Nakon posla, a nešto prije treninga uspjeli smo uhvatiti Luku Bastalića (29), hrvatskog reprezentativca košarke u kolicima. Nagužvano je ovo razdoblje za njega jer Hrvatska je krajem lipnja domaćin Europskog prvenstva divizije B, a igrat će tamo i on. Uz posao u policiji, klupske obveze pa i one reprezentativne, u tom gustom rasporedu ne vidi nikakav problem.

“Ma sve se to stigne, sve je stvar organizacije. Na poslu sam od 8 do 16 sati, trening je dva puta tjedno i to je to. Pripreme su u lipnju, a poslije prvenstva sve se vraća na staro.” Iako ova priča kreće s košarkom, zapravo nije sportska, već joj je tema zapošljavanje osoba s invaliditetom, a Luka je primjer koji se u tom svijetu savršeno snašao.

Neki nisu dovoljno aktivni

Naime, rođen je bez mišića u nogama, kao beba je prošao četiri operacije i njegovo stanje se ne mijenja ni na bolje, ni na gore. Kreće se pomoću štaka i sve odrađuje normalno. “U osnovnoj školi mi je bilo super. Puno su mi pomagali, primjerice kada bih morao proći stepenice. Stvarno su svi bili OK, čak sam ja bio taj koji je bio malo baraba. Nikada se nisam osjećao odbačeno zato što imam invaliditet. Tretirali su me kao i sve druge.” Završio je potom srednju školu za grafičkog tehničara pripreme, a studirao je novinarstvo i povijest. Posao je također brzo pronašao. Nakon fakulteta je radio kao prodajni agent za jednu firmu.

“Trebalo mi je dva tjedna da pronađem posao, a slučajno sam naletio na oglas, prijavio se i uzeli su me. Smatram da većina osoba s invaliditetom koji su aktivno tražili posao, da su ga i našli. Problem je što neke osobe koje imaju invaliditet nisu dovoljno aktivne”, kaže pa dodaje da dio njih smatra – da samom činjenicom što imaju invaliditet, ih nitko ni neće htjeti zaposliti, a nisu ni probali i “tu je ta druga strana o kojoj se manje govori.” Na radnom mjestu prodajnog agenta bio je oko godinu dana pa je počeo tražiti novi posao. Javio se tako na oglas koji je objavila policija, prošao je sve provjere i sada tamo radi već dvije i pol godine.

“Radim administrativni dio posla u odjelu za strane državljane i super mi je. S kolegama sam dobar, posao je sam po sebi sasvim u redu”, kaže Luka pa dodaje da nikada nije imao problema ni s društvom ni s negativnim iskustvima.

“Što se tiče ponašanja ljudi i međuljudskih odnosa, kao i prilagodbi u prometu, pristupu… nisam imao problema. Na štakama sam, mogu svuda. U Zagrebu je stanje sasvim dobro ako govorimo o pristupu.” Naravno, prostora za napredak ima.

“Može se još puno toga napraviti, primjerice da su vrata dovoljno široka za kolica, da sve zgrade imaju rampu, a posebice neke državne institucije koje još nisu prilagođene.” Kada je riječ o poslu, i tu se mnogo toga promijenilo. Luka smatra da osobe s invaliditetom sada puno lakše mogu doći do zaposlenja nego što je to bio slučaj prije 10 godina. To govore i činjenice. Naime, prema nekim podacima 2015. godine bilo je evidentirano nešto više od 11 tisuća zaposlenih osoba s invaliditetom, a krajem 2025. i početkom 2026. zabilježen je značajan porast zaposlenosti, dosegnuvši brojku od oko 22 tisuće.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Prema podacima iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje iz 2024., osobe s invaliditetom činile su 3,5 posto ukupne populacije zaposlenih osoba iz evidencije HZZ-a. Uvedene su i razne mjere kako bi se stanje poboljšalo, a tu je i kvotni sustav prema kojemu su poslodavci koji imaju najmanje 20 zaposlenih obvezni zaposliti određeni postotak osoba s invaliditetom, najčešće tri posto od ukupnog broja zaposlenih. Mi pitamo Luku, što je to što poslodavci možda još uvijek ne razumiju dovoljno dobro kada zapošljavaju osobu s invaliditetom?

“Ja nisam imao nikakvih problema, ali po pričama drugih mislim da većina smatra kako ne možemo obavljati posao na jednak način i dovoljno dobro kao ostali. Ako se prijavimo na oglas, u 90 posto slučajeva, znamo da to možemo odraditi. Neću se prijaviti na oglas da budem zidar kada znam da to ne mogu. Javljam se za ono za što sam siguran da ću moći odraditi dobro”, kaže pa poručuje:

“Dajte priliku, ako ništa drugo zbog beneficija koje možete ostvariti. Činjenica je da čovjek u kolicima odradi isti administrativni posao kao svi koji nemaju takvo stanje. Pored toga, od države poslodavci mogu dobiti i određenu pomoć.” Kada je pak riječ o osobama s invaliditetom koje traže posao, i za njih ima poruku: “Nema tu neke velike filozofije, kao ni neke druge opcije – ili ćeš raditi ili nećeš. Ništa neće pasti s neba, treba se izboriti. Neki se moraju potruditi više, ali što je – tu je.”

Posebna sportska kolica

Njegova ekipa s košarke, gotovo da nema tih problema, kaže da svi ili rade ili primaju mirovinu. Najmlađi u klubu ima 12 godina, a najstariji 58. Svi igraju za KKI Zagreb. Luka je s košarkom krenuo 2012. godine, a prije toga probao je skijanje i tenis u kolicima.

“Prijatelj koji je išao sa mnom u razred trenirao je košarku i pitao trenera da probam i ja. Tako je sve počelo, a 2016. došao sam u reprezentaciju.” Inače, pravila košarke u kolicima jednaka su kao i kod standardne košarke, razlika je jedino u koracima, odnosno koraci su zapravo dodiri kotača. Naime, dozvoljeno je dva puta gurnuti kotač za udarac loptom. Ni oprema nije jeftina, za igranje su potrebna posebna sportska kolica koja se rade po mjeri svakog igrača, a koštaju između pet i osam tisuća eura.

“Tu su još i dodatni dijelovi kao što su žice, obruči, gume… sve je to potrošni materijal jer košarka je kontaktni sport. No, sve to financira klub, Savez i Paraolimpijski odbor, a postoje i donacije te pomoć Ministarstva branitelja.” Košarka u kolicima ne ostaje samo na razonodi i treninzima, već se igraju Prva i Druga liga.

“Kada sam počeo trenirati, bila su dva kluba u Zagrebu, jedan u Vodicama i jedan u Slavonskom Brodu, a sada ih ima 10-ak u Hrvatskoj.” Natjecanja su s gotovo svaki vikend, na kraju sezone igra se Kup, a tu je i regionalna liga u kojoj su ove godine reprezentacija Slovenije, klubovi iz Bosne i Hercegovine te momčad iz Crne Gore.”

“Ove sezone i mi nastupamo kao reprezentacija, pripremamo se tako za Europsko prvenstvo B divizije, kojemu je Hrvatska i domaćin krajem lipnja, početkom srpnja.” Naša reprezentacija nekoliko je puta igrala polufinale B divizije, a ulazak u finale bi značio i skok u najjači rang natjecanja – A diviziju.

“To je cilj koji želimo ostvariti, biti među 10 najboljih u Europi. No, važno je reći da mi nismo profesionalci, nitko u Hrvatskoj nije, svi treniramo polu-amaterski, radimo, ne primamo plaću za ovo”, kaže pa dodaje da nema ni troškova jer sve je pokriveno, a sam sport nosi i druge benefite.

“Kondicija, društvo, sve to dobro utječe na mene. Sport općenito ima velike dobrobiti za mentalno i fizičko zdravlje pojedinca, a košarka je, po meni, najatraktivniji sport kojim se osobe s invaliditetom mogu baviti.” Sa sportom ili bez njega, Luka je dokaz da se sve može. Naravno, nisu sve vrste invaliditeta iste, niti su ljudi isti, svatko funkcionira na svoj načina, ali svi bismo trebali imati volju za bolje sutra.

Dubok utjecaj na život

Iako je njegova priča o zapošljavanju zapravo tekla vrlo lako, neki podaci kažu kako u 27 država članica Europske unije oko 24 posto osoba starijih od 16 godina živi s nekom vrstom invaliditeta i u tom bazenu ljudi svaka peta osoba je nezaposlena. Hrvatski savez udruga za mlade i studente s invaliditetom SUMSI stoga je nedavno organizirao okrugli stol na temu (samo)zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Ono se u Hrvatskoj potiče kroz sustav zakonskih olakšica, financijskih potpora i mjera aktivne politike zapošljavanja koje provode Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (ZOSI) te Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ). Osim toga, Vlada Republike Hrvatske zadala si je cilj da do 2028. godine uključi dodatnih 6000 osoba s invaliditetom na tržište rada, uz financijsku podršku koja prelazi 28 milijuna eura u vidu poticanja zapošljavanja, prilagodbi radnih mjesta te edukacija.

Pomaka već sada ima, a predsjednik SUMSI-ja Denis Marijon na događaju je rekao kako se Savezu javlja sve više poslodavaca motiviranih da saznaju koja su njihova prava i obveze pri zapošljavanju osoba s invaliditetom te koju vrstu zaposlenika im mogu prezentirati.

Pravobranitelj za osobe s invaliditetom (OSI) Darijo Jurišić pak je dodao da (samo)zapošljavanje za OSI nije samo pitanje zarade, već ima dubok utjecaj na cijeli njihov život jer im donosi “ekonomsku neovisnost, slobodu, osjećaj svrhe i poštovanja, socijalne uključenosti, dobar je za mentalno i fizičko zdravlje te mijenja percepciju okoline.” Ističe da je, kako bi se još više promoviralo inkluzivno zapošljavanje, potrebno nastaviti razvijati svijest i provoditi edukaciju o pravima, potrebama i sposobnostima osoba s invaliditetom među poslodavcima. Sve to već više od 10 godina radi i Poslovni dnevnik kroz projekt “Iskustvo zlata vrijedi”. Njime se nastoji povećati svijest u široj javnosti o izazovima zapošljavanja osoba s invaliditetom koje zbog osobnih ili drugih okolnosti teže dolaze do zaposlenja.

Projekt stoga okuplja akademsku i poslovnu zajednicu te kroz stručnu praksu pruža mogućnost umrežavanja i uključivanja mladih ljudi s invaliditetom i poteškoćama u razvoju u poslovni svijet. Od 2013. godine više od 200 studenata dobilo je priliku za obavljanje stručne prakse u više od 50 kompanija diljem Hrvatske, a njih 12 je i trajno zaposleno u tvrtkama kod kojih su obavljali stručnu praksu. Svake godine zainteresirani studenti mogu se prijaviti za sudjelovanje, a 2. lipnja ove godine organizira se susret poslodavaca i studenata na kojemu će se dodijeliti priznanja sudionicima projekta. Do tada, imajmo svi na umu da rad nije privilegija, nego temeljno ljudsko pravo.