Arhitekt Duje Kaliterna već se desetak godina intenzivno bavi dizajnom prestižnih ugostiteljskih objekata i hotela. Zapažen je još kao student 2006. godine, nakon uređenja zagrebačkog lounge bara People’s. Nakon toga stalno dobiva nove projekte, u čemu ga nije omela niti recesija u koju je zapao Zagreb, jer je tada već počeo dobivati poslove na obnovi jadranskih hotela. Njegov je rad zapažen, britanski Telegraph dao je vrlo visoke ocjene dubrovačkom hotelu St. Joseph’s, čiji je interijer dizajnirao studio „Kaliterna arhitektura“. Po izboru portala Luxury Travel Guide taj je hotel, smješten u 400 godina staroj palači, proglašen najboljim luksuznim hotelom u Hrvatskoj. Kaliterna je posljednjih godina usmjeren na obnovu hotela u Korčuli, gradu koji smatra narednim hrvatskim turističkim hitom. U tom je gradu lani uredio preko stotinu godina star Hotel Korčula. Ove je sezone Kaliterna potpisao obnovu Hotela Bellevue u Orebiću na Pelješcu, mjestu s divnim pogledom na Korčulu, u kojoj je sada ponovno angažiran – do sljedećeg ljeta trebala bi biti gotova radikalna rekonstrukcija korčulanskog hotela Bon Repos, budućeg modernog resorta pod novim imenom, Port 9.

Na Korčuli vas je prije nekoliko godina angažirao FGS Prosperus, vlasnik hotelijerske kuće HTP Korčula. Prvo ste uredili stari Hotel Korčula de la Ville, na samoj rivi?

Taj je hotel sagrađen još 1912., no 30 godina se u njega nije ulagalo i počeo se raspadati. U njemu su boravile, ili posjetile slavnu terasu i kavanu hotela brojne svjetski poznate ličnosti, kao što su bili Jackie Kennedy, Sophia Loren, Rebecca West, Josip Broz Tito, engleski kralj Edward VIII. i Wallis Simpson, jugoslavenski Kralj Aleksandar i Kraljica Marija, što smo i naglasili u uređenju. Nastojali smo u tih 12 hotelskih soba i osam apartmana vratiti duh stare slave nekadašnje Korčule. Vjerujem da smo u tome uspjeli – britanski The Telegraph Hotel Korčula de la Ville uvrstio među deset najboljih hotela na jadranskim otocima.

Sada u blizini grada Korčule, na mjestu starog odmarališta Bon Repos, radite na budućem resortu Port 9, čije je otvaranje najavljeno za lipanj 2017. Riječ je o obnovi nekadašnjeg ljetnikovca obitelji Andreis, sagrađenog 20-tih godina, ali i radikalnoj rekonstrukciji niza okolnih paviljona, podignutih u doba socijalizma?

Da, jezgra je stogodišnji ljetnikovac obitelji Andreis, koji je još 30-ih godina pretvoren u pansion. Do ljeta će biti preuređen i boutique hotel građen u stilu 30-ih, koji će biti središte novog resorta. Tom su hotelu kasnih 60-tih dodana radnička odmarališta, potpuno neprikladna za današnji oblik turizma. Zato smo ih morali  kompletno preurediti za planirani moderan resort, prvi na srednjodalmatinskim otocima. Imat ćemo četiri paviljona s ukupno 170 soba, zgradu s restoranima, lounge barom, caffe barovima i preljevnim bazenom veličine preko 300 kvadratnih metara. Resort je udaljen tri kilometra od grada Korčule, s kojim je povezan brodom, šetnicom uz more i cestom. Kako ste uspjeli ujednačiti ljetnikovac i paviljone za odmor radnika? Priznajem, to je bilo užasno teško napraviti. Na svaku smo komponentu obratili drugačiju pozornost. Ljetnikovac smo modernizirali i vraćamo mu staru slavu, ali on zadržava izgled stare vile, dok paviljone prilagođavamo vremenu u kojem živimo. Naravno, zahtjevi gostiju iz 60-tih godina, tvorničkih radnika, bili su znatno manji nego zahtjevi današnjih gostiju koji traže četiri ili pet zvjezdica. 

Kako treba obnavljati hotele iz doba socijalizma, treba li ih približiti originalu ili potpuno osuvremeniti? 

One koji su pod zaštitom treba obnoviti kakvi su i bili, ali mnoge druge trebalo bi srušiti i nanovo sagraditi. To nisu bili reprezentativni primjerci arhitekture, već ružni blokovi građeni da ispune normu i prime što više ljudi. Na tim mjestima možemo podići nešto ljepše. Mislim da Hrvatskoj zasad ne treba novih hotela, pa tek smo ove godine dostigli predratni broj turista.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Cijeli otok Korčula je desetljećima zapušten, kakve su perspektive njegova turističkog razvoja?

Mi još od 2013. radimo na vraćanju starog sjaja. Grad Korčula izgleda kao mali Dubrovnik, ali hoteli su dugo bili u stanju u kakvom su bili još 90-ih, kad su iz njih otišle izbjeglice. Cijeli otok je doživio pad ponude, broja i kvalitete gostiju. Naš je plan da, skupa s angažiranom tvrtkom Brandoctor, napravimo iskorak ne samo u arhitekturi, nego i u cijeloj ponudi i razmišljanju o tom otoku. Kopamo po povijesti otoka, nalazimo stare recepte, pokušavamo rekonstruirati kako su nekoć Korčulani živjeli, jeli, zabavljali se. 

Surađujete li i s lokalnom zajednicom?

Naravno, i oni sudjeluju, aktivirali su se. Svima je jasno da će se ubrzo dignuti cijeli otok kao destinacija. Donedavna su u Korčuli bile samo pekare i loši restorani, jako su nazadovali u odnosu na otočne destinacije kao što je obližnji Hvar, a sada se to sve polako kreče nabolje. Kad gledamo 2013., primjećujemo veliki napredak po pitanju gostiju. Svi smo jako ponosni da se Korčula vraća na scenu, ponovno je postala prepoznatljiva. Zanimljivo mi je sudjelovati u ovom uzletu Korčule, vrlo brzo bit će to destinacija uz bok Hvara i Dubrovnika. Siguran sam da je Korčula sljedeći jadranski hit.

Kako brendirate otok, koristite li i vi priču o Marku Polu?

Marko Polo je postao priča koju svi na Korčuli koriste, pa smo u dogovoru s brand managerima odučili ne ići samo na njega, nego pokriti sva razdoblja povijesti, grčko, ilirsko, mletačko. Korčula se srećom ima čime brendirati, ne ovisi o samo jednoj povijesnoj osobi. Otok je imao poznate brodograditelje, čuvene kamenolome, pa i drvna industrija je bila jaka, i sve to smo mi iskoristili u brendiranju otoka.

I dalje ćete raditi po otoku, HTP Korčula ima i drugih, neobnovljenih hotela?

Oni imaju još hotela, koji zahtijevaju obnovu, kampove, a stanje u njima se kreće na bolje. Kad obnova bitnijih objekata bude gotova, svi će imati kvalitetu minimalno četiri zvjezdice, a ukupno se u taj projekt ulaže barem 20 milijuna eura. Zahvaljujući tome što kreće nakon drugih, Korčula će vjerojatno izbjeći neke greške Hvara i Dubrovnika. Bitno je da se ne ide na pretjeranu izgrađenost. Smanjujemo broj soba, bit će manja gužva, a gosti će više plaćati. Korčula je dosad bila all inclusive destinacija, tu uopće nije bilo dodatne potrošnje. Gosti su bili po cijeli dan u tim hotelima i grad ništa od njih nije imao. Sada će sve izgledati potpuno drugačije, pa i ekološki – primjerice, iskorištena voda će se koristiti za navodnjavanje, postavit će se solarne ploče na restoranima.

Aktivni ste i na obližnjem Pelješcu, u Orebiću je ove sezone otvoren Hotel Bellevue, preuređen po vašim idejama?

Da, u Orebiću smo obnovili još jedan stari hotel- Bellevue, sagrađen 1935. Niti on nije obnovljen još od 80-ih. Podigli smo mu kvalitetu na četiri zvjezdice, a broj soba je smanjen sa 60-ak na 39. Tamo se već sada jako poboljšala kvaliteta i gostiju i usluge, a samom hotelu je ocjena na Booking.comu porasla za dva boda.

U hotele koje ste preuređujete uvedeno je i grijanje, što malo koji hotel u Dalmaciji ima.  Dakle, računa se na dužu sezonu?

Sezonu moramo produžiti, idealno bi bilo od početka travnja do kraja listopada. Svi koji mogu rade na tome, jer se jasno da se od dva ljetna mjeseca ne može preživjeti. Ovako vam se dogodi da je lipanj loš, pa onda počne nogometno prvenstvo i sezona je gotova… Korčuli je problem loša prometna povezanost, jer ona nije autodestinacija kao Istra. Do god nemate aerodrom pa ovisite o brodu, odnosno vjetru i moru, tu se ne može puno napraviti. Šteta, jer naša je klima vrlo ugodna, zime su blage. Englezima ili Skandinavcima je i deset stupnjeva jako toplo, kod nas nema onih dugih kišnih razdoblja, međutim uz promet morate riješiti još neke probleme. Kao prvo, gostima ne smije biti dosadno, pa u doba godine kad se ne može biti po cijele dane vani treba im pružiti neku zabavu u hotelu, wellness ili zatvoreni bazen, da se imaju čime baviti. Istrani su to već riješili. Bitna je i gastronomija, da gost može otići u neki restoran, koji će kao i hotel raditi skoro cijelu godinu. Danas je hotelijerima utoliko teže što, čim vremenska prognoza bude loša, gosti to saznaju preko interneta i otkažu dolazak. Nekoć bi gost došao, pa makar padala kiša svih sedam dana. Isto tako, hotelijeri sada puno više strahuju od loše kritike. Pri obnovi hotela našli smo papiriće s kritikama koje su gosti ostavljali u hotelu, i onda bi hotelijeri kasnije proučavali što sve moraju ispraviti. Danas takve kritike idu ravno na internet.

Ušli ste u posao uređenja interijera tik prije početka krize. Što se promijenilo u ovih deset godina?

Da, People’s sam uredio na zadnjoj godini fakulteta. Odmah potom sam 2007. u Dubrovniku preuredio nekadašnji Labirint u restoran i lounge bar Gil’s. Dalje je samo krenulo, jedno bih završio i odmah započeo raditi nešto drugo, pa treće.Tada smo imali pravi bum u arhitekturi i graditeljstvu, gradili su se neboderi, zgrade, barovi. Bili su to počeci modernog ugostiteljstva u nas, počele su nicati razne kombinacije lounge bara i restorana, fusion kuhinje; dotad smo kaskali za svijetom a onda se odjednom sve otvorilo. Kriza se kod nas osjetila tek 2009., a Zagreb se još nije od nje oporavio. Tu je moja tvrtka dosta dobro prošla jer smo se prebacili na uređenje hotela i na opremanje, kompenzirali smo jedno drugim i nismo imali stanke. Srećom na Jadranu postoji konstantan turistički uzlet, a hoteli su izgledali jako loše i njihovi vlasnici su bili svjesni da se tu nešto treba promijeniti. Hoteli koje u posljednje vrijeme obnavljamo po Korčuli nisu renovirani još od 80-ih godina, dakle prošlo je 35 godina, a to je u turizmu jako puno. Većini naših hotela treba obnovu i prilagodbu novim svjetskim uvjetima. Polako napredujemo, a sad imamo novi problem – infrastruktura ne prati tu modernizaciju.

Uređujete hotele visoke kategorije, no ne ljetujete na takvim mjestima. Uređujete i noćne klubove,  poput zagrebačkog Plaza bara, ali niti u njih ne zalazite? 

Volim svoj posao, ali to je samo posao, osobnom preferiram mir. Sebi sam sagradio jednu minijaturnu kućicu u Bobovišću na Braču. U tih 20 kvadratnih metara, uz cvrčke i more, ovog sam ljeta osmislio dio dizajna g Porta 9. Istina je da niti u klubove ne izlazim. Puno više volim biti u prirodi.

Što biste još željeli raditi?

Nakon podizanja Korčule na razinu četiri do pet zvjezdica volio bih raditi na podizanje cijele zone Kaštela, na cijelom potezu od Splita do Trogira, a posebno zonu oko Hotela Palace u Kaštel Lukšiću. Kaštelanski zaljev jedan je od najljepših na Jadranu, a omeđen je s dva grada pod zaštitom UNESCO-a. Na žalost, sve je prepušteno stihijskoj izgradnji i devastaciji. Trebalo bi primijeniti potpuno novi koncept razvoja cijelog područja, od hotela, do brendiranja samih Kaštela i podizanja razine usluga…

Rođeni ste u Splitu, u rodu ste i s arhitektom Fabjanom Kaliternom, poznatim i po tome što je osnovao Hajduk. Od 2000. godine živite u Zagrebu. Kako vam, iz zagrebačke perspektive, izgleda stanje u splitskom urbanizmu? 

Split treba dobiti dugoročni plan, da se zna što želimo od tog grada. Nalazi se na poluotoku i tu nema puno mjesta za širenje. Moramo se dogovoriti i što napraviti s turističkom industrijom, hoće li ona ostati ili neće, odnosno koje ćemo joj zone namijeniti. Grad se stihijski razvija, na žalost ne vidim da se tamo nešto strateški radi. Zasad niti jedna ozbiljna hotelska kuća u Splitu ništa nije napravila. Hotel Marjan već godinama propada. Hotel Park se, doduše, uredio, ali je sada prevelik, jer se u kvartu poput Bačvica ne bi smjelo toliko graditi. Treba odrediti zone za gradnju novih hotela, kao što je recimo Trstenik. U Splitu sve ide nekom inercijom, turizam se bazira na privatnom smještaju, cijeli kvartovi su podvrgnuti apartmanizaciji i ostali su bez ostale ponude – dogodilo im se isto što i Dubrovčanima.

Kakva je situacija u Zagrebu, koji ipak funkcionira nešto bolje od Splita?

Nedopustivo je da se grade tolike fontane, a kuće po centru se raspadaju, ostale su bez fasade! Grad koji drži do sebe ne smije si to dozvoliti. U nekim kvartovima nema prilaznih puteva. Na žalost, u svemu tome se i dalje podilazi željama investitora. Većina mojih kolega arhitekata je u nezavidnoj situaciji, masovna legalizacija objekata je znatno snizila cijenu njihova rada i naručitelji sada misle da za taj, nikakav novac mogu dobiti i uređenje nekog prostora.