Izgradnja pristupačnih stanova i obnova brojnih velikih sportskih objekata ovih su dana u centru domaćeg građevinskog sektora. No, uz rast cijena građevinskog materijala, nedostatak radne snage i dugotrajne administrativne procese, jasno je da su za uspješnu realizaciju ključni sinergija struke, inovacija i javnih politika.

Mirjana Čagalj, potpredsjednica Hrvatske gospodarske komore (HGK) za graditeljstvo i promet i savjetnica predsjednika za sportsku infrastrukturu Hrvatskog olimpijskog odbora u razgovoru je iznijela na koje se europske primjere trebamo ugledati, koliko se ulaže u sportsku infrastrukturu i kako sniziti cijenu građevinskog materijala.

Koliko su cijene gradnje i dostupnost zemljišta danas prepreka za rješavanje stambenog pitanja?       
Cijene gradnje i dostupnost zemljišta u Hrvatskoj, posebno u urbanim centrima poput Zagreba, Splita i Rijeke, značajne su prepreke na putu rješavanja stambenog pitanja. No, ima i primjera kako se ovim izazovima može kreativno i efikasno suprotstaviti. Kopenhagen je uspješno spojio urbanu ekspanziju s ekološkom održivošću. Barcelona je revitalizirala svoje industrijske zone, koje su pretvorene u živopisne stambene i komercijalne prostore. München je razvio ‘pametne’ kvartove, gdje se tehnologija koristi za poboljšanje energetske efikasnosti i smanjenje troškova života.

U Hrvatskoj su također faktor dugotrajni procesi dobivanja građevinskih dozvola, kao i visoke cijene materijala. Potencijalno rješenje je uvođenje olakšica za građevinske projekte koji uključuju zelene tehnologije ili kreiranje posebnih zona u gradovima gdje bi se poticala izgradnja pristupačnih stanova. Ključ je sveobuhvatni pristup – ulaganje u infrastrukturu, razvoj subvencioniranih stambenih programa, ali i hrabre urbanističke inovacije koje su već dokazale svoju vrijednost diljem svijeta. S dobrim omjerom globalne inspiracije i lokalne inicijative ima nade za transformaciju stambenog krajolika u Hrvatskoj.

Kakvo je stanje sportske infrastrukture u Hrvatskoj i gdje su najveći problemi?
Trenutno stanje kombinacija je značajnih ulaganja i izazova. Država posljednjih godina povećava sredstva za ove potrebe. Tako je u veljači ove godine uručila 150 ugovora za sufinanciranje izgradnje, obnove i opremanja sportskih objekata, vrijednih više od 20 milijuna eura. Ugovori obuhvaćaju projekte u 113 gradova i općina. To uključuje obnovu i izgradnju sportskih dvorana, atletskih staza te nogometnih i teniskih terena.

Za sljedeće dvije godine planirano je više od 100 milijuna eura ulaganja u sportsku infrastrukturu. Važno je reći da to nisu samo fizički projekti, to su ulaganja u ljude, zajednice i dugoročnu održivost. Kad gradite stadion, igralište ili sportsku dvoranu, ne ulažete samo u sport. Ulažete u zdravlje, obrazovanje, turizam i lokalni razvoj.

Pogledajmo primjer Zagreba, obnova stadiona Maksimir uz paralelnu modernizaciju Kranjčevićeve ne donosi samo uvjete dostojne vrhunskog sporta, već i priliku za novu urbanu regeneraciju. To znači nove prometnice, zelene površine, sadržaje za građane. U Splitu obnova Poljuda vrijedna 25 milijuna eura ne znači samo sigurniji i moderniji stadion, već i novi život jedne od najprepoznatljivijih građevina hrvatskog sporta, koja privlači navijače i turiste.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Kada govorimo o izazovima izgradnje sportskih objekata, to su oni koji se tiču izgradnje općenito. Od 2020. imamo snažan rast cijena građevinskog materijala, zemljišta i izvođenja, kod pojedinih materijala i usluga te cijena gradnje čak i do 70 posto. U Hrvatskoj su ti trendovi izraženiji u odnosu na Europu, djelomično i zbog rasta cijena energenata i pozitivnog trenda rasta plaća u građevinskom sektoru.

U tom procesu kvaliteta izvođenja ovisi o sinergiji između kvalitetnog projektiranja, stručnog izvođenja, učinkovitog nadzora i transparentnog postupka javne nabave. Niska cijena nadzora i loša kontrola radova na gradilištu mogu dovesti do ozbiljnih problema – od korištenja nekvalitetnih materijala i odstupanja od projekta do ugrožavanja sigurnosti. Riskiramo naknadne popravke, kašnjenja, pravne probleme i ugrozu ljudskih života.

Koliko je učestala pojava nesreća na gradilištima zbog loše pripreme projekta i slabe kontrole?       
Radovi na gradilištu već se godinama ubrajaju među najrizičnije djelatnosti. Po broju smrtnih slučajeva i težih ozljeda na radu građevinarstvo prednjači pred ostalim djelatnostima. Pojava nesreća na gradilištima u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, često je povezana s lošom pripremom projekata, slabom kontrolom sigurnosti na radnom mjestu, a nerijetko je u pitanju i loš nadzor te nepoštivanje zakonske regulative.

U praksi to znači da tvrtka može dobiti kaznu zbog nepridržavanja osnovnih mjera zaštite na radu. Trošak od nekoliko desetaka tisuća eura može ugroziti financijsku stabilnost, uz već postojeće usporavanje posla i cijelog tima zbog nedostatka radnika. Zanemarivanje sigurnosti nikome se ne isplati. Kad je u pitanju zaštita na radu, ulaganje u sigurnost nije trošak, već pametna investicija u budućnost tvrtke. Zaštitna sredstva moraju biti kvalitetna te je iznimno važno ulaganje u edukaciju svih na gradilištu, ali i u kontrolu.

Smatrate li neki projekt posebno problematičan po ovom pitanju?
Nekoliko faktora može ukazivati na projekte koji bi mogli biti skloniji nesrećama zbog loše pripreme, nedostatka nadzora ili drugih problema. To su na primjer veliki infrastrukturni projekti koji zahtijevaju složene i opasne radove poput rada s teškom mehanizacijom, blizu prometnih zona i slično.

Građevinski projekti u urbanim sredinama su problematični, kao i projekti koji zahtijevaju rad na visinama na visokim stambenim i poslovnim objektima. Jedan od najopasnijih poslova u građevinarstvu je postavljanje ili skidanje skele. Isto tako, rad na visini zahtjeva i posebna pravila zaštite i sigurnosti za radnike.

Kako uvoz jeftinih građevinskih materijala i radne snage iz trećih zemalja utječu na hrvatsko tržište?      
Ovi faktori mijenjaju dinamiku hrvatskog građevinskog sektora. S jedne strane, to omogućava bržu realizaciju projekata i smanjenje troškova za investitore. S druge, otvara niz izazova – od kvalitete gradnje, preko sigurnosti, do položaja domaće radne snage. Danas svaki treći radnik na gradilištima u Hrvatskoj dolazi iz inozemstva.

Za rad u građevinarstvu izdano je čak 75 tisuća radnih dozvola. Brojka pokazuje koliko se tržište promijenilo, ali i koliko su nužne jasne politike integracije i edukacije. Nažalost, sve se češće susrećemo sa situacijama kada strani radnici nisu adekvatno osposobljeni – ni strukovno ni u kontekstu zaštite na radu. U složenim uvjetima gradilišta to može biti opasno, ne samo za njih, već i za sve uključene u proces.

Najveća prepreka često je jezik, koji otežava provedbu osnovne edukacije i prenošenje sigurnosnih uputa. Upravo zato integracijski program Welcome to Croatia, koji HGK provodi s partnerima, igra važnu ulogu. Cilj mu je olakšati stranim radnicima početak rada u Hrvatskoj, od učenja jezika do upoznavanja radnih prava i obveza. Kroz edukacije stječu osnovne komunikacijske, pravne i stručne vještine što je preduvjet za sigurnije gradilište i kvalitetniji rad.

Kako se domaći građevinski sektor može zaštititi od nelojalne konkurencije iz trećih zemalja?   
Najbolja zaštita je kada pravila igre vrijede za sve, jednako i bez iznimki. EU strogo uređuje javnu nabavu kako bi osigurala transparentnost i fer konkurenciju, štiteći time radnike i potičući ulaganja. Stroga pravila stvaraju otvoreno tržište koje je ključ za rast radnih mjesta i investicija. No, izazovi ostaju.

Posebno je to slučaj s tvrtkama iz zemalja izvan EU, koje nemaju potpisan trgovinski sporazum s EU i koje su često potpomognute subvencijama ili blažim regulatornim okvirom. Predlažemo jačanje zakonskih okvira tako da se Pravilnikom o dokumentaciji o nabavi te ponudi u postupcima javne nabave javnim naručiteljima omogući ograničenje sudjelovanja tvrtki iz zemalja s kojima nemamo sporazum o javnoj nabavi.

Isto tako da se omogući da se za nadmetanje jasno propišu kriteriji bodovanja ponuda u odnosu na ponude tvrtki iz EU. Ti kriteriji trebaju kvantificirati utjecaj direktnih ili indirektnih subvencija i reciprociteta u pristupu tržištu javne nabave te se trebaju iskazati kroz korektivni faktor. Cilj nije zatvaranje vrata, već otvaranje mogućnosti pod jednakim uvjetima za sve. Time štitimo domaće interese i potičemo kvalitetnu konkurenciju.

Kako osigurati dugoročnu održivost i isplativost novih sportskih objekata?
Dugoročna održivost i isplativost sportskih objekata postižu se kroz pažljivo planiranje, uključivanje zajednice, raznovrsnu namjenu i pametno upravljanje. Ključno je već u fazi projektiranja napraviti detaljnu analizu troškova i koristi, s jasnim financijskim planom koji uključuje više izvora financiranja, od javnog i privatnog sektora do potencijalnih donacija i fondova. Novi sportski objekti ne bi smjeli služiti isključivo za sportska natjecanja. To je jedan od glavnih preduvjeta isplativosti. Objekti se moraju koristiti svakodnevno, za treninge, škole, rekreaciju građana, ali i za koncerte, konferencije, sajmove ili druge kulturne događaje.

Što je veća iskoristivost kroz različite sadržaje, to je veća šansa za dugoročnu održivost. Kada gledamo poslovni model sportskih objekata na ovaj način, onda je jasno da je sportska infrastruktura ulaganje u cjelokupnu zajednicu. Primjeri održive infrastrukture u sportu su Johan Cruyff Arena u Amsterdamu i Allianz Arena u Münchenu. Prihodi dolaze iz prodaje karata, zakupa loža, organizacije evenata, ugostiteljskih usluga, konferencijskih dvorana, suvenirnica i sl. Arene od samog početka trebaju poslovati na tržišnim osnovama.

Koji su glavni izazovi u realizaciji projekata sportskih objekata? Kako im se kreću cijene i ima li problema s financiranjem?
Kako bi se sportska infrastruktura razvijala pametno i održivo, potrebno je krenuti s jasnim, sveobuhvatnim planom koji uzima u obzir stvarne potrebe građana, demografske trendove i suvremene standarde. Ključno je temeljiti ih na ozbiljnoj analizi dugoročnih potreba i lokalnih mogućnosti.

U financiranju sportske infrastrukture u Hrvatskoj ključnu ulogu i dalje imaju lokalne samouprave, uz određenu potporu državnog proračuna. Uključivanje privatnog kapitala još je uvijek rijetko, prije svega zbog dugog i neizvjesnog povrata ulaganja, osobito kada je riječ o objektima s ograničenim prihodovnim potencijalom. Iznimka je Osijek, gdje je izgradnja stadiona Opus Arena pokazala kako se može ostvariti sinergija sportskih ambicija i značajnog privatnog ulaganja.

S rastom cijena izgradnje, građevinskog materijala i radne snage, troškovi izgradnje sportskih objekata znatno su porasli posljednjih godina. To potvrđuju i najavljeni troškovi novog stadiona Maksimir, procijenjenog na 175 milijuna eura, ili ulaganja u Poljud, gdje je procjena sanacije 25 milijuna eura. Veliki su i troškovi održavanja. Treba spomenuti i proceduralne prepreke: javne nabave, žalbene postupke, nedostatak građevinske operative u nekim dijelovima zemlje te manjak stručnjaka za razvoj i upravljanje takvim projektima.