U Bruxellesu se priprema jedan od potencijalno najvećih investicijskih instrumenata Europske unije u sljedećem desetljeću: Europski fond za konkurentnost (European Competitiveness Fund – ECF). Rasprave o tom instrumentu intenzivirale su se uoči pregovora o novom višegodišnjem proračunu EU-a za razdoblje nakon 2027. Pravila koja se danas oblikuju u Bruxellesu uvelike će odrediti tko će u sljedećem desetljeću imati pristup kapitalu za razvoj novih tehnologija i industrijskih kapaciteta u Europi.

Ideja fonda proizlazi iz sve izraženije zabrinutosti da Europa zaostaje u globalnoj utrci za tehnologijom i industrijskim kapacitetima. Sjedinjene Američke Države posljednjih su godina kroz programe poput Akta o smanjenju inflacije mobilizirale stotine milijardi dolara za zelene tehnologije i proizvodnju, dok Kina već desetljećima sustavno ulaže u sektore poput baterija, poluvodiča i umjetne inteligencije.

Europska unija na taj izazov odgovara sve aktivnijom industrijskom politikom. No već u ovoj ranoj fazi otvara se niz pitanja. Hoće li novi fond pojednostaviti europski sustav financiranja inovacija ili će dodati još jedan sloj institucionalne složenosti? Hoće li sredstva biti koncentrirana na nekoliko velikih “europskih prvaka” ili će i manje članice imati realnu priliku sudjelovati u projektima koji oblikuju industriju budućnosti?

Strateška autonomija

Europski fond za konkurentnost odgovor je na promijenjeni globalni kontekst u kojem velike ekonomije koriste aktivnu industrijsku politiku kako bi osigurale tehnološku prednost i stratešku autonomiju. Europska unija dugo se oslanjala na otvorena tržišta, snažnu regulativu i ograničenu ulogu države u industrijskoj strategiji, no nedavni šokovi, od pandemije do energetske krize i geopolitičkih napetosti, pokazali su ranjivost ključnih sektora. Osim toga, europske tvrtke imaju ograničen pristup rizičnom kapitalu u usporedbi s američkim konkurentima, dijelom zbog fragmentiranosti europskih kapitalnih tržišta.

U tom kontekstu ECF je predložen kako bi objedinio 14 postojećih financijskih instrumenata i stvorio jedinstveni kapacitet za strateške tehnologije i industrijske sektore, prateći cijeli investicijski ciklus, od istraživanja i inovacija do industrijske primjene i proizvodnje, te poticao privatna ulaganja kroz instrumente smanjenja rizika. Fond bi se usmjerio na ključna strateška područja: čistu tranziciju i industrijsku dekarbonizaciju, napredne digitalne tehnologije, biotehnologiju i zdravlje te sigurnost i obrambenu industriju, uključujući svemirske tehnologije. Drugim riječima, pokrivao bi tehnologije i industrije od umjetne inteligencije i digitalne infrastrukture do čiste energije, farmaceutike i obrambenih sustava.

Ako fond za konkurentnost doista postane središnji instrument nove industrijske politike EU-a, ključno pitanje bit će kako će se sredstva raspodjeljivati. Europska unija već ima iskustvo s velikim programima koji financiraju inovacije. Programi poput Obzor Europa temelje se na načelu izvrsnosti – sredstva dobivaju najbolji projekti bez obzira na geografsku raspodjelu. Kohezijski fondovi, s druge strane, imaju teritorijalnu logiku i usmjereni su na smanjivanje regionalnih razlika.

ECF bi se mogao naći između ta dva modela. S jedne strane, postoji pritisak da se sredstva usmjere prema projektima koji brzo jačaju tehnološku i industrijsku snagu Europe. S druge strane, mnoge države članice upozoravaju da takav pristup može dodatno produbiti razvojne razlike unutar EU-a. No upravo tu nastaje i ključna dilema. Ako fond bude previše centraliziran i fokusiran na velike industrijske projekte, postoji rizik da će najveći dio sredstava završiti u tehnološki najjačim državama članicama. S druge strane, ako kriteriji ostanu previše disperzirani i politički uravnoteženi, fond bi mogao izgubiti strateški fokus koji bi trebao biti njegov glavni razlog postojanja.

INOVACIJA

Hrvatska zubarska stolica koja redefinira dentalnu industriju

Od betona do fotonapona

Zelena gradnja više nije trend već postaje standard

Što to znači za hrvatske tvrtke

Za hrvatske tvrtke i institucije, fond konkurentnosti mogao bi predstavljati novu generaciju europskog financiranja, ali i novu razinu konkurencije. Za razliku od klasičnih kohezijskih fondova, naglasak bi bio na projektima koji stvaraju tehnološku i industrijsku prednost na europskoj razini. U praksi to znači da će uspjeh sve više ovisiti o sposobnosti uključivanja u međunarodne inovacijske mreže, europske konzorcije i velika industrijska partnerstva. Hrvatski ekosustav pritom ima nekoliko područja u kojima bi mogao pronaći priliku, a gdje već postoji niz tvrtki koje posluju globalno: digitalne tehnologije i softverska rješenja, čiste energetske tehnologije te napredna proizvodnja i industrijska automatizacija.

Dodatne mogućnosti mogle bi se otvoriti i kroz domaću, ali i europsku javnu nabavu. Ako se ECF poveže s takvim instrumentima – primjerice u energetici, digitalnoj infrastrukturi ili obrambenoj industriji – tvrtke bi se mogle uključiti u šire europske lance vrijednosti i skalirati svoje tehnologije na razini jedinstvenog tržišta. Za male i srednje tvrtke, kao i za brzorastuće tehnološke scaleupe, upravo bi pristup takvim projektima mogao biti ključan za prelazak iz faze razvoja u tržišno skaliranje.

Rasprava o Europskom fondu za konkurentnost dio je šire promjene u europskoj ekonomskoj politici. Tijekom posljednja tri desetljeća europski model oslanjao se ponajprije na jedinstveno tržište i regulaciju, uz relativno ograničenu industrijsku politiku. Danas se taj pristup mijenja: u svijetu u kojem države aktivno oblikuju tehnološki razvoj i industrijske kapacitete, Europa traži načine da strateški usmjerava investicije. ECF će zato biti važan pokazatelj može li EU provoditi koordiniraniju industrijsku politiku i usmjeriti resurse prema projektima koji doista jačaju europsku tehnološku i industrijsku snagu.

Za hrvatske tvrtke ključna je poruka da u sustavu koji sve više nagrađuje velika partnerstva i integraciju u europske lance vrijednosti, pasivno čekanje natječaja postaje sve manje održiva strategija. Hoće li iz novih inicijativa izaći kao partneri u europskim industrijskim projektima ili tek kao promatrači ovisit će ponajprije o tome koliko se brzo uspiju uključiti u projekte i konzorcije koji se već sada oblikuju na europskoj razini.

* Autorica je savjetnica za javne politike, strategiju i razvoj