Dok je Narodna koalicija na čelu s SDP-om svoj program već prošli tjedan stavila na stol, Andrej Plenković i njegov HDZ sa službenom objavom svog predizbornog programa još uvijek taktiziraju. U javnost ipak polako kapaju neki njegovi dijelovi, u prvom redu o planiranim poreznim novitetima.

Nakon što je kao jedna od predizbornih karata dosta precizno najavljen plan smanjenja stopa poreza na dobit (sa 20 na 18, a za mikro i male poduzetnike na 12 posto) i PDV-a (prvo sa 25 na 24, a u drugom koraku na 23 posto), u javnost su iscurile i nešto konkretnije programske zamisli vezane uz porez na dohodak i povećanje iznosa neoporezivog dohotka. U HDZ-u, navodno, biračima kane obećati njegovo povećanje s 2600 na 3700 kuna, dok su u Narodnoj koaliciji ostali samo na najavi smjera, ali ne i iznosa povećanja, a i u slučaju PDV-a tek najavljuju da i oni razmišljaju o smanjenju opće stope. Koliko "koštaju", odnosno kolike proračunske efekte impliciraju dosad izlistana sniženja stopa i osobnih odbitaka, teško je iole preciznije izračunati, ali posve sigurno radi se o milijardama kuna.

Naravno, kad bi se mijenjale samo stope, a sve ostalo zadržalo po starom. Međutim, upravo tu i jest kvaka. Bez smanjenja rashoda, a uz izgledne stope rasta gospodarstva u srednjem roku Hrvatska si toliki ugriz na poreznim prihodima ne može priuštiti. To znači da bi se, agregatno gledano, niže stope u najvećoj mjeri nadomjestile širim zahvaćanjem poreznim obvezama, te eventualno novim porezom (o čemu, dakako, nema predizbornih najava). Pritom valja podsjetiti da se razne vrste izuzeća, olakšica, poticaja i sl. kod nas samo u četiri glavne kategorije poreza procjenjuju na oko 14 milijardi kuna. Uz širu definiciju "poreznih gubitaka" iznos propuštenih poreznih prihoda na temelju javnih politika i preferencija vlasti je i znatno veći.

Što se tiče proračunskih rashoda kao potencijalnog uporišta za smanjenje poreznog opterećenja, zasad nismo čuli gotovo ništa što bi upućivalo na njihovo značajnije smanjenje.  Dapače, politički rivali mahom ističu kako će njihove politike rezultirati višim prosječnim mirovinama (prema HDZ-u, za pet posto do kraja mandata), kao i poboljšanjem omjera mirovina u odnosu na prosječne plaće (na čak 60-ak posto).  S druge strane, imajući u vidu da Hrvatska trenutačno zbog povoljnog spleta okolnosti bilježi veće stope rasta BDP-a od srednjoročnog potencijala rasta koji danas ima naša ekonomija, izvjesno je i da sam gospodarski rast u najboljem slučaju može pokriti tek manji dio efekata koji proizlaze iz intervencija u porezne stope.

Utoliko i aktualna licitiranja obećanjima treba iščitavati samo kao polovicu priče o zahvatima u porezni sustav. Druga polovica su porezne osnovice, odnosno njihovo širenje. To, međutim, nije ugodno uhu birača pa to i nisu poruke kojima se maše u predizbornoj kampanji. Kao što se i ovih dana vidi, za kampanju se tu i tamo eventualno izvuče i pokoja nova olakšica ili poticaj – poput HDZ-ove formule za poslodavce u zapošljavanju mladih, kroz pet godina poštede od plaćanja doprinosa za njih.

U svakom slučaju, o širenju porezne osnovice kao neizostavnog dijela održive porezne reforme u smjeru pojednostavljenja, bolje kontrole i nižih troškova porezne administracije, političari idućih tjedana sigurno neće biti pričljivi.   Ali, zaživi li prijedlog porezne reforme čiji je nacrt Vlada na odlasku već napravila, nakon 11. rujna mogle bi na red doći i serije rasprava o tome zašto je opravdano okrenuti se, primjerice, sintetičkom oporezivanju široka spektra dohodaka ili pak koliko je postojeći sustav distrozivan i (ne)pravedan, koliko je novca na račun toga neopravdano iscurilo proračunu. A s njim se možda ni PDV nikad ne bi bio morao dizati na današnjih 25 posto.