Matuljska tvrtka Bio-Mi je jedina u jugoistočnoj Europi, a i jedna od samo nekoliko njih u Europi, koja proizvodi biorazgradive i kompostabilne termoplastične sirovine koje služe za daljnje procesuiranje u gotove proizvode.

Kako pojašnjava Filip Miketa, suvlasnik i direktor tvrtke koji dijeli sa suprugom i poslovnom partnericom Ivonom, nakon četiri godine napornog istraživačkog rada, koji je poduprt i sa 2,75 milijuna eura iz osam a uskoro i devet EU projekata ukupne vrijednosti veće od 65 Mil/ Eura, tvrtka se sada pozicionira na tržištu.

Iako je Bio-Mi relativno nova tvrtka, postoji tek tri godine, i ima skromni prihod koji je lani iznosio oko 2,5 milijuna kuna uz devet zaposlenih, radi se o puno većem i dužem projektu. Naime, Filip Miketa je godinama radio u obiteljskoj tvrtki Mi-Plast koja postoji već 40-ak godina i koja se bavi reciklažom i preradom plastike.

Miketa je i u Mi-Plastu bio zadužen za istraživanje i razvoj te je u prethodnom razdoblju značajna EU sredstva, oko 2,5 milijuna eura, povukao i za razne projekte Mi-Plasta. “U zadnjih šest mjeseci smo uložili u veće proizvodne kapacitete i podizanje proizvodnje te produktivnosti dobivenih i iznjedrenih formulacija što je jako skup proces.

Trebalo bi spomenuti da bio-polimeri sami po sebi su neprocesuabilni, ali ih zato mi i tvrtke poput nas miješaju i sastavljaju u funkcionalnu i procesualnu sirovinu i materijale od nekoliko komponenti. Trenutno u Europi imamo par konkurenata, a manje ili više riječ je o velikim i ozbiljnim kompanijama jer su u ovom segmentu manje tvrtke poput nas rijetkost”, ističe Miketa.

Dodaje da je, osim materijala, Bio-Mi uložio i još planira ulagati u procesuiranje tih materijala u finalne proizvode poput pakiranja, pakiranja za hranu, vrećica, vreća za odvojeno prikupljanje biorazgradivog otpada, mulch folije za poljoprivredu koja se razgradi na tlu te nema potrebe za prikupljanjem i zbrinjavanjem itd.

“Uglavnom, riječ je o proizvodima koji imaju smisla i na koje Europska komisija računa u svim planovima i strategijama jer je riječ o sirovini i proizvodima koji su nastali na bio-bazi te su dizajnirani da pomognu društvu sa zbrinjavanjem organskog otpada potičući cirkularnu bioekonomiju.

Ovi materijali i proizvodi osim kompostiranja i/ili biorazgradnje pod različitim uvjetima se mogu i mehanički reciklirati, isto poput tradicionalne plastike poput PE, PP, PET. Stoga, svaki od ovih materijala i proizvoda ima nekoliko mogućnosti za učinkovit i održivi kraj života, ali naravno preferirani je kompostiranje s ostalim razgradivim otpadom”, kaže Miketa te dodaje da se npr. vreće za odvojeno prikupljanje organskog otpada zajedno kompostiraju s otpadom što je mnogim EU zemljama povećalo udio oporabe organskog otpada.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Tako je, kaže, sjeverna Italija dostigla oporabu od čak 80 posto gdje je kompostabilna plastika odigrala ključnu ulogu. Svjestan je da u Hrvatskoj to sada još nije slučaj, ali uvjeren je da će, što zbog regulative EU, a što zbog razvoja svijesti društva, oporabljeni organski otpad predstavljati i u Hrvatskoj oko 40 posto svog otpada.

Stoga, ističe, biokompostabilne materijale i proizvode treba promatrati iz tog kuta jer su oni tu da pomognu gdje je konvencionalna plastika zakazala, ali pritom je najvažnije provjeriti obilježja na proizvodu. Naime, pojašnjava, zadnjih nekoliko godina smo svjedoci lažne propagande te su samo dvije certifikatorske kuće u EU nadležne za izdavanje certifikata putem ovlaštenih certifikatorskih laboratorija. Uglavnom, Bio-Mi je dobio svoje prve TUV certifikate prema EN13432 da su njihovi materijali i proizvodi kompostabilni što je u slučaju certifikacije materijala prilično velika stvar.

Osim certifikacije prve formulacije MI3 blenda, Bio-Mi se, kažu u Matuljima, sprema u narednih nekoliko godina za certifikaciju i drugih blendova koji nisu samo kompostabilni u industrijskom i kućnom kompostu već su razgradivi na tlu i u morskoj vodi ako slučajno tamo završe.

“Nije samo bitno da li se proizvod razgradi ili kompostira, bitno je što on ostavlja poslije, stoga je najbolje vidjeti rezultate analize proizvoda “od kolijevke do groba” gdje je bioplastika i kompostabilna plastika u prednosti pred fosilnom tradicionalnom plastikom ili još gore oxorazgradivom plastikom kojoj je na razini EU od Nove godine odzvonilo, a reklamira se kao biorazgradiva iako je jako opasna radi stvaranja mikrofragmenata (mikroplastike), navodi Miketa.

Po pitanju mehaničke reciklaže plastike, ovaj poduzetnik ističe da je to stara i provjerena tehnologija koju treba poticati, ona ima svoje limite te djelomično funkcionira, no ona ne može riješiti neke frakcije poput vrećica, vreća itd jer se ti proizvodi jako malo recikliraju (7-14%), treba biti realan jednostavno nemoguće ih je prikupiti.

Ali zato mehaničku reciklažu plastike treba koristiti što je više moguće pa i za neke druge proizvode/otpad te bi ju trebalo poticati a očigledan je primjer PET ambalaže koji je dobar primjer. Od sljedeće godine se mijenjaju pravila, naime porez na nereciklabilnu plastiku bi trebao biti 800 eura po toni te će se neki proizvodi, a posebice jednokratni zabraniti.

Miketa smatra da kompostabilna i biorazgradiva plastika ovdje može ponuditi bolja i održivija rješenja te mnoge zemlje EU prelaze ili su prešle na ovakav tip materijala i proizvoda koji su temeljeni na dugogodišnjem radu i istraživanju i razvoju ali i na znanstvenim činjenicama i analizama.

EU regulativa je sve stroža prema uporabi klasične plastike, a na tom tragu je i novi prijedlog hrvatskog Zakona o gospodarenu otpadom za koji je završena javna rasprava. No, iz Hrvatske gospodarske komore upozoravaju da bi njegova implementacija u ovakvom obliku dovela u probleme 30-ak manjih i srednjih tvrtki s oko 800 zaposlenih koje se bave proizvodnjom proizvoda jednokratne plastike, uglavnom PVC vrećica.

HGK predlaže da zakon uvede neki međumodel za jednokratnu plastiku koja sadrži reciklate i koja bi kao takva bila dopuštena. I u HGK su svjesni da ne postoji tehnologija koja bi utvrdila da li se u konkretnoj plastici nalazi reciklat i u kojem postotku, pa bi taj problem riješili komorskim certifikatima koji bi “principom sljedivosti materijala” garantirali to.