Žlahtina, brend Vrbnika na Krku, jedna od prvih autohtonih vinskih sorti koja je većinom obrađena u gladnim fermentacijama i kontroliranim uvjetima, lagano i pitko vino koje se prodaje uglavnom unutar jedne sezone, vjerojatno je najvažnija stvar u tom kraju gdje je veliki broj proizvođača grožđa koji od toga ostvaruje pristojne redovite ili dopunske prihode.

Ova je sorta pokretač vrbničkog turizma, čak i sobe u hotelu nose naziv po njoj, a osigurava prosperitet lokalnoj zajednici i vrelo je brojnih investicija u širenje kapaciteta.

Stalno regrutiranje novih

Žlahtina i Vrbnik i danas su sinonimi, no u tu je simboliku utkano zajedništvo kroz niz generacija, a prepoznatljivi brend razlog je što sigurno ne postoji turist na potezu između Opatije i Senja koji, zna li nešto o vinu, neće barem jednom doći u Vrbnik.

S vinogradima na 80 hektara na vrbničkom polju koji su u privatnom vlasništvu zadrugara, kao najveći proizvođač grožđa i vina ove sorte prvu poziciju na našem tržištu drži Poljoprivredna zadruga Vrbnik. Drugu ima PZ Gospoja u vlasništvu obitelji Toljanić, a slijede vinarije Katunar Antuna Katunara, OPG Kuća vina Ivana Katunara te Vinarija Šipun Ivice Dobrinčića i Vinarija Nada Ivana Juranića.

Svi oni investiraju u ili završavaju nove vinske projekte, ili u diverzifikaciju proizvodnje kao Toljanići s netom otvorenom pršutanom, ili pripremaju ulaganje u novu vinariju kao enolog Dobrinčić. Iza PZ Vrbnik gotovo je 120 godina tradicije – osnovana je na poticaj pravnika dr. Dinka Vitezića, izaslanika Istarskog sabora i zastupnika u Bečkom parlamentu Hrvata od Istre i kvarnerskih otoka sve do Zadra, te čini okosnicu proizvodnje grožđa i vina od žlahtine na otoku Krku.

Prati je glas da je najuspješnija zadruga u proizvodnji vina u Hrvatskoj, a specifična je po velikom broju članova. Sad je u vlasništvu 129 zadrugara, no kako imaju mrežu kooperanata iz tih redova regrutiraju se novi zadrugari i iz godine u godinu zadruga raste.

Novi upravitelj PZ Vrbnik Denis Matanić navodi da su na zadnjoj skupštini, uoči berbe, primili dva nova člana. Zadrugari su vlasnici, čine skupštinu i biraju upravu te donose strateške odluke, objašnjava donedavni upravitelj Marinko Vladić.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Ova godina je, ističe, najbolja u desetljeću, a s dobrim brendom ostvaruje se dobar prihod od oko 20 milijuna kuna pa zadrugar za grožđe kroz dodanu vrijednost s proizvedenim vinom dobije oko 10 kuna po kg. Zadruga je provela i najznačajniju investiciju u svojoj povijesti. Kupili su prostor bivše tvornice netkanog tekstila Vrbenka, 13.000 m2 pored vinskog podruma i 5000 m2 hala.

Plan je djelomično ostvaren kroz proštenje kapaciteta vinarije jer je u prvoj fazi napravljen novi podrum s novom punionicom i pakirnicom. Otvara se mogućnost za ulaganja u razne sadržaje vezane uz sunce i more, ugostiteljstvo, ronilaštvo i hotelijerstvo.

“Prvi smo do mora, te bismo htjeli da se gosti zadrže kod nas”, navodi Matanić dodajući da su prvi ušli u svijet pjenušaca proizvedenih na morskom dnu pa u planovima svoje mjesto ima i brend Valomet, prvi pjenušac u svijetu koji sazrijeva na dubini između 27 i 30 metara, a cijena mu je 1420 kuna.

Turizam bez trgovine ne ide

Obiteljska vinarija Ivana Katunara izrasla je iz zajedničke tvrtke sa stricem Antunom, ali se prije 20-ak godina razdvojila.

Danas kao butik vinarija sa širokom ponudom artikala i značajnom prodajom na kućnom pragu, s više objekata na otoku, razvoj temelji na spajanju turističkog proizvoda s proizvodnjom vina. Prema Hrvoju Katunaru, Ivanovu sinu, to je budućnost malog hrvatskog vinarstva, jer turizam sam po sebi nema smisla ako nema funkciju trgovine u kojoj će se prodavati proizvodi koji se rade cijele godine.

“Za nas turizam ima i funkciju dućana kroz koji prodajemo naš rad godinu dana te ostvarujemo puni povrat, znači da kvalitetno prodajemo svoje sate i znanje – to je dodana vrijednost turizma”, zaključuje Katunar koji radi na Ekonomskom fakultetu u Rijeci te savjetuje i druge male sredine poput Vrbnika da moraju naći svoje mjesto na tržištu “tako da vrednuju svoju povijest, ulažu u ono u čemu su najbolji i kroz turizam osiguraju tržište za sve proizvode koje mogu raditi cijele godine”. To je, poručuje, održivo poslovanje.