Zagrebački Fakultet elektrotehnike i računarstva (FER) s tradicijom dugom 70 godina neupitna je perjanica hrvatske znanosti i tehnološkog razvoja. Zajednica je to od 4200 studenata, u koju svake godine ulazi novih 650, a ono što ih sve povezuje je glad za znanjem i napretkom.

U razgovoru s dekanom FER-a Vedranom Bilasom stječe se dojam o veličini i značaju te hrvatske “tvornice” znanstvenika koji mogu na tržištu komercijalizirati svoje projekte, ali on progovara i o slabim točkama i nužnim promjenama, jačem povezivanju znanosti s realnim sektorom i onome što kronično nedostaje Hrvatskoj za jači razvoj, a to je ambicioznost.

U pripremi je Nacionalni plan za razvoj industrije, koji u prvoj fazi predviđa 141 milijuna eura izdvajanja za istraživanja i razvoj, što uključuje i znanstvena istraživanja i povezivanje s poduzećima. Je li to dovoljno?

Statistika pokazuje da je razina istraživanja i razvoja u hrvatskim poduzećima niska. To je jedna od slabosti hrvatske industrije da se ne ulaže dovoljno u istraživanje i razvoj, a ja bih tu rekao još i da hrvatska industrija ne treba istraživanja i razvoj.

Kako to?

Ako hrvatska poduzeća zarađuju dovoljno za svoje vlasnike, bez istraživanja i razvoja – zašto bi se ona bavila istraživanjima i razvojem? Hoću reći da su to možda i poduzeća kojima možda i ne treba istraživanje i razvoj.

Ali na nečemu se moraju razvijati, dakle, kupuju, uvoze tuđa rješenja?

Možda se bave djelatnostima kojima ne stvaraju novo znanje da bi ga onda pretvarali u neki svoj proizvod. Vi možete, primjerice, proizvoditi generičke lijekove, investirate u novu tvornicu, kupili ste nove strojeve, koje je opet negdje netko izmislio i složio, kupili ste recepte, proizvodite generičke lijekove i prodajete ih u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. I od toga se može jako dobro živjeti. Zašto bi takvo poduzeće trebalo istraživanje i razvoj? Ali, imate i drugi slučaj, ako je posrijedi tvornica koja želi stvarati novi lijek, ona treba istraživanje i razvoj, jer bez njega ne može kreirati novi lijek. Mislim da je u Hrvatskoj malo poduzeća koja stvaraju nove proizvode u koje treba ulagati znanje koje dolazi iz istraživanja i razvoja. Tako da poticaji trebaju ići u smjeru da se stvaraju takva poduzeća, koja će onda tražiti stručnjake u Hrvatskoj i izvan Hrvatske i povezivati s fakultetima i znanošću.

Kakav treba biti mehanizam koji će to omogućiti, jer u pravilu sve dobre ideje i strategije uvijek zapnu na provedbi?

Rekao bih da nam nedostaje kultura dosljednosti. U Hrvatskoj se često kreiraju dokumenti koje se nakon toga više ne prati dovoljno. Ali, sada je puno važnija vizija kako će se transformirati hrvatsko gospodarstvo, a onda na tu viziju povezana strategija i akcijski plan. Kako će to hrvatsko gospodarstvo izgledati? Rado govorim o globalnim inovacijskim ciklusima. Prvi ciklus krenuo je s prvom industrijskom revolucijom, a do danas ih se dogodilo šest sa značajnim promjenama u tehnologiji, energetici, itd. Za svaki od njih su karakteristične neke industrije.

Prvi inovacijski ciklusi su trajali stotinjak godina, a današnji puno kraće, desetak godina. Danas najvažniji hrvatski tehnološki izvoznici, prije svega je to Končar, nastao je prije tri inovacijska ciklusa. Hrvatsku su mimoišli neki od tih ciklusa. Primjerice, četvrti inovacijski ciklus, koji je bio automobilska i svemirska, te avio industrija, čipovi, itd. Toga u Hrvatskoj nema, a to su industrije koje su od Drugog svjetskog rata stvarala znanje, nove proizvode, kreirala puno vrijednosti i mijenjale cijelu Europu, SAD, Japan, Koreju. Nama je bilo puno lakše u predzadnjem inovacijskom ciklusu kreirati neke poslovne prilike koje nisu toliko vezane uz infrastrukturu.

Automobilska, avionska, svemirska i industrija čipova vezane su uz infrastrukturu, a primjerice tvornica čipova košta nekoliko milijardi eura. Mi smo se onda fokusirali na neke teme koje su bile komunikacijske, softverske, gdje vam možda i nisu trebale investicije u infrastrukturu. Za proizvodnju softvera treba vam dobro računalo, brz internet. Hoću reći da Hrvatskoj nedostaje nekih industrija iz prethodnih inovacijskih ciklusa, baza poduzeća koja za svoje poslovanje i globalnu konkurentnost trebaju istraživanje i razvoj. Kod globalne konkurentnosti važno je, pak, da imate proizvod u koji se ugrađuje znanje i, drugo, da imate konkurente koji vas na to tjeraju. Ako to nemate, onda spavate. Prošle godine gledao sam strukturu hrvatskog izvoza, koliko je visoke tehnologije sadržano u hrvatskom izvozu.

I?

Hrvatski izvoz ima svega jednu trećinu visoke tehnologije u odnosu na prosjek EU. Naša najbolja poduzeća proizvode premalo visoke tehnologije koje onda konkuriraju van. Dakle, koliko god je bitno pomagati ili usmjeravati i poticati postojeća poduzeća u Hrvatskoj da otvaraju istraživačke i razvojne odjele i da imaju globalnu ambiciju, jednako je važno poticati investitore da u Hrvatskoj otvaraju nova poduzeća koja će biti vezana uz visoke tehnologije.

Gdje tu vidite neka od rastućih poduzeća kao što su Rimac, DOK-ING, Orqa…?

Ja tu govorim najprije o onima koji dolaze investirati u Hrvatsku, koji donose znanje i tehnologiju u Hrvatsku. Mi sad imamo investicije u Hrvatskoj koje, barem u ovom sektoru o kojemu mogu govoriti, nisu visokotehnološke. One jesu tehnološke, ali uglavnom nisu R&D orijentirane. One su repetitivne ili se u njima odvijaju usluge za nekog tko radi razvoj na nekom drugom mjestu. Poduzeća o kojima vi govorite su u kategoriji startupa, nekih novih poduzeća koja su po definiciji inovativna i imaju i globalnu ambiciju. Jer, pogotovo ako se orijentiraju na fondove rizičnog kapitala, ona ni nemaju izbora, ti investitori će ih usmjeriti na to da imaju globalnu ambiciju.

Tu se događaju promjene koje su za nas jako, jako važne. Pritom mislim i na fakultet, inovacijski eko-sustav u kojem mi funkcioniramo, ali i na cijelu Hrvatsku. Zaista smo dobili neka poduzeća koja su jako dobra. Gideon je, primjerice, relativno mali, ali lani je imao uspješan nastup na tržištu SAD, tamo radi 12 doktora znanosti, od toga osam koji su doktorirali kod nas, a dvojica osnivača doktorirala su na ovom fakultetu. To je primjer kako se stvorilo vrhunsko znanje, ti mladi ljudi pokrenuli su novo poduzeće kapitalom koji je stvoren iz prethodnih investicija i uz razvoj u Hrvatskoj kreću osvajati jedno nišno tržište SAD-a. To je fantastičan primjer, ali i vrlo rizičan i težak put, oni tek dolaze u fazu kada mogu ozbiljnije rasti. Sličan primjer je Visage, softverska kompanija u kojoj radi sedam doktora znanosti s FER-a, kao i investicije Tomislava Sabola, našeg alumnusa, čiji se Microblink sa svojim visokim znanjem etablira na američkom tržištu, a njegov Photomath je akvizirao Google.

Rimac je možda nešto drugačiji od njih, jer puno brže raste i s puno većim investicijama, ali tu baš vidimo da je velika potreba za znanjem koje se manifestiralo i potrebom za dovođenjem stručnjaka izvan Hrvatske, jer ih jednostavno nije bilo u Hrvatskoj. Ima tu i priča poput DOK-ING-a, koji je dobio veliku investiciju i sigurno će dobiti priliku za razvoj, ili Altproa, koji ima globalnu ambiciju. To je moj pogled – ambicija je jako važna, i to globalna ambicija, neka vrsta drskosti koja traži da morate nešto znati bolje i drugačije od onih s kojima se natječete. A ako ste na tržištu bez ozbiljnih konkurenata i potrebe inoviranja, s davanjem bespovratne potpore ništa se neće dogoditi.

No, važno je i kako se postavlja država?

Itekako. Kad pogledamo ulogu javnog novca i države, ona je po meni najznačajnija u ranoj fazi stvaranja znanja. Tamo gdje se puno riskira i treba puno vremena da bi se došlo do nekih rezultata. Imate čuvenu knjigu ekonomistice Mariane Mazzucato “Država poduzetnica”, u kojoj ona pokazuje dobar primjer SAD-a i njegovog javnog novca kao baze za nastanak globalnih kompanija iz Silicijske doline. Država je imala ambiciju koja se ticala razvoja svemirske ili vojne tehnologije, te je na relativno dugi rok, četiri-pet godina, ulagala ogromna sredstva da istraživački timovi dođu do otkrića i prvih rezultata potvrde koncepata, koje su onda američki poduzetnici mogli prepoznati kao nešto što bi potencijalno moglo donijeti vrijednost, otkupiti intelektualno vlasništvo od sveučilišta i krenuli ulagati u stvaranje konkretnih proizvoda. Najveća uloga države je, dakle, u tom prvom dijelu u kojem treba dati istraživačima priliku i vremena da mogu raditi na istraživanju. A tu je presudna i ambicija države.

Kakva ona treba biti?

Ako država ne kaže da će izdvojiti novac za ulaganje u istraživanje u kvantnim tehnologijama ili u nanotehnologiju ili nešto poput toga, ako to prepusti samo istraživačima, da se sami snalaze, oni će se usmjeriti difuzno, na različite načine će slijediti svoje osobne interese i tražiti neke izvore financiranja. To fokusiranje i usmjeravanje kroz javna sredstva je izuzetno važno i ponavljam – treba biti vrlo ambiciozan, željeti rješavati problem koji je globalan, koji je važan za cijelo čovječanstvo. Čini mi se da tu još imamo neke komplekse, sklonost stavu da to možda i nije za nas, da bolje baviti se nečim izglednijim. I propuštamo prilike. Prije više desetaka godina NASA je napravila ljestvicu oznaka razine tehnološke zrelosti TRL (Technology Readiness Level) od nula do devet. To im je služilo za komunikaciju unutar NASA-e i s njihovim partnerima iz istraživačko-poduzetničkog okruženja. Nula znači da znanstvenik zna da tu ima nešto, a devet znači uzeti to nešto s police. Zanimljivo je na toj ljestvici gledati gdje se koja razina tehnologije ostvaruje. Od nula do četiri je istraživanje u ranoj teorijskog fazi i testirano u laboratorijskim uvjetima, a od pet već potvrda u stvarnim uvjetima.

A to više ne rade sveučilišta, to preuzima industrija ili entitet koji se zove Research and Technology Organisation (RTO), koji povezuju akademska istraživanja s industrijom, a kakve u Hrvatskoj nemamo. No, tehnološki jake zemlje, čak i male poput Finske, imaju takve institute ili lance instituta. Mi nažalost nemamo medijatora, jer industrija nastupa kada se dođe do faze sedam ili osam, kada slijedi tehnološka priprema za proizvodnju. Treba napraviti i stroj za proizvodnju nečega. Programi kakve danas ima Ministarstvo gospodarstva kroz operativni program 2021.-2027., su tzv. IRI projekti (istraživanje, razvoj i inovacije), koji bi trebali služiti tome da poduzetnici koji nemaju svoje IRI kapacitete iskoriste akademske, pa da oni odrade jedan dio primarnog istraživanja i pokušaju dići na viši razred i pretvore u konkretan proizvod. To se onda zove industrijsko istraživanje ili eksperimentalni razvoj. Ono što je glavna tema suradnje znanosti i industrije je jezik i mjerenje vremena.

Što pritom mislite?

Ne jezik struke, jer inženjeri u tvornici i na akademiji se razumiju, govore istim terminima, ali inženjer u tvornici je u komunikaciji orijentiran na svoju prodaju, a ona na komunikaciju s kupcem. Potrebu kupca zadovoljava se u nekom realnom vremenu, a i kupci i nova tržišta mogu se brzo mijenjati, mora se brzo reagirati i prilagoditi se. A toga u akademiji nema. Tamo istraživači trebaju mira. Nema intelektualnog rada bez mira. A to znači nema rokova, nema trčanja i naglog skretanja. Jezik istraživača s akademije i jezik kupaca treba svesti na jezik koji oba razumiju i koji im je prihvatljiv, a to je najčešće jezik projekta. Potom dolazi vremenska baza, jednome treba nešto za tri mjeseca, a drugome za to treba pet godina. No, i tu ima odgovora, postoje načini suradnje akademije i industrije koje je momentalno.

Koji su to načini?

Tako da pokucate i tražite rješenje za problem. To se zove savjetovanje. Industrija je često razočarana da pokuca na vrata i dobije odgovor “mi to ne znamo”. A na sveučilištu će reći da ne znaju jer nisu znali da industrija ima taj problem. I tu se vraćam na važnost države. Kad država ulaže u primarna znanja i istraživanja, onda istraživača usmjerava u neke teme, a ovaj u industriji zna u koje teme je država investirala i zna da će moći dobiti rješenje. Tu je uloga tog Triple Helixa, povremenog nalaženja države, sveučilišta i industrije i razgovora o tim stvarima. Postoji i drugi način suradnje, kolaborativno istraživanje ili ugovorno istraživanje. Kolaborativno je kad nisu samo dva partnera, nego traže još nekoga, a ugovorno kad industrijski partner priđe akademskom partneru i sklope ugovor o suradnji na nečemu za što industrijski partner nema kapaciteta. Takav primjer je Orqa, koja projektira i radi letjelice koje su daljinski upravljane, a ako želi da bude autonomna, da samostalno poleti, obavi zadaću i vrati se, trebat će znanje iz autonomije, koje se stječe desetke godina. Mi na Fakultetu smo ulagali u to znanje i možemo ih prenositi Orqi.

Imamo takva ugovorna istraživanja, u kojima poduzeća jasno kažu što im treba i u kojem roku, a mi na Fakultetu to znamo. Za to treba imati i vremena, pa zapošljavamo suradnike na projektima, koji nisu naši stalni zaposlenici koje plaća Ministarstvo znanosti, nego ih mi zapošljavamo da pomognu profesorima raditi takve projekte za industriju. Jedan dio tih mladih ljudi su naši doktorski studenti ili postdoktorandi. Postdoktorandi su vjerojatno najkvalitetniji kadar koji možete imati, oni su relativno mladi, puni energije i puni znanja, mogu ga vrlo efektno i kvalitetno prenositi dalje. I za razliku od profesora koji među ostalim i dogovaraju odnose s industrijom, postdoktorandi se mogu fokusirati na konkretne projekte.

Koliko ih imate na FER-u?

Oko 70. Inače imamo između 650 i 720 zaposlenika, ovisno o fazama projekata, od toga 400 stalnih koje financira Ministarstvo znanosti, polovica su profesori i asistenti, a 250 do 300 su projektni suradnici koji rade na projektima koji su financirani izravno iz Bruxellesa ili Ministarstva gospodarstva, znanosti ili kroz industriju.

Koliko često se pojave tvrtke poput Orqe i traže pomoć?

U Hrvatskoj imate malo poduzeća koja to realno trebaju. Recimo da je to nekoliko desetaka poduzeća koji povremeno, na različite načine, trebaju pomoć. Mi imamo partnere s kojima radimo od pamtivijeka, primjerice s Končarom, s kojim svaki dan nešto radimo. Nešto slično imamo i s Ericsson Nikola Teslom, ali radimo u zadnje vrijeme sve više s vrlo malim poduzećima koja prepoznaju javna sredstva koja dobiju za potporu za takvu uslugu. To je nekad vaučer za savjetovanje od par tisuća eura do Proof of Concept (PoC) vaučera, koji može biti od desetak do sto tisuća eura, s kojim poduzeće dobije priliku uključiti akademskog partnera i kompenzira nedostatak svojih znanja i opreme za istraživanje. Da bi država spajala javnim sredstvima industriju i akademiju trebate imati poduzeća kojima to treba, koja imaju takvu poslovnu politiku i potrebe kupaca da bi povukla ta znanja.

Javljaju li se strane kompanije?

Radimo dosta sa stranim kompanijama. Iskreno očekujem da ćemo u bliskoj budućnosti raditi još i više. To je i jedna od ambicija Fakulteta, da taj ugled i reputaciju koju imamo unutar Hrvatske širimo dalje.

To su europske kompanije?

Da, ali radimo i izvan Europe. Jedan od mehanizama koji nam je značajno pomogao je program Obzor Europa. Hrvatska je tu prilično neuspješna i u prijavama i dobivanju sredstava, po mom zadnjem uvidu, manje od 300 hrvatskih entiteta je ikad sudjelovalo u programu Obzor, a to je jako malo. A zašto je nama to zanimljivo? Zato što u tim konzorcijima imate priliku upoznati najbolja europska sveučilišta i jako dobre, najbolje europske kompanije. I onda vidite kako oni rade i što rade. A kad se s njima upoznate i pokažete kao pouzdan, kvalitetan i vrijedan partner, onda vas oni uključuju i u modele izravnog financiranja ugovornog istraživanja ili konzaltinga izvan takvih programa. Tako smo mi došli kroz prve FP projekte koji su se u Hrvatskoj ikada ugovorili u kontakte s najboljim europskim institutima koji se bave čipovima, tipa IMEC u Belgiji, pa s proizvođačima tipa Boscha, Texas Instrumentsa ili Austrian Microsystems. Oko Fakulteta i danas funkcionira oko 20 i 30 stručnjaka za projektiranje i dizajniranje čipova, a nemate u Hrvatskoj poduzeća koje se bavi tim poslom.

Dakle, izvozite znanje?

Da. Nemam predrasude oko mobilnosti. Mladi ljudi trebaju odlaziti, usavršavati se, tražiti prilike za sebe, no pitanje je koliko imamo dolazne mobilnosti, koliko nama dolazi stručnjaka, studenata i istraživača. No, u suradnji s ovim kompanijama, osobito europskim, zauzimamo stav i motiviramo ih da one otvaraju urede u Hrvatskoj. Mi se na Fakultetu trudimo da mladi ljudi ostanu u našem ekosustavu. U tome pomažu i poduzeća koje osnivaju naših istraživači.

Koliko ima takvih poduzeća?

U zadnjih deset godina osnovano ih je 30-ak, a ona onda licenciraju intelektualno vlasništvo koje je stvoreno na FER-u kroz neki istraživački projekt. Postoji pravilnik o upravljanju intelektualnim vlasništvom, procedura za licenciranje i onda, to su obično naših postdoktorandi, uzmu licencna prava i plaćaju Fakultetu određenu naknadu za komercijalizaciju. Nama je bitno da u tim poduzećima ostaju raditi postdoktorandi, uz sebe vežu nove mlade ljude i projekte iz kojih osiguravaju plaće, a u pravilu takve projekte opet rade u suradnji s FER-om. Time dobivamo grozd koji raste, ta poduzeća su intenzivna u znanju i to nam odgovara iz perspektive stvaranja i primjene visoke tehnologije.

Tko je zasad najuspješniji među njima?

Pa, mogao bih izdvojiti Romb Technologies, koji razvija rješenja za autonomne viličare za logistiku. Ima nekoliko poduzeća koja su se specijalizirala za primjenu dronova, letjelica za ispitivanje i praćenje kritične infrastrukture. Jedna od zadnjih priča je startup koji je razvio primjenu malih letjelica u inventurama velikih skladišta, gdje automatizacijom letjelica prolazi kroz skladište i popisuje.

Je li primjetno povećanje komercijalizacije projekata s FER-a?

Svakako je primjetan trend većeg interesa za zaštitu intelektualnog vlasništva, što onda upućuje i na to da su očekivanja od komercijalizacije veći. Komercijalizaciju se može napraviti na tri načina – kroz savjetovanja, a tu uslugu industriji naplatite. Drugi način je prijenos intelektualnog vlasništva u postojeće poduzeće, kao paket. Radili smo to s Končarem, Rimcem, Orqom, Gideonom…, a treći i najteži vid komercijalizacije je osnivanje novog poduzeća, što osnivaju naši znanstvenici.

Obično se kaže da znanstvenici nisu poduzetni?

To je istina i veliki je rizik neuspjeha takvih poduzeća. Možda je istraživačima najteže promijeniti način razmišljanja, jer kad vas iz industrije netko dolazi pitati za savjet, vi i dalje ne razmišljate o potrebi kupaca. Dobijete problem koji ćete riješiti. U trenutku kad se odlučite pokrenuti poduzeće, više ne razmišljate o tehničkom dijelu, nego o kupcu, a tu se inženjeri često ne znaju naći. Problem u zajednicama poput naše je da imate spušten horizont, ne vidite dovoljno daleko. Visage, Gideon, Orqa, oni imaju globalnu perspektivu. Ne natječu se sa samima sobom, kvartom, gradom, već s najboljima na svijetu.

Njihov pogled je globalan, toga u Hrvatskoj jako nedostaje, da imate globalnu ambiciju, uvjerenje da to možete. Imamo takvih primjera, ali generalno to nedostaje da bi bile generator nove hrvatske industrije. Zadnjih mjeseci su hit investicije u startupe u kvantnu tehnologiju. U Hrvatskoj nema niti jedan, u Sloveniji je jedan. Francuska buja, Finska ima doista dinamičnu scenu, a u Hrvatskoj se ne događa ništa. Bez da javni novac stane iza vizije Hrvatske kao zemlje kvantne tehnologije, usmjeri istraživače, stvori strukturu i poveže ih s mrežom iz inozemstva, mi nećemo kreirati taj biznis. Iluzija je da će netko doći iz inozemstva dok mi nemamo ništa od kvantne tehnologije. Nacionalni plan razvoja industrije mora biti usko vezan sa znanstvenim politikama.

Prepoznajete li natruhe toga u Nacionalnom planu?

Mislim da ima elemenata koje su vezane uz to kroz sandboxove za razvoj novih tehnologija, povezivanje sveučilišta i poduzeća, ali ne prepoznajem koordinaciju sa znanstvenim istraživanjima i javnim ulaganjima u znanost u narednom razdoblju. Ako mi ne stvaramo znanje, od kud će ono doći? Opet ćemo kupovati ljude i opremu.

Koči li jači razvoj i nepovjerenje Hrvata prema velikim projektima, recimo prema Rimcu još uvijek postoji velika podijeljenost u javnosti, propitkuje se stalno je li on blefer ili ozbiljan poduzetnik?

Mislim da to nije čudno i neočekivano, a javnost ima, kada su u pitanju javna sredstva, pravo za takva propitkivanja. S druge strane, rijetko se postavlja pitanja o opravdanosti potpora u poljoprivredi. Rizične javne investicije u nove tehnologije po meni su generalno dobra stvar, na tim primjerima treba učiti. Poduzetnici su posebni, no ne nužno i najbolji za razvoj i razumijevanje društva. Gledano iz akademske perspektive, nama je jako važno da naši studenti razumiju društvene izazove i da je ono što radimo namijenjeno rješavanju tih izazova, da radimo za zajednicu, za čovjeka. U Hrvatskoj je većina većih privatnih investicija zadnjih desetljeća bila usmjerena u nekretnine i vrste poslova koje su na neki način interferirale s lokalnom zajednicom. Osobno, imam pozitivan stav prema tome da se zajednice zalažu za svoju dobrobit i propitkuje ulaganja.

Kako onda vidite slučaj podatkovnog centra Pantheon u Topuskom?

Nisam energetičar, niti stručnjak za data centre, ali je po meni ključno pitanje koju korist takav projekt donosi. Razlozi investitora da se usmjerava na Hrvatsku su jasni, a Hrvatska, pak, ima velike potrebe za popravljanjem prijenosnog i distribucijskog sustava električne energije i takva investicija bi dobro došla. Rekao bih da je i dobro imati malo skepse i postavljati logična pitanja, a po meni je ključno pitanje korist da se takva investicija dogodi.

Kakva je pozicija FER-a u tom projektu?

To nisu istraživačko-razvojni projekti, više podrazumijeva savjetovanje oko nekih detalja. Neki naši stručnjaci jesu sudjelovali u studijama pripreme elektroenergetskog sustava za data centre, no za nas su puno interesantniji projekti istraživanja i razvoja, koji možda nisu investicijski tako veliki, ali donose vrijednost. Bili bi korisni i za samu privlačnost studijskih programa, a trenutačno nismo dovoljno atraktivni niti studentima, niti istraživačima izvan Hrvatske. Članstvo u EU jest značajno poboljšalo percepciju i pristup europskim fondovima i projektima, no to mora uključiti i mobilnost talenata i u Hrvatsku, ne samo iz Hrvatske.

Koliko je intenzivan razvoj Kine motiv za europski i razvoj Hrvatske?

Malo. Mi kažemo da EU nije dovoljno ambiciozna, uljuljkala se, nemamo više dovoljno velikih kompanija, R&D-a, no, što želimo biti? Mi sami nemamo ambicija. Ja ne osjećam da imamo ambiciju biti tehnološki snažni u nečemu i doprinositi EU da budemo konkurenti Kini. Mi smo, recimo, u dosta toga dobri, u energetici, u proizvodnji transformatora, ali generalno nedostaje nam ambicija kao što je imamo u nogometu, da želimo biti među tri prve reprezentacije na svjetskom prvenstvu. A zašto ne, mi se možemo natjecati s bilo kim. To je za nogomet postalo i opće prihvatljivo, ali to su grupe pojedinaca koje se profesionalno razvijaju kroz nogometne sustave, tu i u inozemstvu, imaju pojedinca koji ih okupi i postavlja im cilj. Nešto tog tipa nama treba. Velika stvar kroz europske programe tipa Obzor je da mladi ljudi procjenjuju sebe i uspoređuju se, time nestaju kompleksi. Rezultat toga je i osnivanje prvog teaming projekta u okviru Obzora, kroz koji smo osnovali i novo trgovačko društvo kao Centar izvrsnosti za podvodnu robotiku i tehnologije.

To je MARBLE, je li on zaživio?

MARBLE sad već ima projekte i ulaganja u infrastrukturu u Šibeniku, Rijeci i u Zagrebu. Ima globalne ambicije i biti među najboljima u svijetu, a do kraja financiranja prvog ciklusa u narednih šest godina imat će više od 50 ljudi. Većina će doći i već sada dolazi izvan Hrvatske, jer prepoznaju u tome ozbiljnu ambiciju. Sad smo dobili kolegu iz Indije, iz Irana, Portugala, Izraela… Izvrsna znanost i visoka tehnologija su nerazdvojive, a stvaranje poduzetništva iz toga je nadogradnja. Hrvatska doista ima dosta prostora za napredak. Hrvatska je inače vrlo neuspješna s teaming projektima, MARBLE je prvi i jedini takav, nakon njega nijedan nije odobren, a bila su dva natječaja, što pokazuje da u Hrvatskoj treba drugačije raditi. Europska komisija postavlja dva uvjeta za financiranje takvih projekata – održivost financiranja i autonomija. Nama treba još takvih priča, mi na Fakultetu imamo još potencijala za to. Ove godine slavimo 70. godišnjicu Fakulteta pod sloganom “70 godina pomicanja granica”. U zadnje dvije godine imali smo četiri-pet inicijativa koje su se prvi put događale u Hrvatskoj.

O kakvim inicijativama je riječ?

Prije dvije godine smo uz dosta potpore iz politike dali inicijativu za pokretanje Centra za poluvodiče i bili smo prvi u EU koji su to inicirali. Prijavili smo se kao nacionalni konzorcij i dobili europsko financiranje, ali čekamo još potpis nacionalnog ugovora.

Kažete da nedostaje vizije državi kako vidi budućnost. Što je dugoročna vizija FER-a?

Mi smo prije dvije godine korigirali našu misiju – od vodeće hrvatske postati prepoznatljiva europska visokoobrazovna institucija. Tu vidim prije svega iskorake u izvrsnoj znanosti i želimo pojačati broj međunarodnih studenata i istraživača. Ovog trenutka imamo 65 međunarodnih partnera, ali želimo više industrijskih partnera koji vide našu kvalitetu. Uvjeren sam da Hrvatska mora stvarati više znanja i pretvarati ga u više vrijednosti, jer silna ulaganja koja smo imali priliku provesti kroz infrastrukturnu prilagodbu Hrvatske i konvergenciju EU sad se trebaju stavljati u funkciju IA (Innovation Action), da ovaj prosjek i primanja i kupovna moć zaista skoči. Ne vidim drugog načina osim da se stvaranjem i primjenom novog znanja stvaraju više vrijednosti i imati globalni pogled i ambiciju, da bi se digli iz prosječnosti.