Najmodernija kompostana u Hrvatskoj nije još proradila, ne zato što nema tehnologiju, što nema ulaganja i ne zato što nema biootpada, nego zato što sustav ne funkcionira. To je jedina rečenica koja je potrebna da se objasni stanje u kojem se danas nalazimo.
Godinama govorimo o razvoju sustava gospodarenja biootpadom, ulažemo znatna sredstva, projektiramo i gradimo postrojenja, često i uz korištenje europskih fondova, ali kada dođemo do trenutka kada sustav treba početi raditi, ne proradi.
Nelogičnosti sustava
Tada se traže objašnjenja – u tehnologiji, operateru, uvjetima, okolnostima. Jer, nije problem izgraditi kompostanu, već sustav koji nije sposoban omogućiti da izgrađeni kapacitet uopće počne raditi. Postrojenje postoji, potreba postoji, ulazni materijal postoji, ali rad ne počinje. Tu više ne govorimo o razvoju sustava, nego o njegovoj blokadi. Taj ulazni materijal nije apstraktan. Biootpad u Hrvatskoj nastaje svaki dan, u svakoj kuhinji, restoranu, trgovini, u svakoj turističkoj sezoni koja dodatno multiplicira količine. Ne ovisi o administraciji, o dozvolama i ne čeka da se sustav organizira. On nastaje kontinuirano, predvidivo i u količinama koje sustav mora moći preuzeti. Svaki dan dok kapacitet stoji, biootpad ne nestaje, ide dalje kroz sustav, generira troškove, opterećuje logistiku i na kraju uredno završava na odlagalištima.
Tu dolazimo do potpune nelogičnosti sustava. S jedne strane, govorimo o kružnoj ekonomiji, oporabi, vrijednosti biootpada. S druge, biootpad koji bi trebao biti sirovina za kompostiranje završava kao teret na odlagalištima – ne zato što nemamo rješenje, nego zato što rješenje koje imamo, ne koristimo. U takvoj situaciji najlakše je tražiti problem tamo gdje ga je najlakše objasniti – u tehnologiji. Reći da nešto nije optimalno, da uvjeti nisu idealni, treba još prilagodbi. Ali, to je skretanje s teme jer tehnologija koja nikada nije ni dobila priliku raditi ne može biti uzrok problema. Ona može biti izazov, ali ne i razlog zastoja. Razlog je isključivo u tome što sustav nije sposoban aktivirati vlastiti kapacitet.
Istodobno, ulažu se milijuni u druge dijelove sustava. Spremnici, vozila, logistika, evidencije. Sustav prikupljanja se razvija, poboljšava i optimizira. Biootpad postoji, dolazi i traži obradu, a kapacitet koji je izgrađen upravo za tu svrhu stoji – ne zato što nema što raditi, nego zato što ne smije početi raditi. Ali, tu priča ne staje jer ovo nije izolirani slučaj jedne kompostane. U Hrvatskoj danas imamo i niz drugih postrojenja koja ne rade – i kompostana i bioplinskih postrojenja.
Kada se sve zbroji, dolazimo do brojke od 150 tisuća tona kapaciteta koji stoji neiskorišten. U cijeloj toj slici ne može se zaobići ni uloga administracije. Sustav gospodarenja biootpadom u RH već godinama čeka ključne odluke i jasna pravila koja bi omogućila njegov stvarni razvoj. Dok se na jednoj strani ulažu milijuni, povlače europska sredstva i grade kapaciteti, na drugoj isti ti kapaciteti ostaju zarobljeni u postupcima koji traju godinama. To više nije pitanje složenosti procedure, nego pitanje njezine svrhe.
U takvim okolnostima više nije dovoljno reći da je sve u skladu s pravilima jer pravila koja proizvode ovakav rezultat očito ne funkcioniraju kako bi trebala. Sustav koji kasni u donošenju odluka ne usporava projekte, on ih blokira, i to upravo one koji bi trebali biti nositelji razvoja. Time se šalje vrlo jasna poruka svima koji razmišljaju o ulaganju u ovaj sektor. Nije problem izgraditi kapacitet, nego hoće li vam sustav omogućiti da ga koristite, a bez tog odgovora nema ulaganja, planiranja i razvoja.
Upravo tu dolazimo do ključne kontradikcije. Sustav deklarativno potiče razvoj, a operativno ga usporava. S jedne strane, definira ciljeve, s druge, ne osigurava uvjete da se ti ciljevi ostvare. Sustav koji ne zna donijeti odluku na vrijeme, zapravo je već donio odluku, da se ništa ne promijeni. Onda dolazimo do objašnjenja koje se najčešće čuje, čekaju se administrativne procedure. Dozvole, suglasnosti, upisi, potvrde.
Sve ono što formalno mora postojati da bi sustav radio. Nitko ne dovodi u pitanje potrebu za pravilima, ali problem nastaje kada administracija ne prati investiciju, nego je zaustavlja. Tu dolazimo do pitanja koje se više ne može zaobići. Tko će uopće investirati u ovakav sustav? Tko će ozbiljno planirati izgradnju kompostane, razvijati kapacitete i preuzimati odgovornost za obradu biootpada, ako čeka zakonsku regulativu više od tri godine? Tko će ući u investiciju ako ne zna u kojim uvjetima će raditi, kako će plasirati proizvod i pod kojim pravilima će sustav funkcionirati?
Sustav ostaje nedovršen
Kompost mora imati tržište, status proizvoda i jasno definirane uvjete korištenja kako bi bio prepoznat kao vrijedna sirovina, a ne kao administrativni teret. Čak i onaj s CE certifikatom, koji mu omogućuje slobodan plasman na tržištu EU i stavlja ga u ravnopravan položaj sa svim ostalim kompostima proizvedenima u EU, u Hrvatskoj ostaje bez stvarne vrijednosti jer sustav traži još jednu potvrdu, još jednu analizu i još jedno mišljenje, kao da nije dovoljno ono što je već propisano europskom uredbom EU Fertilising Products Regulation i jasno definirano.
Da i ne govorimo o desecima tisuća eura koje su kompostane već uložile u taj certifikat upravo zato što nacionalni pravilnik nije donesen, pri čemu certifikaciju provode isključivo akreditirana notificirana tijela iz EU, kojih je samo devet i među kojima nema niti jednog iz Hrvatske. Uz to, sam postupak dobivanja tog certifikata nije nimalo jednostavan, zahtijeva stroge kontrole, opsežnu dokumentaciju i potpunu usklađenost pa se s pravom postavlja pitanje čemu sve to ako takav proizvod na kraju u vlastitoj državi i dalje mora dokazivati da vrijedi. Bez toga, čak i kada postrojenje počne raditi, sustav ostaje nedovršen i tu se zatvara krug, bez regulative nema tržišta, bez tržišta nema sigurnosti ulaganja, bez sigurnosti ulaganja nema novih kapaciteta.
Posljedice ovakvog sustava ne završavaju na razini otpada. One se prelijevaju na gospodarstvo, javne financije i povjerenje u institucije. Izvana gledano, Hrvatska ulaže, gradi i formalno razvija sustav, no stvarni napredak izostaje. Na papiru postoje brojke, projekti i kapaciteti, ali u praksi ključni elementi sustava ne funkcioniraju kako bi trebali. Upravo ta razlika između formalnog prikaza i stvarnog stanja dugoročno nagriza povjerenje, ne samo investitora, nego i svih dionika uključenih u sustav.
