U četiri godine na čelu Podravke Martina Dalić pokrenula je velike procese i opsežan investicijski ciklus koji su doveli do snažnog razvoja i širenja koprivničke kompanije, zaključno s akvizicijom Fortenovinih tvrtki iz sektora agro-biznisa.
Kao makroekonomist s bogatim znanjem i iskustvom rada u javnom i realnom sektoru, u podcastu Bobu bob objasnila je da su u temelju Podravkinih uspjeha ljudi koji su birani na svoja mjesta jer su referencama i iskustvom mogli jamčiti da će obaviti posao. Komentirala je i aktualne događaje poput inflacije, rasta cijena i bojkota trgovačkih lanaca.
Naglašava da je inflacija makroekonomski problem i da tražiti pojedinačnog krivca za nju nema smisla. Niti je moguće stisnuti neki gumb, pa će već sutra cijene biti niže. Jer, u ekonomskom životu, rješenje od danas do sutra i nije moguće…
Ono što je čelnicu naše vodeće prehrambene kompanije posebno moglo razveseliti proteklih tjedana bili su objavljeni rezultati za 2024. godinu u kojoj je Grupa Podravka ostvarila prihode od prodaje u iznosu od 766,5 milijuna eura, što je 52,7 milijuna ili 7,4% više u odnosu na 2023. godinu. Koprivnička kompanija usto je u 2024. zaključila investicijski ciklus vrijedan gotovo 250 milijuna eura.
Što vam osobno govore takvi rezultati?
Poslovni rezultati pokazali su učinke svih unutarnjih promjena koje smo proteklih godina provodili radi povećanja prodaje, osobito na izvoznim tržištima, jačanju naših timova te povećanju efikasnosti i opreznom upravljanju troškovima. Brojne promjene provedene u organizacijskim, procesnim i kadrovskim rješenjima po prirodi stvari nisu bile jasno vidljive izvan organizacije, zahtijevale su vrijeme, ali financijski rezultati ostvareni u 2024. pokazuju da su one bile i potrebne i uspješne.
Rast prodaje u prehrani od 38 milijuna eura (7%) od kojih je 28,2 milijuna došlo s inozemnih tržišta to jasno potvrđuje. Na sličan način, inozemna tržišta su Belupu donijela osam od ukupno 14,7 milijuna eura (10,4%) rasta prodaje. Povećanje profitabilnosti oba segmenta poslovanja – prehrane i farmaceutike – proizašlo je upravo iz takvih prodajnih rezultata. Kao Grupa izuzetno smo ponosni na poslovne rezultate ostvarene u 2024.
Spomenuli ste rast na inozemnim tržištima. O kojim pokazateljima tu najviše govorimo i kako je došlo do njih?
U rastu izvoznih prihoda osobito se ističu tržište zapadne Europe, SAD-a i Australije. Konkretno, u Njemačkoj je prodaja rasla za 57,2 posto, a u SAD-u, Kanadi i Australiji za 34,6 posto. Rast je prvenstveno došao kroz prodaju naših najpoznatiji brendova Vegete, Lino i Lino Lada. U farmaceutici je Belupo, kao što sam navela, zabilježio rast prodaje na inozemnim tržištima za osam posto. Općenito u prehrani, gdje se gotovo 70 posto prihoda ostvaruje izvan Hrvatske, zabilježili smo rast izvoznih prihoda od 7,4 posto, odnosno 28,2 milijuna eura.
Rast je nastao kao rezultat unapređenja naših nastupa na stranim tržištima, širenja mreže kupaca, ali i sveobuhvatnog redefiniranja cjenovnih politika. Kao kompaniji rast na inozemnim tržištima daje nam dodatnu stabilnost, ali i perspektivu daljnjeg rasta izvoza. I na to su maksimalno usmjereni svi naši timovi.
Kad je riječ o redefiniranju cjenovnih politika, bilo je žalbi kupaca da su brojne hrvatske proizvode, pa i Podravkine, u Sloveniji nalazili jeftinijima nego što su u Hrvatskoj?
To su rijetki slučajevi. Kao tvrtka uložili smo puno truda da proizvode koje prodajemo na bogatijim tržištima prodajemo po većim cijenama nego u Hrvatskoj. To je proces na kojem je radilo puno ljudi i to nije lako. Na drugim tržištima mi smo mali dobavljač koji mora prihvatiti stanje na tržištu koje definiraju drugi. Ali smo ipak uspjeli poboljšati cjenovni položaj naših proizvoda.
Temeljni cilj je da prodaja i izvoz ne budu svrha sami sebi, već na inozemnim tržištima treba osigurati primjerenu zaradu. To nam je omogućilo i sporiju dinamiku i manje povećanja cijena naših proizvoda i na hrvatskom tržištu, nego što je to zahtijevao rast sirovina. Anegdotalne primjere koje povremeno viđamo po medijima, kada potrošači pronalaze primjere proizvoda s nižim cijenama, uvijek provjeravam.
Obično se radi o nepreciznim usporedbama jer se uspoređuju redovne cijene s akcijskima ili različite gramature, ali u Podravci smo ponosni da smo uspjeli promijeniti višedesetljetnu praksu gdje smo u toj borbi na tržištima velike konkurencije, u pokušaju da uvjerimo stranog potrošača koji nikad nije čuo za Podravku da baš naš proizvod uzme s police, uveli red u cijenama proizvoda. Na stranim tržištima smo proizvođač koji nema nikakve mogućnosti utjecati na cijenu. Mali smo, ne samo Podravka, već i drugi hrvatski proizvođači, i zato moramo ulagati u prepoznatljivost i kvalitetu naših proizvoda.
Nakon akvizicije Fortenovina agrosektora, finiširane u siječnju, Podravka ima više od osam tisuća ljudi. Hoće li biti još akvizicija, i možemo li sada reći da Podravka više nije lovina nego lovac?
Transakcija je uspješno zaključena i mislim da je to velik korak za poljoprivredne kompanije koje smo kupili. Nadam se da će to biti i jako dobar doprinos razvoju hrvatske poljoprivrede, unaprjeđenju njene efikasnosti s planovima i načinom kako želimo upravljati u poljoprivrednom sektoru. Nakon akvizicije Grupa Podravka ima gotovo 9000 zaposlenih u tri djelatnosti – prehrambeno-prerađivačka, farmaceutska i poljoprivredna industrija.
To je više od 25 različitih pravnih osoba koji čine Grupu Podravka, a predvodi ga Podravka d. d. Time smo učinili daljnji korak prema tome da je Podravka relevantan gospodarski subjekt u Hrvatskoj, a poljoprivrednoj proizvodnji se veselimo. Imamo jasnu viziju razvoja Podravke Agri, odnosno našeg poljoprivrednog segmenta. Želimo uvesti nove prakse u poljoprivrednu proizvodnju koje će osigurati rast Podravke Agri i njezinu veću efikasnost. A sad, hoće li biti prilika za nove akvizicije…
Život će donijeti, ali prvi je cilj sada posvetiti se sustavu Podravke Agri, unaprjeđenju i poboljšanju načina na kojima se upravlja Beljem, Vupikom, PIK-om… Posvetiti se donošenju novih znanja kako se poljoprivredna i stočarska proizvodnja mogu unaprijediti.
Hoćete li i dalje proizvoditi mlijeko u Belju ili vino u tamošnjoj vinariji?
Hoćemo, taj se sustav sastoji od tri vrste proizvodnje – stočarske, ratarske i vinogradske. Poljoprivredna proizvodnja drukčija je vrsta od industrijske, to je tvornica pod vedrim nebom. Na nju se može primijeniti niz načela iz industrijske proizvodnje, ali neke su njezine osobine specifične. Tu treba imati i strpljenja, jer zbog utjecaja vremena i klimatskih promjena poljoprivredna je proizvodnja hirovita. Ako ste jedne godine ostvarili jedan financijski rezultat, nema jamstva da će tako biti i iduće. Svjesni svega toga, naša je nakana razvijati sve te vrste proizvodnje koje trenutačno imamo, podići ih na novu razinu i proširiti. Mislimo da za to postoji značajan prostor.
Podravka je dugo bila politički plijen. Jeste li sad oslobođeni tog utjecaja? Je li ulazak u sektor poljoprivrede bio čisto poslovna odluka?
Čisto poslovna. Moram reći da se u korijenu Podravkinih uspjeha proteklih godina, a mislim da smo postavili dobre temelje za daljnji rast, nalaze ljudi koji su birani na svoja mjesta jer su posao mogli obaviti i za to su jamčili referencama i iskustvom. Takve sam ljude većinom našla u samoj Podravci, a nekih 30-ak posto današnjeg menadžmenta došlo je iz drugih tvrtki iz kojih su donijeli i nova zemlja.
Tvrtki koja se natječe na tržištu i mora uvjeriti potrošače i u Americi i u Australiji i u Poljskoj i na Kosovu, da baš s police uzme naš proizvod, ne može pomoći ništa osim kvalitete i uspješnosti u prodaji i marketingu. U takvom sustavu uspjeh mogu jamčiti samo ljudi koji imaju znanje, energiju, volju i predanost da se bave tim poslom. Tako nastupamo i u Podravka Agriju, i moram reći da su za takvu orijentaciju poslovne politike dali podršku i svi dioničar i mirovinski fondovi i država.
Kao makroekonomist pratite i brojke kretanja inflacije koja je među najvišima u eurozoni, na određen način ticala vas se i situacija oko bojkota. Hoće li se cijene ikada vratiti na staro?
To nije realno. Kako ekonomija napreduje, tako se i ravnoteža uspostavlja na većoj razini, cijena i dohodaka. Na taj način ekonomija raste. U tom procesu treba biti aktivan. Moramo razumjeti da je prošlo makroekonomsko vrijeme koje je trajalo dosta dugo, a u kojem su kamatne stope bile negativne, inflacija niska i činilo se da bilo koji akter u ekonomiji može činiti što god hoće u smislu povećavanja potrošnje, socijalnih davanja, rasta investicija, a da to nema učinaka na inflaciju i kamate.
To vrijeme je prošlo s Covidom i post-covid oporavkom. Pritom, tema inflacije nije tema u kojoj je moguće utvrditi nekog pojedinačnog krivca za nju niti bi to donijelo neko valjano rješenje. Iz perspektive proizvođača mogu vam reći da je prehrambena industrija i proizvodnja hrana među najpogođenijima u smislu rasta cijena sirovina, ambalaže i energije. Javnost je s pravom najviše bila fokusirana na rast cijena energenata, ali iza toga zbivao se rast cijena svega.
Sirovina, mlijeka, šećera, soli, pšenice, voća, povrća, ambalaže, stakla, lima, u rasponu od 30 do negdje čak i stotinjak posto. I to smo donijeli iz perioda post-covid oporavka i poremećaja izazvanih ratom u Ukrajini. Istovremeno se događao proces rasta plaća. Srećom se rast cijena smirio, ali na nekim većim razinama. Međutim, mislim da se pred nama nalaze veliki izazovi zbog nesigurnosti koje na globalnoj razini rastu iz dana u dan.
Bojkot?
Čitam ga kao poruku velikog broja potrošača koji kažu “s ovom nam je razinom cijena teško, mi se tu ne snalazimo i vrlo teško opstajemo”. Tu poruku treba čuti i razumjeti. Opet, ako su kafići i dućani puni, znači da gospodarstvo nije slabo. Nije to samo sadašnja pojava, razlika u razini cijena između Hrvatske i drugih zemalja postoji dugi niz godina, možda i od osamostaljenja, i u toj razlici sadržani su i brojni hrvatski tranzicijski problemi.
Svi mi stariji od 50 godina živjeli smo u zemlji koja je bila opterećena inflacijama, hiperinflacijama, stanjem nereda koje je neusporedivo s bilo čim danas. Pa se sjećamo da se s inflacijom pokušavalo boriti ograničenjima cijena, racionaliziranjem. I to su se pokazali kao neuspješni recepti. Kao ljudi nosimo vlastito sjećanje da se samo administrativnim mjerama inflacija ne može riješiti.
Vi ste u vaše proizvode morali ugraditi i povećanje plaća?
Naravno, to je sastavni dio troškova proizvodnje. U prehrambenoj industriji su s jedne strane rasle cijene sirovina koje su diktirane stanjem na svjetskom tržištu. Mi i danas imamo sve sirovine, ambalažu, staklo… na razini koja je 30-ak posto nego veća što je to bilo prije dvije-tri godine. Istovremeno se zbivao i snažan rast plaća.
U Podravci je u protekle četiri godine plaća rasla više od 60 posto. I jedno i drugo zbrojeno je u cijenu proizvoda. Kaže se “e, neke su sirovine jeftinije nego prošle godine”. Jesu, ali su i plaće veće.
Što je sa stranim proizvodima koji su u istim trgovačkim lancima ondje povoljniji nego u Hrvatskoj?
Nemoguće mi je komentirati cjenovne politike pojedinih sudionika na tržištu. No, temeljno polazište i stanje razine cijena proizlazi iz konkurencije. To, opet, nije neko magično i brzo rješenje. Ali tržište s većim brojem trgovaca, gdje su oštriji poslovni uvjeti u smislu konkurencije, moguće imaju i druge ishode u razini cijena. Nije nevažna ni veličina tržišta.
Podravka se na svim tržištima, uključujući i Hrvatsku, natječe s tvrtkama poput Nestlea ili Krafta, s tvrtkama koje imaju proizvodnju po cijelom svijetu, desetke i stotine tisuća zaposlenih, koji globalno tržište promatraju kao jedno te svoje cjenovne i poslovne politike vode na potpuno drugačiji način u odnosu na nas. Jer si to zbog svoje veličine, utjecaja i rasprostranjenosti mogu i priuštiti…
Je li Podravka sada tamo gdje ste otprilike željeli da bude kad ste dolazili?
Obavili smo velik posao, a Podravka je na putanji da iz godine u godinu bude uspješnija, veća, da raste, da plaće rastu, a dioničari budu zadovoljni. To je put i proces koji nema kraja. Jako sam zadovoljna svim napravljenim, mislim da ljudi u Podravci razumiju da je moguće biti uspješan i u puno boljoj situaciji i na tržištu, da možemo bolje upravljati tvrtkom na korist i radnika i dioničara. Ne možeš tu u jednom trenutku reći “OK, gotovi smo”. I nakon mene i nakon ljudi koji danas vode Podravku, doći će drugi koji trebaju nastaviti mijenjati poslovanje, prilagođavati poslovne odluke promjenama u okruženju i uklanjati unutarnje slabosti. To je posao bez kraja.
Ne nedostaje vam politika?
Ne.
Bili ste oko 16 godina na javnim dužnostima…
Pa tako, pola-pola. Pola staža sam odradila izvan, a pola u javnom sektoru gdje mislim da sam dala svoj doprinos. Sadašnje mi okruženje odgovara jer dopušta da stvorim rezultat, da se poslom bavim na način da iza uloženog truda, vremena i energije ostane jasno vidljiv rezultat. U konkretnom se slučaju on mjeri financijskim pokazateljima, ali i zadovoljstvom i stanjem među ljudima, mišljenjem dioničara, pojedinačnim mišljenjem svakog od vas.
Mišljenja sam da se za poslovne rezultate i odluke kompanija treba izboriti sama, odgovornost je na nama. Ne može i nije posao nikoga iz Vlade odlučivati ili snositi odgovornost za odluke na kojima će se tržištima prodavati, s kojim cijenama i proizvodima. Imala sam veliki motiv da pokažem i da tvrtka u kojoj je država u vlasništvu može biti uspješna, da državno vlasništvo nije prepreka za dobre rezultate. I da se menadžmenti kompanija često vade na to da se zbog države nešto može ili ne može.
Strast vam je trčanje… Kažu da je politika maraton, a ne sprint, a isto se odnosi na biznis, o tome su nam u prošlom broju Poslovnog vikenda govorili čelnici Telemacha, Mlinara… Trčite li i dalje?
Trčim, to je sjajna aktivnost u kojoj sam se pronašla i bavim se njom dugi niz godina. Pomaže mi da kanaliziram stres i lošu energiju. Pomaže mi da živim u miru i harmoniji sa svim ljudima koji žive u mojoj glavi.
