Godina pred nama bit će svojevrsna prekretnica, odnosno vrlo simbolična godina kojom završava političko-ekonomski ciklus koji je započeo još devedesetih. Naime, ulaskom u OECD Hrvatska zaokružuje više od tri desetljeća dug proces gospodarske i institucionalne integracije s razvijenim svijetom. Time ćemo postati među rijetkim državama koje istodobno pripadaju NATO-u, Europskoj uniji, europodručju, Schengenskom prostoru i OECD-u. Iza nas su godine ustrajnog ispunjavanja zahtjevnih kriterija i reformskih obveza, u kojima je Hrvatska morala iznova potvrđivati svoju institucionalnu zrelost, makroekonomsku stabilnost i sposobnost prilagodbe promjenjivom globalnom okruženju.
U posljednjem desetljeću, na krilima eurointegracije te jednako tako zahvaljujući odgovornom vođenju javnih financija, poreznom i administrativnom rasterećenju, brojnim reformama i snažnom investicijskom ciklusu, Hrvatska je uklonila prekomjerne makroekonomske neravnoteže, dodatno učvrstila svoju gospodarsku otpornost i postala prepoznata kao stabilno gospodarstvo s robusnim i održivim modelom rasta. U razdoblju koje su obilježili globalna pandemija, iznimno visoka neizvjesnost, poremećaji u opskrbnim lancima, ruska agresija na Ukrajinu, energetska kriza, inflacijski pritisci te niz prirodnih katastrofa, Hrvatska je ostala otok političke stabilnosti, snažnog rasta i socijalne kohezije, odnosno rijetka točka predvidljivosti u globalno nepredvidivom svijetu.
Sljedeća, 2026. godina, stoga označava kraj jedne epohe u kojoj su prioriteti naše ekonomske politike uvelike bili oblikovani vanjskim okolnostima, ponajprije integracijskim procesima i globalnim kriznim izazovima koji su se prelijevali na naše gospodarstvo, poput pandemije ili energetske krize. Ulazimo u novo razdoblje u kojem ćemo, kao i dosad, svu svoju energiju usmjeravati na rast i razvoj, ali sada u okolnostima u kojima su svi temeljni preduvjeti ostvareni, a mi sami postajemo idejni pokretači svih novih gospodarskih inicijativa i reformi. Ekonomske politike koje će obilježiti sljedeću fazu našeg razvoja bit će složenije i zahtjevnije, no danas kao država i društvo pokazujemo razinu institucionalne zrelosti i kapaciteta koji nam omogućuju da takve iskorake osmislimo i uspješno provedemo.
U godinama koje dolaze, ekonomska politika bit će oblikovana oko jednog cilja, a to je rast produktivnosti, jedinog pravog i održivog motora gospodarskog rasta. U globalnoj ekonomiji koju sve snažnije pritišću demografski izazovi, rast broja zaposlenih više se ne može smatrati kao prirodni izvor ekonomskog napretka. Bit će ključno osmisliti načine kako s postojećim ljudskim potencijalom stvoriti više dodane vrijednosti, bolje iskoristiti znanje, vrijeme i kreativnost svakog pojedinca. Odgovor na to ponajprije leži u potpunoj digitalizaciji i automatizaciji, odnosno u sustavnom uklanjanju repetitivnih, administrativnih i rutinskih poslova koji sputavaju produktivnost i od kojih možemo osloboditi čovjeka kao najvrjedniji, ali i najoskudniji resurs koji imamo.
Država zato ne želi biti samo pasivni promatrač u procesu digitalne transformacije u vidu projektnih financijskih potpora za privatna poduzeća, nego predvodnik promjena, digitalizirajući vlastite procese i javne usluge. Ministarstvo financija trenutno provodi jedan od najsveobuhvatnijih i najambicioznijih digitalnih zahvata u zemlji na najosjetljivijoj državnoj informacijskoj infrastrukturi, a sve počiva na tri paralelne inicijative. Radi se o projektu potpune digitalne transformacije Porezne uprave, kojom se uspostavlja moderni, tehnološki napredan informacijski sustav koji će olakšati poslovanje poreznim obveznicima, osigurati veću učinkovitosti službenika Porezne uprave te poslovanje „bez papira“ temeljeno na suvremenoj tehnološkoj platformi. Tako moderniziran informacijski sustav omogućiti će da se čak 80 % postojećih postupaka utvrđivanja i naplate poreza provodi digitalno, a vjerujemo da će taj višegodišnji projekt biti dovršen upravo sljedećeg godine.
Osim toga, s prvim danom 2026. započinje nova era u digitalizaciji poslovanja obveznom razmjenom i fiskalizacijom eRačuna među poslovnim subjektima, odnosno druga važna inicijativa nazvana Fiskalizacija 2.0. S jedne strane, važan dio poslovanja poslovnih subjekata sada će biti digitaliziran, pri čemu se ukida cijeli niz obrazaca u izvještajnom sustavu, što bi sve ukupno trebalo rezultirati primjetnim administrativnim rasterećenjem.
Istodobno, Porezna uprava dobiva mogućnost da sve dosadašnje koristi od praćenja transakcija u realnom vremenu u krajnjoj potrošnji prenese i na svoj radu u segmentu poslovanja među poduzećima. Ipak, za sve one kojima su digitalizacija Porezne uprave ili Fiskalizacija 2.0 možda apstraktni i tehnički pojmovi, Središnji registar stanovništva najzornije prikazuje stvarni domet i smisao digitalne transformacije. Njime se ukidaju svima poznati popisi stanovništva koji su se dosad provodili svakih deset godina, uz tisuće popisivača, goleme troškove i dugotrajnu obradu podataka.
Umjesto toga, Hrvatska prelazi na model u kojem se svi ključni podaci o stanovnicima i kućanstvima prikupljaju i ažuriraju u stvarnom vremenu. No, ono što je još važnije, država ovim projektom daje najbolji primjer da digitalizacija ne znači samo uštedu vremena i novca, jer se deseci tisuća obrazaca više neće morati podnositi i prikupljati fizički, nego da se njezini pozitivni učinci prelijevaju na brojna druga područja javnog odlučivanja. Kvalitetniji i brži uvid koji donosi digitalizirani registar omogućit će donošenje boljih politika, učinkovitije korištenje javnih sredstava i veću pravednost u raspodjeli društvenih resursa.
