Kad su svojedobno splitski sindikalisti na jednom od svojih prosvjeda zapalili 40 svijeća za isto toliko srednjodalmatinskih tvrtki koje su propale u posljednjih dvadesetak godina, bio je to gorak podsjetnik na propast jednoga od najvažnijih industrijskih i gospodarskih središta ne samo u Hrvatskoj, nego i u bivšoj Jugoslaviji. Dovoljno se ograničiti samo na Split pa dobiti popis tvrtki s kojima bi – bez pretjerivanja i megalomanije – štošta u cijeloj zemlji izgledalo drukčije. Uostalom: Dalma, Dalmacijaturist, Dalmastroj, Elektron, Jadranska pivovara, Jadrantekstil, Jadrantrans, Jugoplastika, Jugovinil, Končar, Melioracija, Mesopromet, Monter, Prehrana, Slobodna plovidba, Tehnogradnja, Union Dalmacija, Uzor…

Vražji otok
Popis se čak tu i ne završava, jer kad se na taj način i tom brzinom upropasti sama gospodarska supstanca jednoga grada i regije, i ugasi oko 40 tisuća radnih mjesta, ni "preživjelima" ne mogu cvasti ruže. A kad "baza" šepa, ni "nadgradnji" nije bolje, makar se znalo dogoditi i događa se da splitski sport ili kultura uspijevaju i kad se oko njih sve ruši. Ma koliko se teoretičari i analitičari trudili dokazati da Split drukčija sudbina nije ni mogla zadesiti, jer riječ je o "vražjem otoku" i "metropoli propale istočne Hrvatske" u kojoj su poduzetni duhovi osuđeni na propast, stvari su zapravo puno jednostavnije. Jednostavno, cijeli jedan grad, drugi po veličini u zemlji, besramno je opljačkan, praktički sve nabrojane tvrtke na tom su se popisu našle zbog pothvata zvanog hrvatska pretvorba i privatizacija. Suočile su se i sa smanjenim tržištem i s novim uvjetima poslovanja, no ključ propasti najčešće su bili tajkuni poput Miroslava Kutle ili Brune Orešara, kojima su do jučer uspješna poduzeća padala u ruke. A politika – nacionalna HDZ-ovska i lokalna nesposobna – toj su pljački držale, kako bi u Splitu kazali, "lupeške skale".

Lijep zalog za budućnost
Budimo pošteni, uz nestanak jedne grupacije brendova, došli su drugi. Današnji se Split od nekadašnjeg tranzitnog raskrižja pretvorio u turistički mamac za publiku u rasponu od cruiserskih prolaznika do mladih backpackera i turista, koji ljeti preplave svaku rupu u gradskoj jezgri. Relativno potiho, Split se pretvorio i u sveučilišni grad u kojem se obrazuje oko 25 tisuća studenata, što je lijep zalog za budućnost. Bude li taj kapital iskorišten kako valja, možda uspije nadomjestiti neki od brendova koji su nestali ili su blizu nestanka, a koje smo nasumice probrali za inventuru. 

Set, meč, propast

Uzorove šivaće strojeve neće nitko ni na dražbi

Nije Kutle bio jedini splitski pretvorbeni "komesar" u devedesetima, u jednom trenutku ozbiljnu konkurenciju predstavljao mu je Bruno Orešar. Teniski sparing partner Franje Tuđmana u Splitu se uhvatio proizvođača odjeće Uzora i tvrtke za građevinske instalacije Monter, i obje su danas sasvim propale, ovoj prvoj nitko neće ni šivaće strojeve da kupi na dražbi. Uzor je nekad šio sasvim pristojnu odjeću, prvi su tržištu ponudili i replike starih splitskih muških odijela, a Monter je bio pouzdani instalater, ali je nakon Orešarova dolaska počela sasvim "kutlolika" operacija: poduzeća su se dijelila na manja, imovina im se rasprodavala šakom i kapom, novac se prebacivao drugim tvrtkama iz Orešarova Potemkinova carstva, od Orbisa preko Jadrankamena do hotela u Novom Vinodolskom, a da nitko nikome nije vraćao dugove. Danas su sve te tvrtke neslavno propale, jedini koji još ima nekakve šanse za oporavak je Jadrankamen, a i to samo zbog toga što je stečaj otvoren prije nego što je izgubljena posljednja nada.

Škverske muke

Škverski primat najmnogoljudnije tvrtke preuzet će bolnica

U sam sumrak bivše Jugoslavije, s navoza splitskog brodogradilišta izlazili su brodovi poput feribota Amorella i Isabella, kojima je škver stjecao svjetsku slavu, čak i unatoč golemim gubicima. Iz Brodosplita je izlazilo šest-sedam brodova godišnje, knjige narudžbi su bile pune godinama unaprijed, osvajale su se nagrade, a paralelno se izmjenjivale uprave, ritmom izmjene političkih opcija na vlasti, sve do kreatora nove teorije i prakse rada nadzornih odbora Branka Vukelića i njegova opravdanja za pranje novca "pa ne mislite valjda da ćemo čitati baš svaki papir". Naravno, dogodilo se ono što se moralo dogoditi – u gradnji je jedan brod, u pripremi još jedan, i to je sve, tko zna dokad. Više od tisuću radnika je na čekanju, čeka se dolazak novog vlasnika koji će odlučiti koliko će ih biti prekobrojnih, pa će tako škverski primat najmnogoljudnije splitske tvrtke preuzeti – za ne vjerovati – bolnica. Što će biti s Brodosplitom, valjda zna Tomislav Debeljak iz DIV-a, ili se barem škverani to nadaju.

Propali Monter, Melioracija, Tehnogradnja, Konstruktor…

Megalomanija Žderića stajala glave , no i Orešar i lokalni uglednici dali svoj obol

Ne plaćaju nego upravljaju

Energetska igra se promijenila – a neki su već nekoliko poteza ispred

Nova valuta

Nova industrijska revolucija ne događa se u proizvodnji – nego u električnoj energiji

Monter, Melioracija, Tehnogradnja, Pomgrad, Konstruktor, Lavčević – Split je prije devedesetih bio jedna od prijestolnica građevinske industrije. Danas je od svih njih opstao jedino Lavčević, a i oni su se izvukli tek posljednjih godina pametnim odrađivanjem manjih projekata, bez megalomanije koja krasi, recimo, Željka Žderića. Monter je upropašten Orešarovim smečevima, Melioracija je – uz cijeli niz "uglednika" iz lokalne politike koji su se izmjenjivali u njezinoj upravi i nadzornom odboru kao i u drugim građevinskim poduzećima – likvidirana 2006. Nije im pomoglo ni to što je Željko Kerum nekad tamo vozio bager. Nestala je i Tehnogradnja, Pomgrad je u stečaju iako je bio jedno od najvećih imena za gradnju luka po Mediteranu, sirijska Latakija je dugo bila model za takve poslove. Danas su samo zahvaljujući propasti Konstruktora dobili posao na dovršenju zapadne obale splitske luke. O Žderićevu Konstruktoru ne treba ni trošiti riječi, ako ništa drugo, njihov gazda barem ima presudu za pretvorbeni mutež, makar i nepravomoćnu. Ostalima nitko ne zna gdje im je imovina, a još manje čijom zaslugom su nestali.

Medijska marginalizacija

Kome je do smijeha i čitanja?

Tamo negdje između dva rata u Splitu je izlazilo na desetke humorističkih i satiričnih časopisa, najpoznatiji je bio Duje Balavac. Poslije Drugog svjetskog rata naslijedio ga je podlistak Slobodne Dalmacije Pomet, u kojem su se okušala sva najvažnija imena dalmatinskog humora tog vremena. Negdje paralelno je sedamdesetih i osamdesetih izlazio polugerilski projekt karikaturista Tonča Keruma (ne, nisu u rodu) Berekin, a onda se pojavio Feral Tribune trija Ivančić-Lucić-Dežulović. Danas ne postoji ni jedan od njih, ali sigurno ne zato što je Split izgubio smisao za humor, jer inače ne bi bilo ni Ante Tomića, ni sjajnih predstava i knjiga Predraga Lucića i Borisa Dežulovića. Izgubio je nešto drugo – osjećaj da su mu humor i satira sastavni dio identiteta, a onda se to poklopilo i s medijskom marginalizacijom i marginalizacijom medija. Ugašena je, uostalom, Nedjeljna Dalmacija, Slobodna Dalmacija je sjedište dobila dvije općine dalje, sve je manje dopisništava nacionalnih medija, a već odavno nema ni značajnijeg književnog nakladnika.

'Biciklisti' pojeli trgovačke divove

Od Dalme i Jadransplita ostao hotelčić

Prije nego što su postojali Konzum, Kerum, Tommy, prije nego su se po periferiji pootvarali blještavi šoping centri, Split je imao Dalmu i Jadrantekstil. A onda je u Split stigao Miroslav Kutle sa svojom teorijom "biznis je kao vožnja bicikla, ako prestaneš vrtjeti pedale, padneš". Slijedom toga pokupio je po Splitu i okolici sve što je mogao, Slobodna Dalmacija bila je najzvučniji plijen, no najveći su svakako bile baš ove dvije trgovačke tvrtke koje su u srednjoj Dalmaciji držale većinu tržišta, s desecima samoposluživanja, više robnih kuća i ukupno oko pet tisuća zaposlenih. Osim malog hotela Dalmina u splitskom predgrađu Kopilica, danas praktički ne postoje ni jedna ni druga. Državna revizija utvrdila je nepravilnosti više nego ih je Elliott Ness uspio napakirati Al Caponeu. Kutle je dobio Dalmu, a tek tri godine kasnije utvrđen je temeljni kapital, pa je nesmetano prodavao imovinu za nikad plaćenu tvrtku, i tako "dignuo" 51,5 milijuna kuna. U svemu mu je  stražu držala Splitska banka, koja je šakom i kapom Kutli dijelila dionice svojih dužnika. Pa čak i kad to nisu bili – u temeljni kapital Jadrantekstila upisano je i 10 milijuna maraka kredita koji je već bio vraćen. A onda je počela uobičajena Kutlina rasprodaja nekretnina i u rekordnoj brzini, već 1996. Jadrantekstil je likvidiran. Kutle, naravno, nikad nije odgovarao za sudbinu onih 5000 radnika – ako spominjemo samo ove dvije tvrtke – i imovinu koju su desetljećima stvarali.

Posrnula sportska metropola

Načeti metropolitanskom koncentracijom novca, nikad se nisu posve oporavili

Još na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. splitski sportaši – bilo da su to rođenjem ili klupskom pripadnošću – sudjelovali su u svim medaljama koje je Hrvatska osvojila. Na prošloljetnim igrama u Londonu, najplodnijim otkad je hrvatskog olimpijskog sporta, knjiga je spala na Luciju Zaninović, dvojicu rukometaša i jednog vaterpolista. Drugdje bi se to smatralo velikim uspjehom, no ne i u Splitu, gradu koji u odnosu na broj stanovnika ima nositelja olimpijskih medalja kao malo koji na svijetu.Osim povremenih pojedinačnih bljeskova poput Blanke Vlašić ili sestara Zaninović, te dvojice-trojice jedriličara, splitski je sport upao u bunar u većini grana u kojima je suvereno gospodario. Krenimo od Hajduka, premda bi svaki pošteni torcidaš na njegovo uvrštenje u ovo društvo bijesno frknuo. Dvadeset godina Poljudom su se redali uglednici, sve sami stupovi hrvatskog društva, i sve što su postigli je nekoliko optužnica, dugovi na sve strane i razvaljena baština jednog velikog kluba. Hajduk danas diše na škrge, nad glavom im je i UEFA zbog starih dugova preplaćenim igračima. Pritom, kao dioničko društvo koje igra po drukčijim zakonima od udruge građane zvane Dinamo nalazi se u bizarnoj situaciji: nikad nije bio u većim teškoćama, a možda nikad zakonitije nije poslovao. Ipak, Hajduk ima u rukama fenomen koji ga čuva – odanu vojsku navijača, čija je moć kulminirala nečim što je u "običnoj" ekonomiji teško zamislivo. Natjerali su većinskog vlasnika da prihvati nadzorni odbor i predsjednika uprave koje su izabrale "mušterije", gledatelji. Ako ništa drugo, vodstvo kluba sada odgovara javnosti kojoj klub doista nešto znači, a ne politici.Naravno, nije Hajduk jedini, kao što nije ni najuspješniji – sjetimo se Jugoplastike, službeno najbolje amaterske košarkaške momčadi 20. stoljeća, potom tri vaterpolska kluba, teniskog fenomena s Firula koji je dao Pilića, Franulovića, Ivaniševića i Ančića, veslanja, plivanja… Načeti metropolitanskom koncentracijom novca i kupljene kvalitete u devedesetima, do danas se nisu oporavili, a pritom je propala i većina gospodarstva na koje su regionalnom pripadnošću bili upućeni kao na potencijalne sponzore. Pokušaj KK Split da se staroj slavi vrati reklamom za Pipi bankrotiranog Dalmacijavina, u usporedbi s vrećom bez dna kojom Emil Tedeschi financira Cedevitu, stoga zvuči doista samo kao romantičan inat. Što je najgore, kad današnje nabrojane uzdanice odu, nema na vidiku nikoga tko bi ih zamijenio.