Autobusne linije postale su neodržive, a to u pitanje dovodi prijevoz školske djece najesen, ali i još veći egzodus zbog loših uvjeta za prijevoznika. 

Upozorava na to Hrvoje Meštrović, predsjednik Udruge hrvatskih autobusnih javnolinijskih prijevoznika. Od nedavno je ova udruga pridruženi član HUP-a, a jedna od alternativa na kojoj zajedno rade po pitanju ovog problema je sklapanje Ugovora o javnim uslugama kao preduvjet za granski kolektivni ugovor i stvaranje okvira za buduće djelovanje. 

S kakvim su problemima i izazovima suočeni hrvatski javnolinijski autobusni prijevoznici? 
Dugi niz godina je javni linijski prijevoz ignoriran od vlasti, tj. nije se adekvatno ulagalo. Istovremeno su prijevoznici održavali linije, no pritisnuti povećanjem troškova te posebno padom broja putnika više ih nisu u stanju održavati. Ako je prije bilo 100 putnika i cijena karte npr. deset kuna, kada se prepolovi broj putnika, cijena je 20 kuna za preostale putnike. Kad na to dodamo i porast troškova, cijena raste još više. Tako se dodatno smanjuje broj putnika i ova slika pokazuje začarani krug koji nije moguće prekinuti bez vanjskog izvora financiranja. Nakon određenog vremena nemoguće je daljnje dizanje cijene i preostaje jedino ukinuti prijevoz. Zadnje dvije godine ovo je posebno slučaj uslijed masovnog odlaska vozača i velikih gubitaka prijevoznika. U razgovorima s Vladom dobili smo garancije da će se uvesti sustav javnih usluga u kojima će postojeći prijevoznici dobiti prve ugovore, tj. neće više ostvarivati gubitke. Pod tim uvjetima prijevoznici su pristali da održavaju nerentabilne linije i svjesno ostvaruju gubitke u poslovanju. Mi smo danas trebali imati te ugovore jer je Zakon izglasan u svibnju 2018., no pravilnik koji bi definirao način sklapanja ugovora nije. Vlada RH je zaboravila na nas i sada se nalazimo pred najavom štrajkova nezadovoljnih radnika, a s druge strane imamo prijevoznike koji ne mogu više stvarati gubitke. 

Kako EU reagira na problem i što obuhvaća EU Uredba? 
U cijeloj EU ovaj problem je poznat desetljećima i usvojen je model sufinanciranja putem ugovora o javnim uslugama, te je 2007. donesena Uredba EU koja opisuje?model ugovora o javnim uslugama, tj. regulira njegovu provedbu. Krajnji rok primjene je 3. prosinca 2019. i dotad država treba poduzeti mjere postupnog usklađivanja, od tog dana se očekuje da će prijevoznici biti sposobni javiti se na javne natječaje. Uredba predviđa da prijevoznici obavljaju uslugu na temelju pravila propisaih Uredbom, da vode odvojeno računovodstvo i transparentno prikazuju prihode i troškove. Iz ovoga je vidljivo da kod samih natječaja nije ključan faktor cijena već sposobnost ponuditelja da izvrši javnu uslugu koju mora dokazati u nadmetanju. Zato je cijela EU sa svojim prijevoznicima, privatnim i javnim, sklopila ugovore po principu stečenih prava, dali su postojećim prijevoznicima vremena da se prilagode tržišnim uvjetima nakon 3. prosinca. Istovremeno je predviđena i zaštita malih prijevoznika, onih do 23 autobusa i do 600.000 km godišnje ili 2 milijuna eura godišnje. 

Što će biti s prijevoznicima koji obavljaju 80 posto županijskog prometa u RH? 
Prijevoznici godinama upozoravaju na problem nerentabilnih linija te na primjere u cijeloj Europi gdje su svi prijevoznici dobili Ugovore o javnim uslugama, npr. Slovenija od 2004. godine. Sada smo se našli u nemogućoj situaciji, tj. da ako do 30. studenog 2019. ne potpišemo Ugovore o javnim uslugama, morat će se propisati javni natječaji, na kojima hrvatski prijevoznici nemaju šanse. Strani EU prijevoznici godinama imaju ovakve ugovore, posluju desetljećima bez gubitaka, imaju obnovljeni vozni park, pozitivne bilance. Ovim načinom bi svi prijevoznici koji su godinama održavali nerentabilne linije bili kažnjeni jer su sada iz tog razloga nekonkurentni. Istovremeno bi trebali održavati nerentabilne linije dok se natječaji ne ugovore. Javni natječaji nisu spremni, još nigdje u EU nisu raspisani, našim županijama trebat će više godina da ih pripreme i ugovore. Za to vrijeme će se cijeli sustav javnog prijevoz raspasti jer će nam prijevoznici otići u stečaj, radnici u inozemstvo. Posljedično će učenici ostati bez prijevoza do škole, radnici do posla, umirovljenici bez prijevoza i doći će do još većeg egzodusa stanovništva. Ako pojednostavimo cijelu situaciju, naći ćemo se u situaciji da prijevoznik iz npr. Slovenije koji u svojoj državi ima rentabilan prijevoz bude u značajnoj prednosti u odnosu na hrvatske prijevoznike, dobije posao, dok mi to nećemo moći u Sloveniji, jer uopće nemamo iskustva u održavanju Ugovora o javnoj usluzi temeljem Uredbe EU. Pored toga će nastati potpuni kaos na mnogim linijama koje održavaju gradski prijevoznici van matičnih gradova, što im je izričito zabranjeno Uredbom ako im grad direktno dodijeli Ugovor o javnoj usluzi. Hrvatski prijevoznici, koji su na rubu propasti, pružaju uslugu za stotine tisuća putovanja dnevno. Ako do 30. studenog ne dobijemo ugovore o javnim uslugama, nestat će sve te linije. Spašavanje prijevoza će onda višestruko koštati i proteći će puno vremena da se prijevoz vrati. 

Hrvatska još uvijek nema Ugovor o javnoj usluzi za cestovni promet koji bi osigurao financiranje? 
Država se pobrinula da ugovore o javnim uslugama imaju npr. HŽ putnički prijevoz i gradski prijevoznici po cijeloj RH. Istovremeno privatni prijevoznici koji održavaju linije u najtežim i najmanje rentabilnim krajevima su zaboravljeni i stavljeni pred propast s radnicima i građanima kojima usluga život znači.Ugovore nemamo jer ministar Butković nije donio pravilnik više od godinu dana od stupanja Zakona o cestovnom prijevozu na snagu. Mi okupljamo više od 4000 zaposlenih i više od 2000 autobusa, održavamo stotine linija s više od 60.000.000 km godišnje. U Hrvatskoj ne postoje drugi prijevoznici koji mogu taj prijevoz obavljati po postojećim uvjetima, jer bi to značilo da će ostvarivati gubitke. Mislimo da je vrijeme da stručnost i sposobnost bude ispred nečijih interesa, te da naši prijevoznici dobe iste uvjete kao i npr. slovenski u Sloveniji, austrijski u Austriji, itd. Niti jedna od ovih država nije si dozvolila da se na natječajima pojavljuju stranci, niti firme koje nisu sposobne, a sve su bile svjesne da je ovo vrlo veliki problem i strateški važna odluka za njih. Nama još nije omogućen pristup na njihova tržišta javnog linijskog prijevoza, a sada bi mi morali to omogućiti njima. Problem je veliki, dapače, budućnost naših radnika i poduzeća je u pitanju. S obzirom na to da se dobar dio naših troškova vraća u državni proračun i fondove, državi je u interesu da sufinancira domaće, a ne strane prijevoznike. Istovremeno je interes svih drugih EU država da njihovi poduzetnici kod nas ostvaruju prihode i dobit. Ovime bi se stvorila situacija da ćemo ugušiti hrvatske poduzetnike da bismo dali posao strancima i punili proračune drugih EU zemalja. 

Koja je alternativa? 
Alternativa je da Vlada RH direktno sklopi Ugovore s prijevoznicima i tako održi prijevoz do donošenja pravilnika i postupnog uređenja cijelog prijevoza. Da bi stigli sve napraviti, trebalo bi i rok tih ugovora povećati sa sedam, kako trenutno Zakon predviđa, na deset godina, da se stignemo kvalitetno pripremiti za javna nadmetanja u tom roku. Ako se ovo ne dogodi, doći će do kompletnog kolapsa sustava jer mi nemamo dovoljno vozača da održimo prijevoz, tj. dobar dio vozača čeka da im povisimo plaće ili odlaze u inozemstvo na ista takva radna mjesta u poduzećima koja imaju ugovore o javnim uslugama u svojim matičnim državama.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost