U iščekivanju inauguracije prisjetio sam se jednog svog teksta, iz siječnja 2011. godine, u kojem sam napisao ponešto, kazano staromodno, o ideološko-političkoj poziciji Zorana Milanovića: U tekstu o tadašnjem predsjedniku SDP-ova Savjeta za vanjsku politiku, Zoran Milanović govori da je njegov “politički uzor Miko Tripalo”, jer da je “u tom je čovjeku utjelovljeno sve pozitivno i racionalno što je hrvatska politika dala”, dodavši da su “Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata”.

U usputnoj biografskoj crtici, konačno, Milanović će zaokružiti svoj ideološko-politički background: “Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Prema ‘stanju duša’, maticama, mogu pratiti povijest svoje obitelji tristo godina. Djed Ante bio je težak, bio je organizator pomoći partizanima te je, praćen sumnjama, zaglavio u ustaškom zatvoru 1942., ali je uspio pobjeći. Njegov brat Ivan prošao je sve ofenzive, sudjelovao u formiranju brigada u Dalmaciji. Zanimljivo, njih dvojica su se nakon četiri godine ratovanja sreli u Trstu. Moji su, dakle, bili antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije”. Rezimirajmo sada…

Milanović kaže da mu je politički uzor Miko Tripalo. Potom, odmah na početku teksta, kaže da su “Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata.” I konačno zaključuje: “Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Bili su antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije…”.

Nejasne definicije
Zapamtimo ovu formulu: Starčević + Radić + antifašizam. Dakle Starčević, Radić i Tripalo. Napravimo malu digresiju, koliko fascinantnu toliko bizarnu: 5. studenog 2009., Inoslav Bešker analizirao je hrvatskoga feniksa, Milana Bandića. Evo što je o sebi kazao Bandić, a što je o tome rekao Bešker: “Kakav želim biti hrvatski predsjednik? Moj program je starčevićanstvo, radićevština, hrvatski antifašizam i Domovinski rat, odnosno dostojanstvo branitelja”.

Also sprach Milan Bandić. Ino Bešker će to komentirati: “Napokon prvi programski akcent, ali povijesno i idejno šaren, koji računa na privlačnost političkih brendova, pri čemu se Bandić ne upušta ni u naznaku što je to starčevićevsko ili radićevsko primjereno i primjenjivo danas. Definicije su još nejasnije danas ako se zna koliko su bile nejasne još prije sedamdesetak godina, kada su se i na Starčevića i na Radića u Hrvatskoj pozivali i partizani i ustaše”.

Bože, kako naivno, kako nepažljivo! Jer, trebao se Bešker dosjetiti barem Manolića, ako ne već Tuđmana: “Zbog toga smo mi rekli: Gradit ćemo na pozitivnim tradicijama Starčevića, Radića i Hebranga, odnosno ljevice. To ne treba zaboraviti!”, kazao je Joža Manolić, ne jednom, i ne samo u ovom citiranom intervjuu.

Ako je Bandićeva predsupilovska PR-pirotehnika simbolizirala pokušaj revivala devedesetih na ‘next level’, beskrajno dirljivi napor da se nakon oca domovine Franje Tuđmana i predsjednika građanina Stipe Mesića, pojavi i svehrvatski predsjednik, onaj koji rehabilitira hrvatstvo nakon što je Stipe prereagirao na Franju, Manolićeva opaska nema ništa od te poze.

Promjene

Ulaganja u obranu i konkurentnost su nužna, ali ne na štetu radnika i kućanstava

Industrija zdravlja vida

Sve više Hrvata rješenje za vid pronalazi na istom mjestu – evo zašto

Ona je autentično prisjećanje na izvornu HDZ-ovu kompozitnu ideologiju Starčevićeve državotvornosti, Radićeva republikanizma i antifašističkog nasljeđa Hebrangove ljevice. To je, naime, ideološki ‘bricolage’ Tuđmanove ideologije, kako je opisan u programskim dokumentima HDZ-a s kraja osamdesetih i početka devedesetih.

Srž amalgama
Takozvane postliberalne ideologije redovito su patchwork krajnje heterogenih motiva: tipični su, recimo, sastojci nacionalistički populizam, Blut-und-Boden-ukorijenjenost, aristokratsko-vojnička elitistička etika etc.etc.; uporišna točka totalizacije ovakvog ideološkog polja, poseban je njegov element, onaj koji pozitivira stanovitu prazninu.

Evo o kakvoj je praznini riječ: “Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije”. Riječ je o jednoj od presudnih rečenica Obamine autobiografije. On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti, reći će Simon Critchley. Ili, kako je Milanović te 2009. govorio o Bandiću, proglasivši ga čovjekom bez ikakve ideologije, lišenim bilo kakvih političkih određenja.

Neosporna je, dakle, činjenica da je ideološka pozicija Milana Bandića, ali i Zorana Milanovića, tih godina za potrebe političke utakmice dizajnirana po uzoru na onu dr. Franje Tuđmana. Kad bi se čovjek htio baviti produkcijom teorija urote, ovdje bi pronašao izdašan materijal: kao da neznano negdje protagoniste hrvatske politike dizajnira po istom PR protokolu i jednakom ideološkom šprancom.

No pustimo zavjere, pogledajmo radije ono bitno: taj amalgam ipak ima svoju srž. Franjo Tuđman 22. listopada 1995. u UN-u drži govor u kojem kaže da su dvije velike totalitarne ideologije doživjele povijestan poraz; te su dvije ideologije, jasno, fašizam i komunizam. Iz rasula kolonijalnih i ideoloških carstava izrastaju nove suverene države.

Ali svijet je sporo i nevoljko prepoznao epohalni značaj državne emancipacije malih naroda; imao je preča posla, zaokupljen pričom o kraju povijesti i novom svjetskom poretku u euforiji rušenja Berlinskog zida. I usred takve analize – Franjo Tuđman u svojoj izravnoj polemici s Fukuyamom – naprasno kaže: Povijesni proces opće demokracije nije se mogao zaustaviti na reformi političkih sustava, već izaziva dublje preobražaje. Nije Zapad srušio Berlinski zid, već je to bila težnja malih naroda za nacionalnom suverenošću.

Lupetanja o kraju Hladnog rata, naracija o Europi istog tipa poretka i liberalnoj demokraciji, previđaju središnju historijsku istinu: bez “pozitivnog nacionalizma i kreativne nacionalne individuacije” ne bi došlo do propasti komunističkog totalitarizma, do kraha bipolarnosti (doslovce tako, i to je naprosto nevjerojatno: Tuđman je imao pred očima sasvim drukčiju sliku Hrvatske, no što je bipolarna Hrvatska današnjice).

Tuđman, dakle, izravno napada priču o liberalnoj demokraciji: o Fukuyaminoj univerzalnoj liberalnoj državi čijim će procesima vladati tržišni regulativni principi. Za njega je izlazak iz realsocijalizma u tržišnu ekonomiju i višestranačku demokraciju puka reforma: fundamentalna promjena o kojoj govori, to je za Tuđmana pozitivni nacionalizam i kreativna nacionalna individuacija. To govori Franjo Tuđman u UN-u 1995. godine.

Svojstveno i Račanu i Mesiću
Izvan je svake sumnje da Tuđman tu ne samo da polemizira s pozicijom liberalne demokracije, nego se uspostavlja kao nacionalist u ideološkom smislu. Tranzicija s realsocijalizma na novi poredak za Tuđmana je konzumirana s osamostaljenjem i odcjepljenjem: imamo tržišnu ekonomiju, obavili smo pretvorbu i privatizaciju, napisali demokratski ustav, ergo smo demokratizirani. Taj stav postao je dio opće svijesti: kao da imamo liberalnu demokraciju, jer imamo tržište i višepartijski sustav.

Jasno, predstavnička demokracija nikako nije istovjetna liberalnoj: u hrvatskoj manifestno nedostaje politička kultura liberalne demokracije: nema javne sfere koja uopće omogućuje javnu diskusiju, recimo.

Ovaj stav, vrijedi ponoviti, od tada kao da je dio opće svijesti: tek formalno ustanovivši liberalnu demokraciju, Hrvatska u različitim formama u raznim etapama svoje recentne povijesti očituje nacionalizam kao ideologiju svojstvenu svim njenim nomenklaturama: sjetimo se Račana koji ne izručuje generale; sjetimo se Mesića koji prijeti slanjem vojske na Republiku Srpsku. Takvi primjeri mogu biti banalni, ali se oni suštinski ne razlikuju od Tuđmanove osviještene pozicije nacionalizma koji govori o tome da nije dovoljna puka reforma političkoga sustava – kakva opaska! – nego je tu neophodan i pozitivni nacionalizam.

Zapamtimo dakle tu sintagmu: pozitivni nacionalizam. Uvelike će nam pomoći u razumijevanju i suvremene hrvatske političke stvarnosti i njenih protagonista.