Financijski pokazatelji poslovanja predstečajnih dužnika u razdoblju od 2008. do 2012. bili su u znaku ekstremno negativnih trendova, a iz poslovne perspektive gledajući može se reći da umjesto predstečajnog danas imamo poststečajni postupak.

Zaključuje tako Nikola Nikšić, direktor strateškog razvoja i analitike Bisnodea, tvrtke koja je analizirala poslovanje predstečajnih subjekata tijekom navedenih godina. Rezultate je Nikšić predstavio na stručnom savjetovanju Hrvatske revizorske komore. Tako je upozorivši na niz dramatičnih podataka ustvrdio da se stečaj tih tvrtki zapravo dogodio potkraj 2009. "Tad je bilo jasno da one nisu odgovorile izazovima recesije", kazao je. No, analitičari otvaraju nove predstečajne dileme, pa se među ostalim očekuje i čini se domino-efekt koji će predstečajevi imati na poslovanje malih i srednjih poduzeća, koja nisu imala pregovoračku moć u predstečaju i sad su moguće kolateralne žrtve. Sve se vrti oko pitanja hoće li poslovni subjekti koji su godinama sve negativnije poslovali i time nanosili sve veću štetu svim dionicima nakon realizacije predstečajeva biti sposobni, kako Nikšić ističe, poslovati kvalitetnije i drukčije, djelovati poduzetnički, razumijevajući i zadovoljavajući potrebe svih dionika.

"Pitanje je i jesu li dobro proučeni svi scenariji, kao i zaštitni mehanizmi za slučaj potrebe, koji mogu doći u obzir u situacijama kad kroz predstečajne nagodbe dio obveza kod dužnika i dio imovine kod vjerovnika, većinom malih poslovnih subjekata, smanjuju svoje vrijednosti zbog otpisa i produljuju rokove dospijeća", navodi Nikšić. Bisnodina analiza ukazuje, naime, na niz zanimljivosti. S jedne strane, u tom su razdoblju pale investicije u dugotrajnu imovinu, dok je vrijednost imovine rasla u knjigama. Tako su ulaganja sa 3,3 milijarde u 2008. pala na 0,5 milijardi u 2012. Istovremeno je vrijednost dugotrajne neoperativne imovine (zemljišta, građevinski objekti, poslovni prostori)  u knjigama narasla sa 17,8 milijardi u 2008.  na 19,3 milijardi u 2012.  

Kako su rasle i vrijednosti kapitalnih i revalorizacijskih rezervi može se pretpostaviti i da je rast vrijednosti neoperativne materijalne imovine većim dijelom posljedica administrativnih intervencija. Drugim riječima, bez obzira na pad tržišta nekretnina, povećavala se vrijednost cijenama kvadrata stambenog ili poslovnog prostora u knjigama. Iako se vrijednost obveza po kreditima i zajmovima nije bitnije mijenjala, dugoročne financijske obveze su pale sa 13,5 mlrd u 2008. na 10,7 mlrd u 2012., dok su se kratkoročne u istom razdoblju povećale sa 9,1 mlrd na 14 mlrd. "Posljedica je to razduživanja velikih poslovnih subjekata i zaduživanja malih za obrtna sredstva što je uslijedilo nakon produljenja rokova plaćanja od strane velikih. Ujedno se može pretpostaviti da je rast kratkoročnih obveza i posljedica administrativnog povećavanja vrijednost obveza poduzeća prema svojim vlasnicima ili prema povezanim tvrtka", kaže Nikšić.