Kukuruz na slavonskim njivama “ubili” su suša i dugotrajni toplinski valovi, ništa bolje nije prošla ni soja, ali su se zato masline u Aljmašu osule plodovima. Pionir tog uzgoja Domagoj Škobić kaže da je riječ o pokusnom uzgoju, prvih 10-ak stabala koje je “za ukras” posadio na svojim njivama uz lavandu i marelice mediteranskih sorti i još se privikavaju na slavonsku klimu.

A iako proteklih šest godina, otkako je posadio miks “odraslih” stabala iz Kalabrije, Istre te s područja Metkovića, još nije iscijedio ni kapi ekstradjevičanskoga maslinova ulja, činjenica je da rađaju te da je sve više klimatskih “apsurda” koji hrvatsku, ali i globalnu poljoprivredu, potresaju iz temelja.

Aljmaški “maslinar” ne planira svoju poljoprivrednu proizvodnju “graditi” na maslinama. Možda ih posadi na hektar i pol, kaže, ali eksperimentalno, “a dok dođu u rod, dok se otvore prve uljare, nabavi prva tehnologija, puno će još Dunava proteći Aljmašem…”.

Tko pamti oštru zimu?

Slavonija odavno nije vidjela ozbiljniju zimu s minusima od 15 ili 20 Celzijevih stupnjeva, što bi uzgoj maslina moglo staviti pod upitnik. Škobić smatra da hrvatsko voćarstvo treba prije “dobro pospremiti” i odrediti bazene proizvodnje, regije koje su najpogodnije za proizvodnju jabuka, bresaka, marelica, lješnjaka…

“To da svatko kod nas sadi sve na svakoj lokaciji nas je i dovelo do raseljenosti sela, apsolutnog neznanja, lošeg sadnog materijala i činjenice da je hrvatsko voćarstvo danas na dnu dna”, tvrdi Škobić.

Ipak, zna li se da aljmaške masline na kontinentu nisu osamljene, da maslinici uspijevaju i na zagorskim bregima, točnije u Kozjaku Začretskom OPG-ovca Mire Mraza, da u novije vrijeme niču i plantaže smokava, pistacije i kikirikija (Vrbanja, Orahovica), te da neki kutjevački vinari tradicionalne bijele sorte grožđa poput graševine mijenjaju i dalmatinskim crljenkom – teško je ne zapitati se je li vrijeme standardnih kultura na koje smo se naviknuli, pa i pšenice i kukuruza, na zalasku. Brojni stručnjaci i znanstvenici upozoravaju, naime, da je Sahara već prešla Mediteran, da su problemi i teškoće vezani za klimatske promjene već detektirani – i kad bi svatko iz svoga resora pridonio njihovu rješavanju, stvari bi se pokrenule s mrtve točke.

“Usporedbom višegodišnjih podataka jasno je da je Hrvatska u 21. stoljeću ušla u novo klimatsko poglavlje. Gotovo sve godine bile su toplije od višegodišnjeg prosjeka. Iznimka je bila samo 2005., koja je bila u granicama “normalnog”. Sve ostale godine možemo svrstati među tople, vrlo tople ili čak ekstremno tople”, kaže Ivana Čavlina Tomašević, voditeljica Odjela za agrometeorološke informacije Državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ), ističući kako je i ova godina, prema vremenskim uvjetima, upravo onakva kakvu smo mogli i očekivati u uvjetima promijenjene klime – s ekstremima koji se brzo izmjenjuju – i otežavaju prilagodbu, osobito u poljoprivredi.

Električni iskorak

Kompaktni električni modeli sve ozbiljnije ulaze u svakodnevicu europskih vozača

Problemi s likvidnošću

Zašto kašnjenje u naplati najviše pogađa tvrtke koje rastu?

Vremenske oscilacije izravno utječu na prinose i predstavljaju ozbiljan izazov za poljoprivredni sektor, koji ovisi o stabilnim vremenskim uvjetima. U hladnijem dijelu godine sve je manje dana s temperaturom zraka ispod nule, a i broj dana sa snježnim pokrivačem se smanjuje. Posljedica toga je ranija vegetacija biljaka – i to u razdoblju kada bi one zapravo trebale mirovati. Početak cvjetanja voćaka, vinove loze i šumskog drveća skraćuje se dva do pet dana svakih deset godina. To znači da bi za 100 godina vegetacija mogla započinjati čak mjesec i pol ranije – što ih dovodi u opasnost od ranih proljetnih mrazova, odnosno prodora hladnog zraka sa sjevera.

“U samo nekoliko sati mraz, odnosno hladnoća, može uništiti urod za cijelu sezonu”, pojašnjava. Osim toga, fenološka istraživanja pokazuju i da se u 21. stoljeću upola skratilo razdoblje od početka do punog zrenja grožđa u odnosu na prosjek od 1961. do 1991. – primjerice, grožđe, koje je nekad sazrijevalo 40 dana, danas dozrijeva za samo 20. Osim rizika za urod, to stvara i dodatan pritisak na organizaciju berbe i prerade zbog preklapanja berbi različitih sorti.

Poljoprivredni analitičar i konzultant Ivan Malić objašnjava da je pšenica kultura koja do sada u Hrvatskoj nije imala velike oscilacije u prinosima zbog klimatskih promjena. Prosječni prinosi od sedam do devet tona po hektaru ne odskaču više od 10 posto u 15-godišnjem razdoblju. No kukuruz je druga priča, s obzirom na to da se sije u proljeće, da mu je oplodnja uglavnom početkom srpnja i da najviše vlage treba u srpnju i kolovozu.

“U razdoblju od 2010. do danas na solidnom gospodarstvu prinos kukuruza iznosio je tri do 13 tona po hektaru – i te oscilacije govore kako je on najviše pogođen klimatskim ekstremima, a najznačajnija je ratarska kultura u Hrvatskoj”, napominje te dodaje kako se klimatskim promjenama donekle može doskočiti forsiranjem kultura s jesenskim sjetvama. Većina hrvatskih ratara, primjerice, ima prostor za povećanje površina pod uljanom repicom, koja se sije početkom rujna, a žanje sredinom lipnja, čime se izbjegavaju najgori vremenski ekstremi tijekom srpnja i kolovoza.

Kako bilo, klimatske promjene jasno mijenjaju pravila igre, pa Čavlina Tomašević smatra da u kontinentalnoj, odnosno nizinskoj Hrvatskoj definitivno više nećemo moći bez navodnjavanja – čak i pšenice i kukuruza, koji se tradicionalno nikada nisu navodnjavali.

“Poljoprivrednici to dobro znaju, osobito u Slavoniji – gdje je tlo izvrsno, ali kiše je sve manje. Tamo se sve češće razmatraju alternativne kulture, nove tehnike sjetve, drukčija gnojidba i uvođenje navodnjavanja. Da imaju navodnjavanje, prinosi bi bili odlični. Dakle, rekla bih da vrijeme pšenice i kukuruza nije prošlo, ali će se njihova proizvodnja sve više morati prilagođavati. U tome im mogu pomoći i agrometeorološke prognoze, koje DHMZ redovito izrađuje i objavljuje na svojim mrežnim stranicama. Osim toga, DHMZ sudjeluje u EU projektu Clim4Cast, u okviru kojeg se na projektnom portalu izdaju prognoze za sušu do deset dana unaprijed, koje uključuju i područje Hrvatske”, napominje.

Kad je pak posrijedi planiranje višegodišnjih nasada, zbog klimatskih će se promjena trebati razmišljati u smjeru novih sorti koje su otpornije na sušu i toplinski stres. Birat će se sorte koje kasnije cvjetaju ili kasnije rode, čime se izbjegava opasnost od proljetnog mraza.

“Promjene u izboru vrsta već danas se mogu vidjeti u obliku tzv. mediteranizacije kontinentalnog područja. Polja lavande već godinama uspijevaju u istočnoj Slavoniji, u Baranji su posađene prve masline, a smokve su rodne od zapadne do istočne unutrašnjosti. Vinogradari kontinentalnog područja sve uspješnije proizvode crna vina visoke kvalitete. Suša može smanjiti prinos, ali povećava šećer u grožđu – što rezultira vinima bogatijeg okusa i s više alkohola. Taj se trend ne primjećuje samo u Hrvatskoj već i u srednjoj Europi, gdje vina više nisu kisela kao nekad”, objašnjava Čavlina Tomašević.

Kikiriki, banane, pistacije…

Što se tiče pionirskih vrsta, agronomski stručnjaci tvrde da imamo dobru klimu u Dalmaciji, pa i u Slavoniji za uzgoj, primjerice, ekonomski vrlo isplativih pistacija, domeće ona. U Slavoniji su prije nekoliko godina posađeni i prvi nasadi kikirikija, a na sjeverozapadu zemlje, u Zagorju, mogu se pronaći prvi nasadi egzotičnog voća kod nas, banane, avokado, kivano i pitaja.

Puno toga, tvrde upućeni, možemo naučiti i od Turske, Grčke, južne Italije, vidjeti što kod njih raste te prilagoditi to i našem podneblju. Primjerice, ako raste u Italiji – i kod nas bi mogla uspijevati riža kad bismo se više brinuli o navodnjavanju. Nasadi tropskoga voća, manga, avokada, marakuje, čerimoje, kojim su se do sada, uz agrume, uglavnom bavila mala gospodarstva na Siciliji, šire se pak i drugim regijama na jugu Italije, u Apuliji i Kalabriji. U nas su klimatske promjene, koje su postale naša svakodnevica i nova realnost, kao hit lansirale i bob.

“Ako ne napravimo zaokret sada, poslije će biti kasno, a tu nije riječ samo o zamjeni kultura nego i o zdravijem tlu i razvoju vlastite sjemenske proizvodnje”, upozorava Zvonimir Sedlić, direktor prve europske tvornice specijalizirane za proizvodnju izolata boba Nutris iz Novog Senkovca. Smatra da Hrvatska treba razvijati vlastite sorte kultura koje su otpornije na stres i prilagođene lokalnim klimatskim uvjetima i koje mogu rasti u regenerativnim sustavima proizvodnje s manje umjetnoga gnojiva i pesticida. Slavonija je do sada uglavnom eksploatirana za potrebe prehrambene industrije susjednih zemalja. Europa danas uvozi više od 70 posto potreba za proteinima, a Hrvatska ima sve preduvjete da tu napravi iskorak i postane proteinska riznica Europe.

“Zato vjerujemo u proteinske kulture poput boba, soje, graška i slanutka. Te biljke ne samo da obogaćuju tlo nego imaju i golemu tržišnu budućnost te snažan izvozni potencijal kroz domaću prehrambenu industriju i stočarsku proizvodnju”, tvrdi Sedlić te dodaje da je jednako važno i kako proizvodimo, a ne samo što. Tržište traži nutritivno bogatu hranu, proizvedenu u regenerativnom ili organskom sustavu, s dokazanom sljedivošću, što je ogromna prilika za istok Hrvatske, ne samo u količini već i u kvaliteti. Poljoprivredni stručnjak Ivo Grgić, profesor sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta, upozorava kako nas ugroze na koje nemamo brz odgovor često navode i na pogrešna rješenja.

“Neki već imaju i nasade banana, smokvi, limuna, a ni deve više nisu čudo. I sve se pravda problemima s kojima se susrećemo, a to su manjak padalina i sve naglašenije vreline. Kada tome pridodamo i stalno smanjenje tržnih cijena pšenice i kukuruza na našim izvoznim tržištima, po mnogima je vrijeme za velike odluke, a to su trebaju li nam tolike površine pod našim tradicionalnim žitima i kojim kulturama ih zamijeniti”, kaže te dodaje kako naši prostori ni u povijesti nisu bili siromašni sličnim idejama pa se neki sjećaju i rižinih polja – i sjetve žita između visokog drveća, ali i farmi životinja koje su nestale brzo kao što su se i pojavile – činčile, nojevi, gliste…

“I dobro je da se razmišlja, ali loše je da se preskače logičan slijed u traženju rješenja. Ova proizvodna godina po klimatskim je uvjetima bila izdašna za pšenicu, uljanu repicu i, umjesto da se veselimo, opravdana je bojazan proizvođača o konačnoj ekonomskoj isplativosti. Hrvatska je u suvišku s pšenicom, proizvodnja je porasla kao rezultat Božje milosti, dok tržišna cijena pod ugrozom pšenice iz Ukrajine klizi naniže. Slično je i s cijenom kukuruza. Ako tome pridodamo i globalna preslagivanja, posebno neizvjesne trgovinske mjere SAD-a, tržište će se naći pod čekićem, stabilnom proizvodnjom, i nakovnjem, nestabilnom potražnjom. A u takvim okolnostima gube proizvođači i manjim dijelom potrošači”, upozorava Grgić.

Uozbiljimo se…

Nepoznanica je puno, veli, i s jarim kulturama, posebno s kukuruzom.

“No, prije nego što u Slavoniji zlatna polja pšenice zamijenimo nasadima avokada, limete, marakuje i drugih nama egzotičnih biljaka, a preostale svinje devama te lisice lavovima, uozbiljimo se”, poručuje. Za veći zaokret, tvrdi, potrebno je sinkronizirano djelovanje poljoprivrednih proizvođača, države i znanstvenih institucija. Država treba dati okvire promjena, proizvođači ih prihvatiti vjerujući dugoročno ispravnoj odluci države, a znanstvene institucije sve to podržati nudeći tehničko-tehnološka rješenja, kao što su načini čuvanja voda, nove sorte odnosno kultivari, nove pasmine i slično.

“Za početak, površine zasijane pšenicom i kukuruzom svedimo u prihvatljive okvire, s obzirom na domaće potrebe te tržišna kretanja u okruženju. Na temelju kvalitetnih ekonomskih izračuna, koristeći prosjek zadnjih pet godina, ali i očekivanja na europskom tržištu, odredimo prosječnu, prihvatljivu cijenu koštanja koja jamči ne samo proizvodnju nego i prihvatljiv dohodak proizvođačima. Ostale površine koje ne ispunjavaju taj kriterij trebaju se osloboditi za proizvodnju povrća i/ili drugih danas manje prisutnih kultura. Npr. boba i sličnih mahunarki, od kojih se dobivaju vrlo vrijedni ekstrakti kao što su proteini, škrob i vlakna – i koje imaju veći preradbeni i tržišni potencijal”, nabraja Grgić.