav pristup nije privilegij, nego pravična investicija države u sektor koji uzvraća većom novostvorenom vrijednošću, izvozom i stabilnošću lokalnih zajednica. Predloženi “triple-win” okvir osigurava sigurnost postojećim partnerima, otvara vrata novim ulagačima i rasterećuje HŠ bez narušavanja ravnoteže. Ukratko – tražimo modernizirani, pravedan i rezultatski orijentiran model koji će iz godine u godinu dizati letvicu i naš sektor s njom.