Održivo gospodarenje otpadom jedan je od najozbiljnijih civilizacijskih izazova koji tijekom narednih godina predstoje Hrvatskoj.

Radi se o golemom tehnološkom, organizacijskom i logističkom procesu koji će na vrlo vidljiv način utjecati na život doslovno svakog građanina Hrvatske i čija provedba, treba to jasno reći, neće biti niti jednostavna niti bezbolna. Ipak, ako želimo ostvariti osnovne ciljeve nacionalne politike u tom segmentu – a to je povećanje recikliraže otpadnih sirovina s današnjih 8 posto na 50 posto do 2020.godine – bit će potrebno uložiti težak rad, puno znanja i vještina. Prvi, ali i najvažniji korak u ostvarenju tog cilja bit će uvođenje primarne selekcije otpada.

Već od kraja srpnja ove godine svi hrvatski građani, bez obzira gdje živjeli, trebali bi imati mogućnost odvojenog odlaganja otpada, kojim bi dosadašnji komunalni otpad već u prvom koraku bio razdvojen na više korisnih sekundarnih sirovina, poput papira, PVC-a, stakla, metala i biootpada. Dakako, bilo bi nerealno očekivati kako će takav glomazni novi sustav koji suštinki obuhvaća i promjene gotovo mentalitetski ukorijenjenih navika postupanja s otpadom biti promijenjen u jednom danu, pa čak niti u više godina. Utoliko, pozitivne su vijesti da je do sada više od 200 hrvatskih gradova i općina uvelo ili započelo s uvođenjem ovog sustava, a samo ove godine u tu bi svrhu od strane države na ime subvencija trebalo biti uloženo više od 220 milijuna kuna. 

Novac nije dovoljan
S obzirom na teške gospodarske okolnosti koje već šest godina vladaju u Hrvatskoj i krizu kojoj se kraja ne nazire, činjenica da je država kroz sufinanciranje odlučila preuzeti svoj dio financijske odgovornosti za rješavanje problema komunalnog otpada je pohvalna, ali ne treba se zvaravati da će sam novac – koliko god ga bude dostupno – riješiti problem. Funkcionalni sustav izdvojenog prikupljanja komunalnog otpada na razini Hrvatske zahtijevat će značajna ulaganja u infrastrukturu, razvoj opsežne i precizne regulative, osmišljavanje novih biznis modela te u konačnici promjenu ukorijenjenih životnih navika građana. S druge strane, za sva ta velika ulaganja koja Hrvatskoj predstoje u sektoru gospodarenja otpadom, država ipak neće moći, niti bi trebala, snositi cjelokupni teret.

Uvođenje integriranog sustava gospodarenja otpadom u svojoj srži je ozbiljan zahvat u tkivo nacionalne ekonomije. Iskustva stranih država pokazuju kako će takav sustav dugoročno rezultirati osjetnim ekološkim i ekonomskim koristima u odnosu na današnji režim, no njegovo uvođenje bit će vjerojatno najkompleksniji logističko-organizacijski pothvat u Hrvatskoj tijekom posljednjeg desetljeća. Nositelj tog razvoja mora biti privatni sektor, a sam sustav gospodarenja otpadom može biti iznimno jaki ekonomski multiplikacijski faktor, odnosno polazna točka za razvoj cijelog niza novih djelatnosti, proizvoda, usluga i tehnologija. Hrvatska – kao nova članica EU – tu će biti suočena s novom regulativom i oštrim novim obvezama, no upravo ti imperativi mogli bi biti iskra iz koje će biti stvorene jake kompanije, inovativne domaće kompanije i know how spreman za nastup na izvoznim tržištima, ponajviše susjednih zemalja gdje takvi standardi gospodarenja otpadom još nisu uspostavljeni. 

Obveza može biti i prilika
Ipak, da bi privatna poduzetnička inicijativa mogla procvasti u sektoru gospodarenja otpadom – kao uostalom i u svakom drugom gospodarskom sektoru – država mora stvoriti jasna i konzistentna pravila igre, osigurati da ih svi igrači na tržištu poštuju, ali i da se ta pravila na sve primjenjuju jednako. Na kraju, mora se pobrinuti da takva regulativa bude stabilna, ne podložna učestalim promjenama. U takvim okolnostima sve što nam predstoji u sektoru gospodarenja otpadom prestat ćemo – kao danas – tretirati kao obvezu, već početi to smatrati poslovnom prilikom, onakvom kakva se javlja jednom u generaciji. U tranziciji svoje države iz socijalističkog u demokratsko, kapitalističko uređenje, hrvatski građani puno su više imali priliku svjedočiti propasti i nestajanju pojedinih kompanija, djelatnosti ili čak cjelokupnih tržišta. Sad imamo priliku svjedočiti nastanku jednog novog tržišta, a to je prigoda koja zaslužuje angažman i suradnju svih. Mi naprosto nismo dovoljno bogati da bismo otpad tretirali kao smeće.