C.I.O.S. d.o.o. upravljačko je društvo C.I.O.S. grupe, osnovano 1991. godine, sa sjedištem u Zagrebu. C.I.O.S. grupa u većinskom je vlasništvu njemačke Scholz grupe osnovane davne 1872. godine, jedne od top pet svjetskih korporacija u području recikliranja i obrade čeličnog i metalnog otpada, koja godišnje obradi gotovo 8 milijuna tona otpada. U posljednjih dvadeset i pet godina poslovanja C.I.O.S. grupa je prerasla u vodeću grupaciju u regiji za sakupljanje i recikliranje otpada s pretežito metalnom komponentom, a proširili su poslovanje i na ostale otpadne materijale. S članicom Uprave C.I.O.S. grupe, Ivom Pripuz Špekuljuk, razgovarali smo o problemima sustava gospodarenja otpadom u Hrvatskoj, implementiranju ciljeva cirkularne ekonomije te MBO tehnologiji kao rješenju za prijelazno razdoblje.

Iako je Plan gospodarenja otpadom donesen već 2007., u Hrvatskoj se još uvijek većina komunalnog otpada odvozi direktno na odlagališta, bez ikakve obrade. Uzmemo li u obzir činjenicu da novi europski Paket o kružnom gospodarstvu propisuje još viši stupanj recikliranosti, ovaj problem postaje još i veći. Koji su glavni razlozi da se u Hrvatskoj ne obrađuje više komunalnog otpada i hoće li novi smjer u sustavu gospodarenja otpada najavljen iz Ministarstva zaštite okoliša i prirode riješiti taj problem?
Ako ćemo se osvrnuti na razloge, ima ih nekoliko, svi su podjednako važni i nemoguće je sažeto odgovoriti jer je to svakako jedna kompleksna situacija. Jedan od prvih razloga je svakako bilo nedovoljno razumijevanje, nejasni ciljevi, a time i nedovoljno ulaganje u taj segment otpada. Odnosno, ulaganja je bilo, ali su se ona većim dijelom odnosila na sanaciju odlagališta, i onih službenih, ali i divljih, a ostatak sredstava se namijenio za izgradnju Centara za gospodarenje otpadom (CGO). Za sada postoji preko 300 različitih akata koji su više-manje usklađeni, ali potrebna je bolja njihova provedba. Recimo, iako zakon nalaže obradu prije odlaganja, još uvijek je većina odlagališta otvorena prema zaprimanju tako neobrađenog otpada, a cijena odlaganja otpada za komunalna društva puno je niža nego cijena obrade istog. To je jedan od bitnih razloga nepoštivanja zadanih odredbi iz zakona. Istovremeno, apsurdno je da su najveća ulaganja prethodnih godina napravljena upravo u sanaciju odlagališta komunalnog otpada gdje ih je od nekih 312 službenih ostalo 148 aktivnih u 2014., a predviđeno je saniranje preko 1000 lokacija divljih neslužbenih odlagališta od njih ukupno 3000!. Stoga smo uvjereni da su prva i prava ulaganja trebala biti usmjerena na postavljanje jasnih dugoročnih ciljeva, pa edukaciju građanstva te poticanje na selektivno prikupljanje otpada čime bi se automatski smanjila količina otpada koja završava na odlagalištima. Time bi se smanjila i potreba za ogromnim sredstvima utrošenim za sanacije i njihova zatvaranja, a u čijem slučaju se do sada otpad samo prebacivao s jednog na drugo odlagalište, a ta sada gomilaju neobrađeni otpad bez obzira što im se broj smanjio. Također, posljednji podaci Agencije za zaštitu okoliša, a to su oni iz 2014. godine, ukazuju kako su 142 odlagališta prijavila količine zaprimljenog otpada, te je ukupna količina otpada po svim prijavama bila oko 1620 tisuća tona. U odnosu na takvu količinu, jedan od razloga zbog kojeg ne dolazi do promjene je strah šire javnosti da bi se predavanjem tih količina na obradu značajno digla cijena odvoza, a čega se boje i komunalne tvrtke budući da su one vezane dugoročnim ugovorima i koncesijama s jedinicama lokalne samouprave, pa bi oni bili ti koji bi snosili teret podizanja cijene. I to bi svakako bilo tako u slučaju da sustav dalje ne razvijamo i ne mijenjamo, nego ostajemo pri postojećem. Ali, ako pričamo o selektivnom prikupljanju, tada se situacija značajno mijenja. U sustavu u kojem bi se na obradu slao samo miješani komunalni otpad, dakle onaj nastao nakon izdvajanja korisnog otpada kao na primjer bio otpad, ambalažni otpad, metal, EE otpad, drvo i drugi, cijena se zapravo ne bi uvelike promijenila jer bi vam od sadašnjih količina koje se odlažu, ostalo manje od 40% za obradu i naplatu; sukladno novom zakonu. Zato smatramo da je strah jedinica lokalnih samouprava i javnosti neopravdan. Jedini preduvjet je usmjeriti sredstva u investicije za selektivno prikupljanje kao što su dodatne kante, kontejneri i kamioni ili pak uvesti drugačije rute prikupljanja otpada kako ne bi sve opet završilo na istom odlagalištu izmiješano. Postoji zaista mnogo načina na koje se taj sustav može urediti, ali je svakako nužno da se napokon postave jasni ciljevi te da se krene s prilagodbom sustava gospodarenja otpada. To je naravno i najznačajniji segment cirkularne ekonomije. Stoga je nužno da se baš svi uključe u taj proces kako bi se problem dugoročno riješio. I zakonodavci i jedinice lokalne samouprave, i komunalna poduzeća kao i građanstvo kao ključni faktor u ovom procesu. Trenutno su stope recikliranja u Hrvatskoj izuzetno niske, odnosno zanemarive u odnosu na ostatak EU. Mali rast tih stopa osjetio se tek nakon uvođenja naknada za posebne kategorije otpada od kojih je najvažnije spomenuti ambalažni otpad. Znači, potrebna je daljnja razrada mjera koja će potaknuti javnost na prevenciju nastajanja otpada, a onda na njegovu primarnu selekciju te odvojeno prikupljanje. Problem se neće riješiti lako niti brzo, nego uz zajedničke napore i aktivnosti svih nas. Papir odnosno zakon trpi svašta, ali ako se ne provodi i kontrolira njegovo provođenje, dovest ćemo se do toga da ćemo umjesto ulaganja u razvoj sustava gospodarenja otpadom, plaćati enormne kazne i penale. Temeljem obaveza preuzetih za pristupanje u Europsku uniju koje su ugrađene u Strategiju i Plan gospodarenja otpadom, Hrvatska je do kraja 2018. dužna uspostaviti cjeloviti sustav gospodarenja otpadom, a do 2015. u skladu s Direktivom o otpadu EU mora uvesti selektivno prikupljanje otpada. Mislim da smo već u velikom kašnjenju što se tiče tih ciljeva, te se nadam da će ova vlada biti puno efikasnija po tom pitanju.

Kako bi se po vama jedan takav sustav cirkularne ekonomije mogao implementirati te koja bi se ulaganja ili radnje trebalo poduzeti?
Dakle, za dostići zaista kvalitetan sustav gospodarenja komunalnim otpadom te postizanje novih ciljeva EU, potrebno je puno više od ulaganja u CGO-e te sanacije odlagališta. Potrebne su nam prije svega jasne mjere i ciljevi Strategije gospodarenja otpadom, ali dugoročni i usklađeni s ciljevima i mjerama EU. I naravno, ne oni koji će se mijenjati sa svakom novom vladom. Potrebna je kako smo napomenuli, bolja kontrola provedbe propisa te svakako pojačati aktivnosti i suradnju na lokalnim razinama. Treba osigurati infrastrukturu i logistiku te centre za gospodarenje otpadom. U nekim drugim zemljama EU, takav sustav baziran je na javno-privatnim partnerstvima s ciljem manjeg troška za državu, a veće efikasnosti i bolje kontrole od strane privatnika. Dodatno treba razviti sustav naknada odnosno, niz mjera koje će potaknuti na daljnje razdvajanje i drugog otpada, jer se takva praksa pokazala dobrom u dosadašnjem sustavu kod posebnih kategorija otpada. Treba izraditi nacionalne mjere i programe za edukaciju javnosti kako da izbjegavamo nastajanje otpada, jačanje svijesti o odvojenom prikupljanju te općenito važnostima reciklaže za naš okoliš i budućnost. Osim uspostavljanja novog sustava s poticajima za razdvajanje, treba naravno uspostaviti i sustav kazni za nepostupanje prema novim propisima, ali naravno, one se ne bi trebale primjenjivati za vrijeme prilagodbe budućim propisima nego tek nakon isteka roka. Belgija je recimo napravila značajan iskorak u tom segmentu. Zato je bitno još jednom naglasiti da se takav sustav mora temeljiti na iskustvima s tržišta te na najboljim europskim praksama. Ne mogu se pisati iz nekog ureda, a bez pravog i realnog iskustva, niti ih je dovoljno samo preslikati iz neke od zemalja jer svaka zemlja, ima svoje specifičnosti i nije sve primjenjivo na nas.

Mnogi kao najbolje rješenje vide instaliranje postrojenja za mehaničko-biološku obradu (MBO) koja nude izuzetno visok stupanj recikliranosti iz nerazvrstanog otpada. Kakav je položaj MBO koncepta u Hrvatskoj i kakva su vaša iskustva s postrojenjem u Varaždinu?
Obzirom da smo sada dio EU te smo obavezni uskladiti zakonodavni okvir s onim u EU, za očekivati je bilo da će se ovaj sustav gospodarenja komunalnim otpadom uvelike promijeniti, da ćemo se voditi i njihovim najboljim praksama. No, EU bez obzira na svoje dugo postojanje, još uvijek nije zauzela jasan centralni pristup nego je dala smjernice, a ostalo ovisi o članicama. Pri odabiru rješenja te internim strategijama i ciljevima, gledali smo prakse iz EU, a morali smo uzeti u obzir tromost našeg vlastitog sustava u prilagodbama novim zakonima te sustavima. Nije bilo za očekivati da će se brzo ili jednostavno krenuti u nove propise i sustav selektivnog prikupljanja otpada, niti se očekivalo da će se u slučaju takve politike brzo odraditi i implementirati potrebne investicije od strane jedinica lokalne samouprave, Također, nije za očekivati da bi građani preko noći mogli promijenili svijest o otpadu te njegovu nastanku, kao i o selekciji onoga koji nastaje. Prakse su pokazale da bi jedan takav sustav mogao zaživjeti, ali bi rokovi provedbe i implementacije bili preko sedam godina. Za vrijeme prilagodbe, MBO postrojenja u svom punom kapacitetu pokazuju se odličnim rješenjima. Kako je trenutno stupanj reciklaže u Hrvatskoj izuzetno nizak, drugih rješenja trenutno nema te se MBO svakako nameće kao najbolje rješenje za zemlje koje nemaju visoko razvijen sustav odvojenog prikupljanja otpada. Pa čak i neke zemlje koje ga imaju, primjerice Belgija gdje smo bili u posjeti, koriste MBO postrojenja za miješani komunalni otpad kojeg na žalost, uz sve napore, uvijek ima. Nije u značajnim postocima, ali ga ima. Zato smo mišljenja da je taj koncept svakako odličan za Hrvatsku, ali smatramo da je najbolje dugoročno rješenje – ne samo za Hrvatsku nego i uopće – ciljano razvijati sustav selektivnog prikupljanja otpada, a sve što se ne može selektivno odvojiti i oporabiti, proslijediti u MBO postrojenja koje nedvojbeno mora biti sastavni dio plana i strategije gospodarenja otpadom. Upitno je samo koliko nam takvih postrojenja zaista treba u odnosu na geografski položaj Hrvatske te našu razvijenu obalu i otoke. Jednostavno rečeno, uz MBO postrojenja, nužna je dobra selekcija otpada jer nije jednake kvalitete papir ili karton pomiješan s bio otpadom koji je već navukao vlagu i miris, ili čisto prikupljeni karton ili papir iz posebno za to namijenjenih kontejnera ili kanti. Bez primarne selekcije, svakako se gubi kvaliteta i onog otpada koji se inače lako reciklira, jer kao takav zahtjeva dodatnu obradu. Naše postrojenje u Varaždinu za sada dobro funkcionira te planiramo dodatna ulaganja, pogotovo u dijelu bio otpada. Kapacitet smo već značajno povećali iako je na žalost trenutno neiskorišten, ali tako će vjerojatno i ostati dokle god se zakon ne počne primjenjivati u praksi, te dokle god odlagališta primaju otpad bez prethodne obrade. Mi smo svakako spremni za naredna razdoblja te obradu komunalnog otpada, odnosno za trenutak kad Hrvatska napokon presiječe i stavi selekciju i obradu otpada kao prioritet u odnosu na odlaganje.

Obradom u MBO postrojenju i u postrojenju za mehaničku obradu frakcija iz vozila nastaje gorivo iz otpada koje se koristi kao alternativa fosilnim gorivima. Što vi radite s dobivenim gorivom i kakva je inače praksa u Europi?
U Europskoj uniji gorivo iz otpada koristi se već sigurno tridesetak godina. Dosadašnja iskustva su pokazala da se velike količine goriva iz otpada mogu koristiti u procesu proizvodnje cementa i to na siguran način, uz značajne koristi. Do sada već imamo mnogo primjera među europskim cementarama gdje se fosilna goriva sve više zamjenjuju s gorivom iz otpada te nekim drugim zamjenskim gorivima i to u značajnom postotku od preko 70%. Na žalost, u Hrvatskoj cementnoj industriji udio korištenja zamjenskih goriva iznosi svega 5 posto. Bez obzira na ponekad iskrivljenu sliku javnosti, praksa i analize su pokazale da je korištenje goriva iz otpada u potpunosti sigurno po zdravlje i okoliš. Gorivo iz otpada, kao zamjensko gorivo u cementarama, suspaljuje se na vrlo visokim temperaturama radi kojih dolazi do razgradnje štetnih organskih spojeva, a pepeo koji nastaje nakon izgaranja ugrađuje se u cement. Bitno je napomenuti da je proizvodnja cementa jedna od djelatnosti tijekom koje dolazi do emisija ugljičnog dioksida, a doprinos smanjenju emisija ugljičnog dioksida može biti upravo korištenje zamjenskih goriva umjesto fosilnih goriva. Mi smo već pokrenuli suradnju s nekim cementarama ali izvan Hrvatske, no naši planovi ipak idu u smjeru razvoja 'waste to energy' koncepta odnosno, vezani su uz izgradnju vlastite energane koristeći najmodernije tehnologije i inovativne procese, a sve sukladno EU direktivama i zadnjim referentnim dokumentima vezanim uz spaljivanje otpada ('BREF'). Iako su to naši ciljevi i planovi, ne znači da se nećemo uskladiti s planovima i smjernicama koje odredi ova vlast i stručnjaci, pa kakvi god ti planovi bili. Mi smo svakako tu kao partner svima koji zajedno s nama žele razvijati zeleniju budućnost, budućnost bez puno odlagališta, budućnost u kojoj ćemo resurse crpiti iz otpada a ne zemlje, u kojoj ćemo koristiti otpad za energiju umjesto da se ona crpi iz prirode, uglavnom, budućnost bez pritisaka na prirodu. Nadamo se da će takav sustav gospodarenja otpadom brzo zaživjeti kod nas. To i je prava srž cirkularne ekonomije.