Nakon više od 20 godina profesionalnog iskustva u ICT industriji, Adrian Ježina 2017. godine pridružio se United Grupi. Preuzeo je tada poziciju izvršnog direktora Telemacha Slovenije, da bi 2021. došao i na čelo Uprave Telemacha Hrvatska. Sa svojim je timom u vrlo kratkom roku postigao značajne uspjehe, integrirajući Tele2, Optima i Total TV u jednog konvergentnog operatora. Također, uz podršku United Grupe, uspješno je uveo 5G te doveo najbržu 10 Giga optičku mrežu i nagrađivani EON TV u Hrvatsku.
Posjeduje MBA i magisterij iz ekonomije, svoje je znanje unaprjeđivao na uglednim europskim i američkim institucijama, a o Telemachu, ulaganjima, obrazovanju, velikim globalnim promjenama, izazovima uvođenja umjetne inteligencije, sportskoj karijeri i svemu što je naučio baveći se sportom te velikoj strasti za putovanjima, Ježina nam je pričao u emisiji Poslovni svijet s Ilijom Jandrićem.
Kako to da ste završili elektrotehniku, potom magistrirali ekonomiju te se usavršavali u Velikoj Britaniji i SAD-u?
Zapravo sam magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, no imao sam priliku ići na executive putovanja na tjedan-dva ili mjesec-dva, i na Harvard, London Business School, u Chicago… Imao sam priliku vidjeti i obići te najbolje svjetske fakultete, otići na neke specijalizacije, nešto kraće i raditi. Puno naučiš, ali ono najvažnije, sve to mi je potpuno promijenilo vidike. Vidiš koliko je svijet drukčiji. Bio sam na change managementu na Harvardu prije nekih 15 godina.
Bilo je 50-ak ljudi iz cijeloga svijeta, dva profesora, a nije smjelo biti više od dvoje ljudi iz iste poslovne grupacije ili industrije s istog kontinenta i svi su morali imati više od 10 godina na izvršnim funkcijama. Profesori su, inače, bili savjetnici kompanija iz Dow Jones indexa, a pokazivali su nam kako su se neki problemi iz prošlosti riješili te kako bi se danas riješili. Nisu nas učili teoriju, već konkretne primjere. Zapravo, tu svi prisutni uče, pa čak i oni skupljaju informacije kako bi i sami naučili nešto za savjetovanje i onda to znanje ide prema najboljim kompanijama kojima to pomaže da ostanu tamo gdje jesu.
Dugo ste radili u Sloveniji. Možete li usporediti to iskustvo s ovim u Hrvatskoj? Što Slovenci rade bolje od nas?
Šest godina sam vodio Telemach u Sloveniji, od toga dvije paralelno i u Hrvatskoj i u Sloveniji. Što rade bolje? Početne pozicije u bivšoj Jugoslaviji i netom poslije bile su bolje u Sloveniji, prošli su tranziciju bez rata i ušli su u EU deset godina prije nas. Desetljeće je jako puno. Pogledajte gdje smo danas, a gdje smo bili prije deset godina. Nije to lako nadoknaditi. Realno, krenuli smo kasnije. No, ono što vidim zadnjih godina je da smo sada prosperitetniji. Malo je Slovenija u tom smislu usporila.
Oni su dosta dobro odradili imigraciju, za razliku od nas imaju sličan broj stanovnika kao devedesetih jer su negativni demografski trend kompenzirali radnom snagom s ovih područja. Prije su otvorili ekonomiju tržištima, no rekao bih da sada imaju lošu poreznu politiku po pitanju zaposlenih. Još su restriktivniji s oporezivanjem rada, pogotovo visokih plaća što obuhvaća najveće stručnjake i managere. Recimo, gdje smo mi bili prije 7-8 godina, oni su nastavili na tom tragu.
To je počelo pomalo ubijati poduzetništvo, sve više firmi krenulo je izmještati sjedišta iz Slovenije. Primjer je da su pojedinci u našoj Grupi mogli birati hoće li živjeti u Sloveniji ili Hrvatskoj. Izabrali su Hrvatsku zbog boljeg poreznog okruženja. Kad gledam cijeli društveni aspekt, Slovenci su malo mirniji u komunikaciji, tiši su, povučeniji. Iako, velika je razlika između Maribora, Ljubljane, Kopra… Da se vratim, rekao bih da je Hrvatska danas nešto prosperitetnija. No, ima svoje probleme, druge susjede, posljedičnu nestabilnost. Ali, pokrenuli smo se.
Kad ste 2021. preuzeli dužnost, rekli ste da je cilj bio postati lider u Hrvatskoj. I dalje ste treći… Koji je rok za ostvarenje cilja?
Pa dobro, lider možemo biti u mnogo čemu, ne samo u količini prihoda. Grupa je počela ulaziti u Hrvatsku oko 2020., ja sam došao malo kasnije. Kupljen je Tele2, Optima i Total TV, tri kompanije koje je u telekom svijetu, maknemo li sad na stranu medijski dio, trebalo integrirati. Prvih godinu dana bavili smo se puno sobom. Imali smo ideju bivšeg vlasnika Tele2 o maloj firmi, s 200-tinjak ljudi, sve outsourcano.
Optima je bila kompanija koja je nekad bila jako dobra, ali imala je svojih problema i bila je u padu, a TotalTV je bila čisto satelitska priča. To su bile tri različite kulture. I došla je naša četvrta. Morali smo prebaciti sve sustave, pedeset i nešto njih promijeniti, a s 200 ljudi u godinu dana narasli smo na više od 1000. To su tektonske promjene koje se inače provode kroz deset godina, da mijenjaš i sustave i ljude i kulturu, sve u isto vrijeme. Uz sve probleme koje to donosi, mislim da smo to vrlo dobro napravili i posložili kompaniju na način da sa super timom, nakon malo više od godine dana konsolidacije kad smo se uglavnom bavili sami sobom, već dvije godine intezivno rastemo. A rastemo na način da imamo najviše ljudi koji prelaze na našu mrežu. Lideri smo u tehnologiji, dobili smo ocjenu da nam je mobilna mreža najpouzdanija i najbolje kvalitete te da nam je optička mreža najbrža. Znači, tehnološki smo se digli, imamo EON TV aplikaciju, dosta smo cjenovno povoljniji, tako da imamo sasvim drugu paradigmu. Dajemo najbolju tehnologiju, ali dostupnu svima. Najbrže rastemo i pitanje je, naravno, startnih pozicija.
Nedavno ste opet poskupjeli na temelju inflacijske klauzule, treću godinu zaredom. Zašto?
Živimo u takvom okruženju. Naše se poslovanje sastoji od puno direktnih i operativnih troškova, bilo da je riječ o energetskim kao što su struja ili gorivo, ili plaćama ili pak računima koje trebamo podijeliti poštom… Svi ti troškovi rastu i naravno da smo dio tog ekosustava gdje, prateći inflaciju, i mi moramo poskupljivati da bismo osigurali poslovanje i daljnje investicije. Ono što je kod nas, rekao bih, malo drugačije je što je naša baza u startu, uz usporedive ponude i pakete, u prosjeku 20-ak posto jeftinija.
U načelu, poskupimo li istim postotkom, opet manje poskupimo. Također, lani smo imali pojeftinjenje fiksnih usluga, za 4 i 9 eura po paketima, tako da kad pogledamo cijeli komplet usluga… Gdje možemo pojeftiniti i pružiti vrhunsku tehnologiju korisnicima po nižoj cijeni to napravimo, a gdje nam troškovna struktura raste, moramo poskupjeti. Ipak,i dalje ostajemo telekom koji nudi najveću vrijednost za novac
Hoćete reći da ste i dalje jeftiniji od konkurencije?
Pa po usporedivim paketima, ako gledate istu količinu minuta za razgovore, SMS-ova, internetskog prometa… u načelu nam je paket 20 posto jeftiniji od konkurencije.
Dosta ste ulagali u infrastrukturu. Tele2 nije imao svoje bazne stanice…
Imao je, ali vrlo malo. Otkad smo došli, u četiri godine smo povećali broj baznih stanica za 50 posto, digli smo kapacitet šest puta. Grupa je, što kroz akvizicije, što kroz kupnju frekvencija ili investiranje u tehnologiju, uložila skoro 700 milijuna eura u manje od pet godina. Jedna je od najpropulzivnijih u ovom dijelu Europe. Znači, ima puno stvari koje znamo napraviti podići na višu razinu. Lideri smo u mnogim segmentima, a trebat će nam vremena da to postanemo i u financijskom.
United Grupa prodala je telekome u BiH, Crnoj Gori, Sj. Makedoniji i Srbiji, gdje je SBB bio temelj iz kojeg se razvila cijela grupacija. Zašto?
Ne vodim Grupu, pa ne bih komentirao razloge. Grupa je u zadnjih 5-6 godina od 70-80 posto non-EU prihoda došla do toga da je tu ostala na samo 20-ak posto non-EU prihoda. Ušla je u Hrvatsku, Sloveniju, Grčku, Bugarsku, zemlje EU i Schengena. Navedene transakcije su u skladu s grupnom strategijom usmjerenosti na tržišta na kojima našim korisnicima možemo pružiti cijeli spektar mobilnih i fiksnih telekomunikacijskih usluga, što će nam omogućiti ostvarivanje najvećeg potencijala za rast i stvaranje dodatne vrijednosti.
Unapređenjem poslovnih operacija i fokusom na tržišta Europske unije poboljšavamo našu učinkovitost i postavljamo čvrste temelje za dugoročan uspjeh United Groupe. Non-EU zemlje predstavljaju i kamatne pritiske, rizici su veći, pitanje je mogućnosti rasta. Vlasnici su odlučili da žele širiti kompaniju unutar drugog prostora. To je prirodni slijed.
Spominjala se prezaduženost.
Ne bih se složio s time. Grupa je pokazala da se svakih 4-5 godina udvostruči, ima nevjerojatan track-record. Vrlo često se medijski slika iskrivljuje. Evo vam primjer, prije dvije-tri godine krenuli smo u izdvajanje mobilnih stupova. Znači, ne opreme, nego onog željeza na kojem stoji antena. Imali smo svoje stupove te neke koje smo iznajmljivali. Dakle, to nije naš core biznis i odlučili smo ga prodati. I onda je bilo “e to rade zbog ovog ili onog”, a nije se na to gledalo kao na svjetski trend. Dvije godine kasnije isto je napravio A1. Sada to masovno rade i ostali. Jesmo li onda prezaduženi ili smo bili vizionari?
Dobro, ali bilo je i prodaje prava sportskih prijenosa ArenaSportu u Srbiji gdje se SportKlub više neće emitirati…
Što se Hrvatske tiče, ništa se ne mijenja.
Paradoksalno, sad ćete imati bogatiju ponudu sportskih kanala…
Distribuiramo više od 200 kanala. Sada imamo, a prije nismo mogli iako smo tražili, da u programsku shemu možemo uvrstiti cijeli set Arena Sport programa. Time je EON postao platforma s najviše sportskog sadržaja. Imamo više od 30 sportskih programa raznih žanrova. Evo, kad već pričamo o liderstvu, to je više od drugih. Sve je to dinamika tržišta poslovanja, ali zadnjih par godina sve češće se u nekom segmentu uspijevamo probiti na vrh.
Zašto EON nema u ponudi javne servise? Ni RTS ni RTV Sloveniju… Fokusirani ste na privatne televizije…
Ima, ali ne na svim platformama. Pokušavamo biti agnostik tehnološki i cilj je, gleda li se TV preko smart TV aplikacije, optike, bakra, satelita, pokućnog interneta da imate isto. I tu se vraćamo na zastarjelost europske birokracije. Smart TV aplikacija je OTT, kao i Netflix, ide s drugom tehnologijom. EU broadcasting kuća (EBU) zastupa sve europske javne televizije i daje prava za emitiranje. Znači, neke od njih još nisu riješile prava za OTT, još su samo regulirana prava na nekim starim tehnologijama ili IPTV-u. Njima je OTT još u sivoj zoni. Ako ćemo karikirati, u Uniji vam je sve zabranjeno dok vam netko ne dozvoli, a u svijetu vam je sve dozvoljeno dok vam netko ne zabrani. Ovo drugo puno više potiče kreativnost i napredak tehnologije.
Ali uza sve to ste za EU…
Pa naravno, ne možemo bez Europe, integrirani smo. To je naša budućnost, a svijet se brzo mijenja. Dat ću vam primjer, 4G tehnologija prva je donijela veću brzinu interneta na mobilnim uređajima. Kad se to počelo aplicirati, imali ste već kompanije kao YouTube ili Facebook, ali nitko nije mogao misliti da će one promijeniti svijet kao što jesu. I danas kad uz AI imate i još bolju infrastrukturu, 5G i optiku, vrlo je teško reći koje aplikacije i funkcionalnosti će biti one koje će ga drastično dalje mijenjati.
Sigurno ih ima već danas zato što je vrijeme da nešto od jednog korisnika naraste na milijardu drugih skraćeno s 10 na možda čak jednu godinu. A kad nešto ima milijardu korisnika, onda mijenja način na koji živimo. Vrijeme promjena je drastično brže, ali čak i ako zanemarimo te promjene koje je vrlo teško predvidjeti, ostaje to da nam AI omogućuje drastično povećanje produktivnosti kod puno svakodnevnih zadataka. AI je kao parni stroj. Kad se pojavio, ljudi su ga gađali kamenjem. Bojali su ga s jer im je uzeo posao. Danas je puno više zaposlenja nego što je bilo prije parnog stroja. I drukčija su.
Gdje bi AI mogla zamijeniti radnike u Telemachu?
Nama već sada 30-40 posto odgovora, koje korisnik traži kad nazove call centar, postoji ili na web stranici ili u aplikaciji. No, lakše mu je pitati. Umjetnu inteligenciju treba puniti informacijama i dati kontrolu za odgovore. Danas čak kažu da nije intelektualno vlasništvo što kaže AI nego način kako si postavio pitanje. S dva različita pitanja dobit ćeš drukčije odgovore. Ne mislim da će biti manje ljudi, ali vidim različite vrste radnih mjesta.
Je li digitalizacija naša prilika?
Svakako, kao i uvijek kad imate neku industrijsku revoluciju. Nama se sada događa ta 4.0 revolucija i to što si zaostajao u proizvodnji nečega postaje nebitno. Sada imamo priliku, kao društvo, preskočiti nekoliko stepenica i prečacem uhvatiti najrazvijenije.
Može li tu država nešto učiniti poticanjem ili usmjeravanjem prema digitalnoj revoluciji?
Moramo odabrati što možemo kao država, kladiti se na 3-4 stvari i u tome napraviti ekosustav da bismo bili ukorak s najnaprednijima. Sve ne možemo. Imamo lijepe primjere kompanija koje su napravile iskorak kao što su Rimac, Infobip, Span, Fonoa…
Imamo dobrih startupova koji su napravili neku nišu i oko nje gradili priču. Nekad ste imali tvornicu ili škver pa bi tu radilo 10 tisuća ljudi, kao u njemačkoj autoindustriji. Današnja je revolucija drugačija.
A kako globalna ekonomija utječe na vas? Počevši, evo, od Trumpovih carina…
Utječe sve, od invazije na Ukrajinu pa dalje. Imali ste energetsku krizu, pa je došao covid, pa logističku krizu, pa nesigurnost… Rekao bih da je svijet, a mi u Europi posebno, konstantno u nekoj neizvjesnosti. A neizvjesnost stvara nesigurnost, teže je planirati. Planiraš nešto i za dan, tjedan, mjesec ili godinu, ali nešto želiš i za 5 ili 10 godina, ako imaš viziju gdje želiš doći. U nestabilnosti se ljudi pri planiranju svedu na kraće vremenske periode, što nije uvijek dobro za poslovanje.
Trgovinski rat sigurno donosi rast cijena i promjene na tržištu, ali svi mi mislimo da je danas trgovanje apsolutno slobodno. Nije, i prije ovog zadnjeg paketa postojale su neke carine koji nisu bile potpuno ujednačene, čak sam negdje pročitao da je Europa na američke automobile imala 10 posto carina, Amerika na europske 2,5 posto. Dodajte razliku u PDV-u, pa trošarine i brojne druge namete. Sve to čini razliku za krajnjeg kupca. Dakle, nije sve to tako jednostavno. Amerika očito ima deficit u odnosu na svjetsku trgovinu i sad pokušava to izjednačiti.
Drugo je da li je način na koji to američki predsjednik radi nama prihvatljiv, no to su i kulturološke razlike. Ono što je činjenica… Europa je poslije Drugog svjetskog rata činila 35 posto svjetskog BDP-a, sad je na 15 posto, a oko 2050. bit će vjerojatno na 10 posto. Postajemo sve manje relevantni u svjetskom gospodarstvu.
Niste baš optimistični. Ipak smo veliko tržište…
Jesmo, ogromno, ono raste i vjerojatno je Europa i dalje najbolje mjesto za život. Međutim korača naprijed, a svijet je ogroman i trči naprijed! Zbog dobrih stvari poput kvalitete života otišli smo dalje u ljudskim pravima i uređenju nekih poslovnih odnosa, ali smo prisutni i na globalnom tržištu gdje druge zemlje to ne rade u toj mjeri. Kad nisu ista pravila za sve, možemo to nazvati nelojalnom konkurencijom. No, ako se drugi neće mijenjati, koje su uopće opcije za Europu?
Ispada da nas dobar život košta…
Poznati je citat da teška slaba vremena čine jake ljude, a jaki ljudi dobra vremena, dobra vremena čine slabe ljude a slabi ljudi čine teška vremena. U kojem djelu ciklusa je Europa danas?
Mislite da Europa nema dobrih vođa?
Ne vidim vizionara koji može konsolidirati Europu, a da će ga svi pritom pratiti. U takvim vremenima moraš imati lidera koji zna kako isplivati. Gledajte, jasno mi je kad Amerika kaže “ne možemo pregovarati o miru i dogovarati se s 27 ljudi”. U kućnom savjetu se teško dogovoriti kad dođe 20 ljudi na sastanak.
Ali sad prvi put imamo dojam antagonizma od strane Amerike, čak možda i neprijateljstva kad slušamo potpredsjednika JD Vancea…
Te poruke više čitam u smislu “ljudi moji, osvijestite se, malo se konsolidirajte, sami se branite”. Nisam siguran da u slučaju, ne daj Bože potrebe, Amerika ne bi bila tu. To je moje laičko mišljenje, treba vidjeti hoće li prestati rat i kako će se stvari dalje odvijati. Pustio bih šest mjeseci, ili godinu pa onda donosio ocjene.
Dobro, i Trump je nepredvidljiv…
Je li to nepredvidljivo ili jednostavno traži puno pa računa da će biti svi zadovoljni kad se dio ostvari? Treba malo s odmakom pogledati stvari.
Dosta se ekonomista slaže da nas čekaju teška vremena, naoružavanje, inflacija… Gdje smo tu mi?
Ako Europa čini 15 posto, svjesni smo da mi ne činimo ni jedan posto u Europi, statistička smo pogreška. Naravno da moramo gledati sebe i truditi se biti održivi. Hrvatska sad živi u jako prosperitetnom dijelu svoje povijesti, makroekonomski pokazatelji su odlični i idemo u dobrom smjeru. Dosta toga je vezano za euro i Schengen. Ima tu i nusproizvoda poput inflacije, rasta troškova, ali realno, dosta rastemo zbog velikog priljeva iz EU fondova. Ako se dogodi recesija teško je zamisliti da se neće preliti i na nas, ali kao društvo smo jači nego za vrijeme zadnje recesije pa ako će se ona i dogoditi, nadam se da će ili biti manja ili trajati kraće.
Koliko to može trajati?
To je ciklus. I poslije toga će doći novi ciklus. Neizvjesnost postoji, a naš je problem što u cijelom ovom procesu ne dižemo produktivnost. Čast izuzecima, nekim privatnim kompanijama ili drugima koji su se prilagodili velikom tržištu, konkurentnosti, ali kao društvo ne koristimo dobra vremena za dovoljnu transformaciju. Mi radimo na transformaciji, i kad usporedite sve s vremenom prije 15 ili 20 godina, u Hrvatskoj su tektonske promjene na bolje. Samo je pitanje radimo li to dovoljno brzo. Kad uspoređujemo svijet, vidimo da nismo jedini. Treća brzina nije loša, ali ako drugi voze u četvrtoj, petoj…
Većinu ste karijere u telekomunikacijama, no prije toga bili ste uspješan vaterpolist. I sada ste predsjednik VK Jadran i u vodstvu ste Hrvatskog vaterpolskog saveza. Koliko su vam sportske navike i disciplina pomogle u poslovnoj karijeri?
Mene je sport izgradio kao čovjeka. U timskom sportu kojim sam se bavio potrebne su ozbiljne radne navike. Vaterpolo se ozbiljno trenira dva puta dnevno gotovo svaki dan u godini. Dakle, to je 5-6 sati treninga dnevno. Naučite se radnim navikama i upornosti. Trenirate 10 godina da biste bili prvoligaški igrač, a onda još x godina da biste došli do nekud. Izgubite utakmicu, neko finale. Sljedeće je za godinu dana. Sutra već morate skočiti u bazen, trenirati još jače, da biste eventualno dogodine osvojili. I tako svaki dan.
Godinu dana gledate u taj cilj. A ako ste reprezentativac, onda su vam najveći cilj olimpijske igre, koje su svake četiri godine. Još vam je lakše to objasniti u individualnom sportu. Zamislite plivača, atletičara koji svaki dan mora trenirati da bi došao na utrku na 100 metara da bi onda za koju stotinku bio bolji ili lošiji. Četiri godine rada koje morate pokazati u manje od 10 sekundi.
Jako puno za mikrotrenutak i nema prava na popravak, odnosno ima, ali tek za četiri godine. Koliko upornosti rada i vjere treba za uspjeh. Potreban je timski rad, otpornost i prilagodba na stres. Na poslu je kontinuirani stres, a u sportu je to taj mikrotrenutak. U životu puno puta “fejlate”, pogriješite. U našim se kulturama konačno počelo više pričati o tome da neuspjeh nije problem, ali iz tog neuspjeha treba nešto naučiti, moraš se dići, skupiti energiju i hrabrost, ići dalje. Najlakše je naučiti pobjeđivati, to se ne treba ni učiti.
Imamo dobru tradiciju i velike uspjehe u vaterpolu. Jesmo li sila? I je li u pitanju zapravo regionalan sport, kako neki tvrde?
Mislim da je više registriranih vaterpolista u Kaliforniji nego što je nogometaša u Hrvatskoj, tako da je to relativan pojam. Pretežno jest najači na mediteranu. Neke zemlje koje su ranije osvajale medalje, poput Njemačke i Rusije, kasnije su izgubile tu razinu. Australija i SAD su dosta jake. Raširen je kao i rukomet, dok su nogomet i košarka rašireniji. U mediteranskom bazenu su zbog mnogo stvari najjače reprezentacije.
To je tradicija, pa veći broj djece trenira, imate cijeli ekosustav, jaku ligu gdje se stvaraju novi igrači, imate dobre trenere i čelnike. Jednom kad se to prekine, dogodi se ozbiljan problem, kao što se dogodilo u našem primjeru košarci. Pitanje je kako se sad vratiti i pod kojim uvjetima jer to se nije dogodilo jučer, traje 10-15 godina. Najvažniji je na kraju igrač, zbog njega morate imati cijeli sustav, ali kad se sustav prekine, onda ga je vrlo teško vratiti jer nismo država od 100 milijuna ljudi.
Bavite li se sportom i danas? Barem rekreativno…
Da, ali nažalost, vrlo malo. Malo je do vremena, a malo je i do prioriteta. Nisam redovit, a bilo bi dobro i za zdravlje i za dušu.
Kako to da ste uz vaterpolo studirali elektrotehniku, a ne kineziologiju?
Mogu reći da sam bio dio fenomenalne generacije. Kad smo igrali, od vaterpola se nije moglo živjeti, mogao si kasnije možda biti trener. Bili smo prvaci Europe, donijeli prvi klupski međunarodni trofej za Hrvatsku, bilo je to 29. veljače 1992. u Trstu jer nismo u Splitu mogli biti domaćini. Od nas 15, desetak je završilo fakultete, elektrotehniku, građevinu i ekonomiju. Puno nas je uspješnih danas. Da se razumijemo, ja sam studirao devet godina, ali sam dnevno 5-6 sati bio na bazenu. Bilo je profesora koji ti izađu u susret, i onih koji ti tumače da ne možeš i jedno i drugo. Uglavnom, svi smo iz te generacije uspješni, privatno ili korporativno. Rad i upornost, s vjerom u sebe, na duge staze izbace te na površinu, na vrh.
Kažu da ste početkom milenija u Splitu priređivali odlične klupske zabave…
Split me po svemu determinirao. U vrijeme kad sam bio kratko u Londonu, hoćeš izaći van, a gdje god dođeš – private lista. I kad dođeš na red, opet pitanje “jesi li na popisu”. U Splitu je tada bilo nekoliko mjesta za izlazak, s prijateljima sam držao dnevni kafić, ali mojem društvu je nedostajalo mjesto po našem, domaćem ukusu.
Društven sam, volim okupljati ljude pa sam pokrenuo firmu Apuntamenat, po starom splitskom bi to bila riječ za sastanak, kao eng. “appointment”. Zakupili bismo prostor i uzeli svojeg DJ-a i osiguranje. Krenuli smo od toga da zovemo samo poznate, a završilo je zabavama s po 700-800 ljudi. I imali smo popis, da… Bilo je to poslijeratno razdoblje, malo napeta atmosfera u kojoj su znale izbiti i tučnjave, a mi smo htjeli da se ljudi osjećaju opuštenije, kao da su došli kod nekoga na kućni tulum. Tu smo rođak i ja dosta dobro uspjeli. Nešto se i zaradilo, no bilo je i dana kada baš i ne.
U životu sam osim igranja, organiziranja događanja i prodavao i stambenu štednju, životna osiguranja, nekretnine, jako puno različitih stvari i smatram da je svako znanje koje stekneš primjenjivo na ostatak života.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Veliki mi je gušt biti s obitelji, prijateljima. Volim putovati. Organiziramo i daleka putovanja. S obitelji sam za Novu godinu otišao u Australiju, što mi je uvijek bilo na nekoj “to-do” listi. Kulturološki vidiš i doživiš nešto drugačije. Za obitelj i život to su neprocjenjive stvari.
Što biste izdvojili kao najljepše destinacije?
Imam ih nekoliko gdje nam je bilo savršeno, ali ne mislim ići opet. Toliko je područja gdje nisam bio, od Južne Amerike nadalje. Više me sad vuče vidjeti nešto novo, nego da nešto ponovim. Kao s hranom, tako i s putovanjima, volim probati i doživjeti različite kulture. Idući cilj? Ima ih par, treba skupiti i vremena i novaca. Za kratka putovanja, Europa i Hrvatska su nepresušni izvor lijepih trenutaka i doživljaja.
