Novi skok cijene nafte prema 108 dolara za barel mogao bi ponovno pojačati inflaciju u Hrvatskoj, koja je u kolovozu ubrzala na 3,7 posto prema harmoniziranom indeksu potrošačkih cijena.

Rast cijena sirove nafte povećava rizik od daljnjeg poskupljenja goriva, prijevoza, hrane i usluga. Energetski šok već prerasta u globalni kamatni udar, s posljedicama za obveznice, tečajeve, kredite i gospodarski rast.

Sekundarni efekti

Energenti su ponovno u fokusu Vlade, koja je prošlog tjedna predstavila 11. paket pomoći građanima i gospodarstvu, nakon što je prethodno dodatno smanjila trošarine na gorivo. Od ukupno 260 milijuna eura subvencija, 170 milijuna namijenjeno je ublažavanju energetskog udara – od subvencioniranja električne energije, plina i toplinske energije do naknada za ugrožene kupce energenata.

Pitanje je, međutim, koliko takve mjere mogu apsorbirati cjenovni pritisak ako nafta dulje ostane iznad 100 dolara – i može li takav razvoj događaja hrvatsku inflaciju ponovno gurnuti iznad pet posto.

Saša Drezgić, profesor Ekonomskog fakulteta u Rijeci, upozorava: “Rast cijene nafte prema 108 dolara, ako se na toj razini zadrži nekoliko mjeseci, svakako povećava rizik da hrvatska inflacija ponovno prijeđe pet posto, ali rekao bih da sama nafta za to nije dovoljna. Ključno je koliko će šok biti trajan i hoće li se preliti i na druge energente te potom na cijene prijevoza, hrane i usluga. U nepovoljnijem scenariju takav bi se efekt mogao vidjeti već kroz dva do četiri mjeseca.”

Rizik inflacije iznad pet posto razradio je i HNB. U ožujku je procijenio da bi u nepovoljnom scenariju, uz naftu od oko 120 dolara i plin blizu 90 eura po megavatsatu, inflacija mjerena HIPC-om u 2026. mogla dosegnuti približno 5,6 posto, jedan postotni bod više od osnovne projekcije koja je pretpostavljala cijenu nafte do oko 90 dolara. Brent se sada, s približno 108 dolara, nalazi između tih dvaju scenarija. U izrazito nepovoljnom scenariju, koji uključuje naftu blizu 150 dolara, plin iznad 100 eura i dugotrajan poremećaj opskrbe, inflacija bi mogla dosegnuti oko sedam posto.

Drezgić pojašnjava da se skuplja nafta najbrže prenosi na cijene goriva, a zatim na transport i logistiku. Nakon toga viši trošak energije ulazi u poljoprivredu, prehrambenu industriju, građevinarstvo i velik dio usluga.

nije znanstvena fantastika

Kuća koja sama zna što trebate: U Zagrebu otvoren centar za pametni dom

Strateško partnerstvo

Hyundai ulazi u Ligu prvaka na pet sezona i otvara novo poglavlje svoje europske priče

“Upravo su ti sekundarni efekti važniji za trajnost inflacije od samog prvog poskupljenja goriva”, ističe Drezgić. Prema njegovoj ocjeni, ograničavanje cijena goriva može ublažiti neposredni udar na potrošače i inflaciju, ali ne može dugoročno ukloniti rast uvoznog troška energije.

“Ako visoke cijene nafte potraju, taj se trošak prije ili poslije pojavi negdje u sustavu. Ono što ponavljam je da Vlada ne bi trebala ograničavati cijene i maržu privatnog sektora, takav pristup dovodi do unutarnjih neravnoteža koje mogu dovesti do različitih problema na tržištu te nelikvidnosti pojedinih poduzeća. Samo država treba davati subvencije”, kaže Drezgić.

I Povjerenstvo za fiskalnu politiku upozorava da dugotrajni inflatorni pritisci upućuju na potrebu preispitivanja učinkovitosti, ciljanosti i trajanja postojećih mjera. “Kretanja međunarodnih cijena sirovina i energenata opravdavaju nastavak intervencija. S druge strane, Vlada ističe da su minimalne plaće i mirovine od lipnja 2025. do lipnja 2026. rasle brže od cijena, što umanjuje potrebu za intervencijom”, naveo je PFP u očitovanju o Vladinim mjerama.

Novi energetski šok Hrvatsku ne pogađa samo preko goriva i inflacije. Strah da će skuplja nafta produljiti razdoblje visokog rasta cijena pojačao je početkom rujna globalnu rasprodaju državnih obveznica i podignuo prinose na razvijenim tržištima. Taj se trend prelio i na Hrvatsku, gdje je prinos na desetogodišnju državnu obveznicu 11. rujna porastao na približno 3,86 posto, najviše od studenoga 2023.

Ostanu li prinosi na sadašnjim razinama, nova hrvatska zaduženja bit će skuplja nego prije novog rasta cijena energije. Hrvatska pritom nije izdvojena: prinos na američku desetogodišnju obveznicu približio se pet posto, dok je njemački desetogodišnji Bund premašio 3,5 posto, najviše u 15 godina. Viši prinosi ne povećavaju odmah trošak cjelokupnog postojećeg duga, nego postupno poskupljuju nova izdanja i refinanciranje obveznica koje dospijevaju.

Rast prinosa ne potiču samo skuplja nafta i obnovljeni inflacijski pritisci nego i očekivanja daljnjeg monetarnog stezanja. ECB je 10. rujna drugi put ove godine podigao depozitnu stopu, s 2,25 na 2,5 posto, a tržišta računaju da bi novo povećanje moglo uslijediti već u listopadu.

“Sve je više argumenata za dodatno pooštravanje monetarne politike”, izjavio je 14. rujna za Reuters član Upravnog vijeća ECB-a i guverner latvijske središnje banke Martins Kazaks. Prema njegovim riječima, kamate će možda trebati postupno povećavati prije nego što se rast cijena goriva počne prelijevati na plaće i ostale cijene.

Kazaks je dodao da se stopa od 2,5 posto, koju ECB smatra gornjom granicom neutralnog raspona koji niti potiče niti koči rast, ne bi trebala smatrati najvišom mogućom razinom. Nije želio procijeniti hoće li novo povećanje uslijediti već u listopadu, istaknuvši da ECB može djelovati “korak po korak” i “bez žurbe”.

Goldman Sachs i JPMorgan

Budući da gospodarstvo europodručja posluje blizu svojih kapaciteta, viši troškovi goriva mogli bi se lakše prenijeti na ostale cijene. “Prelijevanje na cijene i plaće moglo bi se pojačati. To je nedvojbeno rizik da inflacija bude viša od očekivane”, upozorio je Kazaks.

ECB nije usamljen. Goldman Sachs i JPMorgan očekuju da će američki Fed u srijedu povećati kamatu za četvrtinu postotnog boda, dok tržišta vjerojatnost takve odluke procjenjuju na oko 87 posto. Kamatu bi mogla povećati i Bank of Japan, koja odlučuje u petak, pa bi tri vodeće središnje banke u samo osam dana mogle dodatno postrožiti monetarnu politiku.

Drezgić ističe da više kamate ne mogu sniziti cijenu nafte, ali mogu smanjiti vjerojatnost da se početni energetski udar preko potražnje, plaća i inflacijskih očekivanja pretvori u širi i trajniji rast cijena. “Taj kanal, međutim, djeluje znatno sporije i naravno, ima cijenu u pogledu destimulacije gospodarskog rasta!”, kaže.