U pravničkim se krugovima zbog načela zakonitosti ne problematizira Hanfino rješenje kojim se utvrđuje da je za većinske vlasnike Magme nastala objava ponude za preuzimanje, pa ni unatoč činjenici što zbog broja dionica i minorne vrijednosti transakcije nitko ne vjeruje da bi Fižulić želio kupiti dionice za sebe, a izbjeći zakonsku obvezu objave preuzimanja. Susrećemo se s raširenim dojmom da Goranko Fižulić očigledno nije ni približno bio svjestan nikakvih zakonskih obveza prema malim dioničarima te da nije imao namjeru napraviti nešto čime bi ugrozio njihova prava. No pritom se problematizira što je, navodno, radio na svoju ruku, a, kako kažu, osoba s njegovim kapitalom i pozicijom povezanosti većinskog vlasnika i direktora Magme ne bi smjela dopustiti sebi upuštanje u višestruko osjetljive transakcije dok ih ne prezentira financijskim, pravnim i marketinškim savjetnicima. Upravo dok ističu načelo da nepoznavanje zakona nikog ne ispričava, svjesni su predsjednici uprava velikih tvrtkikoji se prije kupnje dionica društva u kojim rade dobro konzultiraju što taj potez znači, Fižulića kritiziraju što je navodno sam nazvao brokera i dao nalog za kupnju. Navodno je ključno pitanje je li radio na svoju ruku, a to se može ispostaviti važnim elementom u skidanju odgovornosti. Naime, kao daljnji korak regulatora predviđa se podnošenje zahtjeva za pokretanje postupka Prekršajnom sudu u Zagrebu, a tamo bi se utvrđivalo je li Goranko Fižulić kao većinski vlasnik Magme učinio prekršaj. Može se braniti da ga uopće nije napravio, a podrazumijeva se da i ne mora biti automatski prekršajno kažnjen. Prekršajni postupak vodi se prema Zakonu o prekršajima, a tamo su mu na raspolaganju procesne, činjenične i materijalno-pravne mogućnosti kojima može u obranu navesti da izdavanje naloga nema protupravan karakter, da je transakcija minorna i bagatelna i slično.

Budući da nije riječ o grubom kršenju zakona u kojem su oštećena prava malih dioničara, Fižulić ima sve šanse da ga prekršajno oslobode odgovornosti. Lako je zamislivo, kako tvrdi više izvora, da se pozove na niz obveza vlasničkog i direktorskog karaktera koje ga ispričavaju što je u nalogu brokeru bio neprecizan i nejasan. Ako to sud prizna, skinula bi se i obveza objave ponude za preuzimanje. Zbog nepostojanja sudske prakse u slučaju da se pojave tužbe malih dioničara o njihovim eventulanim pravima, a jasno je da nisu vezani uz odluku Prekršajnog suda, nepoznanica je kako bi parnični sud reagirao. Iako bi takva parnica bila neozbiljna pojava, mali bi dioničari mogli dokazivati činjenice na kojima je Hanfa temeljila rješenje. No i tada se čini zbog načela pravičnosti nepravičnim tražiti od većinskog vlasnika da objavi ponudu za preuzimanje jer nije mislio kršiti zakon da bi ugrozio prava malih dioničara. Tek kada bi bilo riječi o postupku u kojem bi prava malih dioničara realno bila povrijeđena i oni oštećeni, a što ovaj slučaj nije, bilo bi realno voditi parnicu. Morali su se prekoračiti neki limiti kako bi se stekla kontrola i ovladalo nad društvom na neprijateljski način kako bi ga se destruiralo na štetu malih dioničara da bi se oni mogli u redovnom sudskom postupku zaštititi.