U hrvatskoj javnosti posljednjih se godina sve češće postavlja pitanje ulazi li Hrvatska u novu fazu migracijskog ciklusa, onu u kojoj dio iseljenika počinje razmišljati o povratku. Nakon velikog iseljeničkog vala od 2015., koji je uslijedio nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, pojavljuju se prvi znakovi promjene, piše Večernji list.

VIROVITICA

Još jedan dokaz da hrvatska ‘leži na zlatu’, građanima će grijanje biti 70 posto jeftinije

Iako službene statistike uvijek kasne nekoliko godina za stvarnim procesima, određeni pokazatelji upućuju na to da dio hrvatskih emigranata počinje preispitivati svoju odluku o trajnom ostanku u inozemstvu.

Gdje je zapravo bolje?

Uvidi u migracijske procese danas se ne temelje samo na klasičnim statističkim podacima. Sve važniju ulogu ima i analiza digitalnih tragova, internetskih pretraga, migracijskih foruma ili interesa za kupnju nekretnina. Takvi podaci često pokazuju promjene u raspoloženju migranata prije nego što se one pojave u službenim statistikama.

Ti trendovi uklapaju se i u dugoročne spoznaje migracijskih istraživanja. Migracije gotovo nikada nisu jednosmjeran proces. Nakon velikih valova odlaska gotovo uvijek dolazi razdoblje preispitivanja i djelomičnog povratka.

Upravo tim fenomenom bavi se i niz istraživanja hrvatske emigracije, uključujući i knjigu “Iseljavanje Hrvata u Njemačku – Gubimo li Hrvatsku”, koja analizira motive odlaska, iskustva života u inozemstvu i promjene u percepciji domovine.

Veliki val iseljavanja koji je započeo nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju bio je motiviran time što su Njemačka, Austrija i Irska nudile veće plaće, stabilnije institucije i predvidljiviji životni okvir. Mnogima odlazak nije bio avantura, nego racionalna strategija. U uređenijim sustavima lakše se planirala karijera, radna mjesta bila su sigurnija, a društvena pravila jasnija.

No migracija nikada nije samo ekonomski proces. Ona uvijek uključuje i duboke osobne i društvene promjene. Nakon nekoliko godina života u inozemstvu mnogi iseljenici počinju drukčije gledati i na zemlju iz koje su otišli i na onu u koju su došli.

INOVACIJA

Rješenje koje koristi zvuk za smanjenje boli i tjeskobe kod pacijenata

Jednostavnija online kupovina

Velika promjena za online kupce u Hrvatskoj: Stiže nova opcija pri dostavi

Jedna od najčešćih rečenica koju migranti izgovaraju jest da nakon određenog vremena više ne osjećaju potpunu pripadnost samo jednoj zemlji. U zemlji useljenja imaju posao, sigurnost i funkcionalan sustav. Međutim, često osjećaju društvenu distancu, kulturnu udaljenost i nedostatak spontanih društvenih veza koje su imali u domovini.

U Hrvatskoj, s druge strane, imaju jezik, identitet i osjećaj pripadnosti, ali svjesni su slabosti institucija i sporijeg gospodarskog razvoja. Takva situacija stvara trajni proces uspoređivanja. Svaka životna odluka – od promjene posla do školovanja djece postaje pitanje: gdje je zapravo bolje živjeti? Upravo taj mentalni proces često prethodi odluci o povratku.

Migracija često počinje s idejom da negdje postoji društvo u kojem će život automatski postati lakši i uređeniji. U stvarnosti svako društvo ima svoje prednosti i svoje slabosti.

Njemačka ima stabilnije institucije i viši standard, ali i visoke troškove života, snažan individualizam, multikulturalizam i društvenu distancu koja mnogim migrantima teško pada. Hrvatska ima slabiji institucionalni okvir, ali i snažne obiteljske mreže, kulturnu bliskost i osjećaj pripadnosti koji je teško nadomjestiti u inozemstvu. Migracija često znači zamjenu jednog skupa problema drugim.

Zbog toga povratak sve češće postaje racionalna strategija, a ne samo emotivna odluka. Mnogi se migranti, nakon nekoliko godina života u inozemstvu, vraćaju s iskustvom, kapitalom i profesionalnim kontaktima koje prije nisu imali. Posebno se to vidi kod obitelji s djecom.

Nakon prvotne stabilizacije u inozemstvu mnogi roditelji počinju razmišljati o dugoročnoj kvaliteti života, obrazovanju djece i blizini šire obitelji, što smo pokazali u knjizi “Suvremene migracije i opstanak nacije”. U takvim okolnostima povratak može postati logičan životni korak.

U hrvatskom javnom prostoru rasprave o povratku najčešće se svode na demografske brojke. Međutim, jedna dimenzija migracijskog iskustva gotovo se nikada ne spominje: psihologija povratka.

Zanimljivo je da se kod mnogih povratnika osjećaj dvojbe o odluci povratka ne javlja odmah. Naprotiv, često se pojavljuje tek nakon pet ili deset godina života u domovini. Tek tada dio ljudi počne ozbiljno razmišljati o pitanju koje je u početku bilo gotovo nezamislivo: jesam li donio pravu odluku kada sam se vratio?

U migracijskim studijama taj se fenomen opisuje pojmom “šoka povratka”. Za razliku od kulturnog šoka koji ljudi doživljavaju pri dolasku u novu zemlju, šok povratka često dolazi s vremenskim odmakom.

Ponuda poslova

Hrvatska tvrtka zapošljava i nudi plaću do 3.000 eura, dovoljna je i srednja škola, a iskustvo nije uvjet

Prve godine nakon povratka obično su obilježene snažnom energijom. Povratnici imaju osjećaj novog početka. Postoji motivacija da se profesionalno nešto izgradi, da se iskustvo stečeno u inozemstvu prenese u vlastitu zemlju te da se pokrenu nove inicijative.

U tom razdoblju povratak se doživljava kao aktivna i optimistična životna odluka. No s vremenom se počinju jasnije uočavati strukture društva u koje se osoba vratila. Tek nakon nekoliko godina postaje vidljivo kako institucije zapravo funkcioniraju, gdje su realne granice profesionalnog napredovanja i kako se u praksi donose odluke. Upravo se tada kod dijela povratnika počinje javljati osjećaj da sustav možda ne funkcionira onako kako su očekivali.

Život koji se nije dogodio

Istodobno dolazi i do usporedbe s ljudima koji su ostali u zemljama u koje su emigrirali. Razlike u karijerama, profesionalnim mogućnostima i životnoj stabilnosti nakon desetak godina postaju vidljivije. Takve usporedbe mogu pojačati osjećaj da je alternativni životni put možda bio stabilniji ili predvidljiviji.

U tom procesu često se aktivira i psihološki mehanizam koji se naziva kontrafaktualno razmišljanje. Ljudi počinju zamišljati život koji se nije dogodio: kako bi izgledalo da su ostali u Njemačkoj, Austriji ili Irskoj. Takve alternativne životne linije često izgledaju jednostavnije jer u njima ne vidimo svakodnevne probleme koji bi također postojali.

Na kraju se sve svodi na jedno pitanje koje si postavljaju gotovo svi migranti: gdje mogu živjeti život koji ima smisla? Jer migracija može promijeniti državu, ali ne može sama po sebi riješiti sve životne dileme. Možda je zato Goethe još prije dva stoljeća napisao rečenicu koja i danas vrijedi za migrante diljem Europe: “Najsretniji je, bio kralj ili seljak, onaj tko pronađe mir u svojoj kući.”

Za Hrvatsku je razumijevanje ove psihološke dimenzije migracija iznimno važno. Povratnici ne donose samo radno iskustvo i profesionalne kontakte, nego i složena životna iskustva života između različitih sustava. Ako želimo ozbiljno govoriti o povratku iseljeništva, potrebno je razumjeti i tu manje vidljivu dimenziju migracije. Jer migracija rijetko završava samim povratkom. Ona često nastavlja oblikovati život ljudi mnogo godina nakon što su se vratili kući.