S obzirom na ogroman interes koji je izazvala najava gradnje Pantheon AI-a, 1 GW podatkovnog centra pokraj Topuskog, razgovarali smo s Goranom Đoreskim, predsjednikom Hrvatske udruge data centara.

Koliko trenutačno u Hrvatskoj ima podatkovnih centara, koliko ih je od toga namijenjeno razvoju umjetne inteligencije? Koliko ih je pak u izgradnji ili razvoju, prema podacima HRDCA?

Prije ovog odgovora važno je razjasniti što se pod pojmom data centra uopće podrazumijeva. Data centri nisu priručne sobice u podrumima tvrtki, preuređene za smještaj nekoliko serverskih ormara. Takve prostore obično grade pojedine tvrtke za vlastite potrebe, a ponekad i sistem integratori iz kojih pružaju određene usluge. Međutim, po svojim tehničkim karakteristikama – razina redundancije, ekološki standardi, veličina i slično – oni ne zadovoljavaju ni najniže kriterije da bi se mogli smatrati data centrima i kao takvi se ne ubrajaju u ovu kategoriju.

Također, za potrebe HRDCA ključno je da se u data centru obavlja komercijalna djelatnost, odnosno da su resursi konkretnog data centra dostupni tržištu, primjerice za usluge kolokacije ili druge srodne usluge. Ono što ulazi u ove kriterije mi, kao i druge srodne udruge u Europi, evidentiramo i brojimo kao data centre. Trenutačno u Hrvatskoj djeluje 13 operativnih data centara ukupne snage 11,3 MW, od čega je približno 40 posto električne snage dostupno tržištu kao slobodan kapacitet. Dodatnih 14 MW nalazi se u ozbiljnoj fazi planiranja ili izgradnje, što daje ukupni potencijal od oko 25 MW u sljedećih nekoliko godina. Radi usporedbe, samo područje Frankfurta danas raspolaže s gotovo 1 GW instalirane snage. Hrvatsko tržište je malo, ali s vrlo dobrim potencijalom rasta. Niti jedan od postojećih data centara u Hrvatskoj nije namijenjen isključivo umjetnoj inteligenciji. Svaki od njih može ugostiti nekoliko kabineta za takvu namjenu, no nijedan nije projektiran tako da bi mogao u potpunosti popuniti sve kapacitete korisnicima tog tipa. Jednostavno rečeno, nisu građeni s tom svrhom na umu.

Koje su osnovne razlike klasičnih podatkovnih centara i onih namijenjenih razvoju umjetne inteligencije?

Klasični data centri najčešće se grade unutar gradova, u pravilu u prigradskim industrijskim zonama, na lokacijama gdje se križaju glavne optičke trase. Tipične energetske gustoće kreću se do 2 kW/m², što je u potpunosti dostatno za gotovo sve namjene, osim za AI trening. Nepotrebno povećavanje energetske gustoće znatno narušava poslovni model data centra, zbog čega je kvalitetna procjena u ovom segmentu presudna i često već u fazi projektiranja određuje hoće li projekt biti uspješan ili ne. Za ovakve data centre ključno je izgraditi snažan ekosustav – kombinaciju hyperscale i enterprise korisnika, uz što veći broj prisutnih telekoma. Upravo je to razlog snažnog rasta Frankfurta, putem koncepta koji nazivamo “Data Gravity”: korisnici privlače korisnike, a podaci privlače podatke.

Klasični data centri koriste se i za primjenu već istreniranih AI modela, odnosno za ono što se u struci naziva “inference”. Takva primjena zahtijeva znatno manje procesorske snage i najčešće je dio šireg softverskog rješenja ili usluge. Za razliku od toga, kod data centara namijenjenih AI treningu lokacija unutar grada nije presudna. U njima se u pravilu nalazi jedan korisnik, ponekad dva ili tri, a osnovna je funkcija isključivo treniranje AI modela.

Razina optičke povezanosti može biti minimalna – tek toliko da se podaci mogu dovesti i odvesti. Zbog toga se često biraju lokacije s već dostupnim priključcima velike snage, poput bivših industrijskih objekata, kako bi se skratio “time to market”, izbjegla dugotrajna čekanja i visoki troškovi priključka na elektroenergetsku mrežu. Zbog iznimno velike potrošnje električne energije, uz tipične gustoće snage od 15 kW/m² naviše, ključni su faktori za ove data centre niska cijena električne energije i klimatski uvjeti koji omogućuju učinkovito hlađenje. U Europi nordijske zemlje u tom pogledu najbolje zadovoljavaju oba kriterija. Znatan izazov ovog poslovnog modela leži u činjenici da je za potpunu amortizaciju i isplativost data centra obično potrebno oko 20 godina, dok se generacije grafičkih kartica mijenjaju otprilike svake tri godine, uz stalni rast gustoće snage. Prvi put svjedočimo tako velikom raskoraku između poslovnih modela data centara i opreme koja se u njima koristi. Ostaje za vidjeti na koji će način tržište taj nerazmjer kompenzirati u sljedećih pet do deset godina.

Što je prava istina oko radnih mjesta i podatkovnih centara? Stvaraju li oni nova radna mjesta i na koje sve načine?

Sami data centri zapošljavaju relativno mali broj vrhunskih stručnjaka. Primjerice, Digital Realty ima tržišnu kapitalizaciju od oko 60 milijardi dolara, a takve kompanije često se percipiraju kao veliki poslodavci. Međutim, Digital Realty globalno zapošljava oko 4500 ljudi. To jasno pokazuje da svrha data centra nije masovno zapošljavanje, već privlačenje i zadržavanje najboljih stručnjaka u državi. S druge strane, jedan zaposlenik data centra u pravilu generira zapošljavanje dodatnih dvadesetak ljudi u širem ekosustavu. Riječ je o zaposlenicima tvrtki dobavljača koji sudjeluju u izgradnji, održavanju, sigurnosti, pravnim poslovima, čišćenju i svim ostalim aktivnostima nužnima za funkcioniranje data centra. U tom smislu, sam data centar svojim pogonom indirektno zapošljava cijelo svoje okruženje. Na kraju, korisnici data centara trebaju čitav niz pratećih usluga – od mrežnih i sistemskih administratora, IT security stručnjaka, do eksperata za baze podataka i slične profile. Premještanje IT infrastrukture iz Zapadne Europe u Hrvatsku stvorilo bi znatnu potrebu za lokalnom podrškom tim sustavima, a time i velik broj novih radnih mjesta. Svi se sjećamo snažne migracije IT stručnjaka u Dublin prije nekoliko godina, a nije slučajno da je Dublin danas jedno od najvećih europskih tržišta data centara. Konačno, kolege iz španjolske udruge data centara prije nekoliko su godina izradile studiju koja je pokazala da ulaganje od jednog eura u data centre lokalnoj ekonomiji donosi čak devet eura povrata.

Što Hrvatska i njezine lokalne zajednice dobivaju izgradnjom takvih objekata? Ako je točna tvrdnja da pritom velike svjetske kompanije nalaze svoj interes, znači li to da i novac koji bi podatkovni centri zaradili ipak ide iz Hrvatske?

Mislim da sam u prethodnim odgovorima uglavnom već odgovorio i na ovo pitanje, ali da rezimiram: lokalna zajednica zadržava najbolje stručnjake na svom području i zapošljava ljude iz vlastitog okruženja na dobro plaćenim poslovima. Lokalna poduzeća imaju više posla. Svjetske kompanije, naravno, moraju imati interes da bi ulagale, a kapital je već odavno globalan. Primjerice, gotovo sve pivovare u svijetu pripadaju jednoj od tri velike globalne grupacije, pa se ipak nitko ne pita kome ide novac kada otvori pivo uz utakmicu. Isto tako, rijetko se tko pita kome ide novac kada kupi novi automobil. Zašto je onda važno koje državljanstvo ima osoba koja ostvaruje profit iz neke tvrtke i kakvu to stvarnu razliku čini za građane lokalne zajednice? U konačnici, danas svatko može kupiti dionice i, sukladno svojim mogućnostima, sudjelovati u vlasništvu. Ključno je da se plati lokalni porez, jer se upravo iz tog poreza financiraju potrebe građana.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret